Njemački dvotaktni “Thunderbird”

Njemački dvotaktni “Thunderbird”

(Foto: Wikipedija)

Glavni stilist kuće DKW 1950-ih, Josef Dienst, došao je na ideju da napravi njemačku interpretaciju Fordovog Thunderbirda. Novi coupé svježeg i atraktivnog izgleda otkriven je na sajmu automobila u Frankfurtu daleke 1957. godine, gdje je dočekan s divljenjem i posjetitelja i novinara

Boris Jagačić

Prije Drugog svjetskog rata njemački koncern Auto Union bio je cijenjeni proizvođač automobila s markama kao što su Horch, Audi i DKW. U ratnim je razaranjima uništena većina tih tvornica smještenih u Istočnoj Njemačkoj. Neki su pak pogoni rastavljeni i prevezeni u SSSR. Zahvaljujući odanom i motiviranom osoblju, proizvodnja je nakon rata preseljena u Inglostadt i na životu je održan samo DKW, marka pristupačnih automobila niže srednje klase i poznatih motorkotača.

DKW – kratica od Dampf-Kraft-Wagen, što bi značilo »vozilo na parni pogon«, bio je, štoviše, 1930-ih jedan od najvećih proizvođača motocikala u svijetu, prepoznatljiv i po svojim dvotaktnim pogonskim strojevima. Novi početak za Auto Union i njegov DKW bio je iznimno težek. Proizvodnja je morala iznova stati na svoje noge, a zastarjela tehnologija nije omogućavala previše prostora za razvoj novih modela, pa su se poslijeratni DKW-i tehnički vrlo malo razlikovali od svojih predratnih prethodnika.

U nedostatku jeftine motorizacije neprobirljivo njemačko tržište jedno je vrijeme dobro prihvaćalo i takva zastarjela vozila, no u DKW-u su bili svjesni da to neće dugo potrajati. Novi »moderan« automobil ili automobil koji će barem tako izgledati, bio im je nasušno potreban.

Jezgra svih automobila sa značkom DKW-a iz 1950-ih, naime, bili su dvotaktni pogonski motori koji su sve teže držali korak s vremenom, kao i aerodinamična školjka razvijena prije rata. Direktor William Werner svojim je dizajnerima stoga dao zadaću da osmisle sportski automobil koji će izgledati »kao bomba« ne bi li se oživio nekadašnji imidž proizvođača.

Nakon proučavanja tržišnih noviteta glavni stilist kuće Josef Dienst došao je na ideju da napravi njemačku interpretaciju Fordovog Thunderbirda. Novi coupé svježeg i atraktivnog izgleda otkriven je na sajmu automobila u Frankfurtu daleke 1957. godine, gdje je dočekan s divljenjem i posjetitelja i novinara. Ne bi li se pobudile asocijacije više klase, ime DKW je privremeno zamijenjeno za sve modele od 1000 ccm, pa je tako coupé kršten imenom Auto Union 1000 SP.

Prihvaćajući američku svemirsku stilizaciju kao što su stražnja krilca, koja su ovdje doduše bila smanjena na »europsku mjeru«, DKW je jasno dao do znanja kako želi raščistiti s prošlošću. Jedino što mu to, nažalost, mogućnosti nisu dozvoljavale. I 1000 SP je bio futuristički samo izvana, dok se ispod sve te njegove »pompozne« limarije zapravo skrivao obični Auto Union 1000. Dvotaktni motor, ali i sva ostala mehanika bili su preuzeti od tog modela.

Coupé je dobio ime po zapremnini motora koja se približavala 1000 ccm te »special« karoseriji. Zbog relativno skromnih dimenzija »baby T-bird« je težio oko 980 kilograma, tako da ga je njegov dvotakni agregat s tri cilindra (981 ccm, 55KS/pri 4500 okretaja u minuti) i pogonom na prednje kotače tjerao do 140 kilometara na sat. Od 0 do 100 km/h stizao je za 23 sekunde. Za današnje pojmove nije blistavo, ali za svoje vrijeme vozilo je zadovoljavalo performansama.

Automobili prve generacije (1958-1961) imali su oštrija krilca od druge serije (1961-1965), pa ih se po tome najlakše raspoznaje. Inače, sve karoserije radio je Bauer u Stuttgartu, dok su se automobili sastavljali u DKW-ovoj tvornici u Ingolstadtu. Unatoč primamljivom izgledu i prihvatljivim performansama nije se dobro prodavao. Do 1965. samo je 5000 primjeraka napustilo tvornicu. Glavni razlog tome bila je cijena, za 50 posto veća od ne toliko atraktivnog, ali jednako motoriziranog brata tipa »1000« i čak dvostruko veća od Volkswagenove »Bube«.

I najizravniji, doduše nešto sporiji konkurent, VW Karmann Ghia coupé bio je osjetno jeftiniji. Tako su na kraju mnogi ljudi čeznuli za ovim automobilom, ali si ga je malo njih moglo priuštiti ili su se odlučili za vozilo s četverotaktnim motorom. Od 1961. uz coupé je u ponudi i roadster izvedba. Izgledala je još upečatljivije od coupéa, a njegovoj su glamuroznosti pridonijele ljepotice i filmske zvijezde koje je proizvođač angažirao za potrebe reklamiranja. S veličanstvenom vanjštinom korak je držala i unutrašnjost. Interijer je bio izveden s mnoštvom kromiranih umetaka, gotovo monumentalnim upravljačem od plastike crne boje ili boje slonovače. Bili su tu još i pomno izrađeni brojčanici, tepisi i podesiva prednja sjedala. Straga su se mogla smjestiti samo manja djeca. Roadster je, međutim, imao jednaku manu kao i coupé – cijenu. Možda je i bio ekstravagantan automobil skromnog porijekla, ali s takvom visokom kvalitetom završne obrade jednostavno nije mogao biti jeftin za proizvesti.

Zanimljiv detalj bio je platneni krov koji se sasvim sklapao u unutrašnjost automobila, tako da njegove skladne linije nisu bile narušene. Roadster je imao identičnu mehaniku kao i coupé, a unatoč njegovoj nešto manjoj masi (za 30-ak kilograma) i krajnja brzina bila je jednaka – 140 km/h. Tokom proizvodnje učinjene su tek neke manje izmjene.

Najznačajnije su uvođenje automatske pumpe za mješavinu ulja od 1961. i prednje disk kočnice od 1963. godine. Proizvodnja coupéa i roadstera ugašena je u travnju 1965. godine. Prema raspoloživim podacima, prodano je samo 1640 roadstera, zbog čega su oni danas iznimno cijenjeni klasici. Modele s 1000 »kubika« zamijenio je posljednji DKW – F 102 (1964). Već 1965. godine Volkswagen otkupljuje DKW od Mercedes-Benza i odmah oprema F 102 s četverotaktnim

motorima dodijelivši mu ime Audi, još jednim imenom iz bogate povijesti Auto Uniona. Vrlo brzo se model prestaje proizvoditi, a nasljeđuju ga moderniji automobili sa značkom Audija, danas najprestižnije marke VW koncerna, čije je temelje postavio DKW. 

Komentari su zatvoreni