Njegova utrka života

Njegova utrka života

Ovaj zanimljivi čovjek je dokaz da kada se nešto silno želi u životu i kada je čovjek uporan, onda ne postoje granice. Kako drugačije objasniti silnu žrtvu, koju je morao podnijeti kako bi nastupio na RAAM-u. Njegova je priča dokaz da nikada nije kasno započeti s onim što vas veseli i ispunjava. Sve je počelo s traitlonom, kojim se danas 42-godišnji Buršić, bavio prije nego što se odlučio za ultramaratonski biciklizam.

Valentina Vukoje

Race Across America (RAAM) ili Utrka kroz Ameriku je ultramaratonska biciklistička utrka u kojoj biciklisti voze dionicu dugu oko 4 800 kilometara. Za razliku od ostalih biciklističkih utrka, koje se voze u etapama po danima, u ovoj utrci cilj je da se u što kraćem vremenu dođe do cilja. Jednom pokrenuta štoperica više se ne zaustavlja, a biciklisti dionicu koja spaja Oceanside u Kaliforniji i Annapolis kod Washingtona moraju proći u 12 dana. „U ovoj utrci sve što stojite, spavate i odmarate je nedostatak jer vrijeme prolazi“, pojašnjava Ares Buršić hrvatski biciklist ultramaratonac.

raam-start-utrkeOn je jedini Hrvat, koji je uspio završiti ovu utrku. Na njoj se natjecao ove godine u lipnju, a o iznimnoj zahtjevnosti ove utrke govori i činjenica kako ima 50 000 metara visinske razlike (kao pet i pol puta na Mount Everest). U ovoj utrci biciklisti prolaze kroz 12 država i četiri vremenske zone.

 „Trebalo mi je 11 dana, 4 sata i 39 minuta da završim utrku. Plan je bio da ju završim ranije, no tako je na kraju ispalo“, priznaje Buršić. On je na kraju bio deveti u kategoriji solo vozača. Ovaj zanimljivi čovjek je dokaz da kada se nešto silno želi u životu i kada je čovjek uporan, onda ne postoje granice. Kako drugačije objasniti silnu žrtvu, koju je morao podnijeti kako bi nastupio na RAAM-u. Njegova je priča dokaz da nikada nije kasno započeti s onim što vas veseli i ispunjava. Sve je počelo utrkom ulicama Zagreba, riječ je o utrci građana na 11 kilometara koja se održavala uz Večernjakov maraton na kojoj se Buršić natjecao.

Nesreća pred odlazak na RAAM

„Za biciklističku utrku Race Across America sam čuo 2006. godine kada sam pročitao knjigu poznatog slovenskog biciklističkog ultramaratonca pokojnog Jure Robiča, peterostrukog pobjednika ove utrke. Tada sam odlučio da želim nastupiti na ovoj utrci. Moji su treninzi započeli na Jarunu, a tada me trenirao Ervin Škacan, predsjednik Biciklističkog kluba Sveta Nedelja. Počeo sam s tri kruga oko Jaruna, a ubrzo sam i ja postao članom kluba“, prisjetio se Buršić. Samo dva mjeseca prije odlaska na RAAM, Buršić je stradao u Italiji dok je vozio bicikl. Vozačica automobila je naletila na njega i tada mu je stradalo koljeno. Bio je upitan njegov odlazak na utrku RAAM-a. No kako je utrku dugo iščekivao, odlučio je da će ipak otići. Za nastup na RAAM-u Buršić se prvi put kvalificirao na utrci Montello 24 sata– European 24h Time Trial Championship 2010. godine, gdje je osvojio 4. mjesto. Kvalifikaciju je potvrdio na Utrci oko Slovenije poznatoj Dirki okoli Slovenije, 2011. godine i 2012. godine na utrci kroz Hrvatsku, koja spaja Ilok i Savudriju. Na njoj je postavio rekord prošavši 623 kilometra za 23 sata i 30 minuta.

Prateća ekipa njegovi prijatelji

Ultramaratonski biciklizam drugačiji je po mnogočemu od biciklizma. Tu nema zavjetrine kao u biciklizmu, a dođe li do nje mogu se zaraditi negativni penali. Ostatak ekipe u utrci RAAM-a je prateći, a na većini ultramaratonskih utrka ekipa se nalazi u autu iza biciklista. „Bez ekipe ne bih mogao nastupiti na RAAM-u. Pravila su takva da u ekipi moraju biti minimalno četiri člana i dva vozila. Ove godine ja sam imao ekipu od šest članova, koji su bili presudni u ovoj utrci i bez njih ne bih mogao završiti utrku. Dio moje ekipe su bili Josip Kresonja – šef ekipe, Roberto Setnik, Bojan Gunjević, Ino Cvitešić, Darko Černeha i Ervin Škacan“, objašnjava Buršić. Mnogi natjecatelji imaju i veći broj ljudi u ekipi, no zbog ograničenih financija Buršić si veću ekipu nije mogao priuštiti.

ares-bursic-s-ekipom-na-cilju

Ekipa je bila sastavljena od njegovih prijatelja, koji su uzeli godišnje odmore u trajanju od tri tjedna kako bi ga mogli pratiti na ovoj utrci. Od prvog izdanja ove utrke 1982. godine do danas 283 natjecatelja i natjecateljica u pojedinačnoj kategoriji je uspjelo završiti ovu utrku. Buršić je postao 273-ći kojem je to uspjelo.

Naleti automobila, divljih životinja, strgane zdjelice, prijelomi, upale mišića…

Mijenjanje opreme

Mijenjanje opreme

Iako se tijekom utrke izmjenjuju različite vremenske prilike, a u godinama prije nerijetko su natjecatelji doživjeli i poplave i tornada, ove je godine, kaže Buršić, vrijeme bilo gotovo idealno. „Temperatura je za vrijeme ovogodišnjeg izdanja utrke bila nešto viša nego prošlih godina, najviša temperatura bila je 48 stupnjeva, a najniža pet stupnjeva, dok nam je kiša padala samo jedan dan. Kako se radi o zaista dugoj utrci vrlo su česte ozljede koje nastaju kao posljedica vožnje. Od IT sindroma, otkaza mišića vrata, otvorenih rana na stražnjici, metakarpalnog i metatarzalnog sindroma, do retencije vode, dehidracije, plućnog edema. Opći umor i deprivacija sna su na ovoj utrci normalne pojave. Poteškoća s kojom se susreću gotovo svi natjecatelji su otvorene rane na stražnjici kao posljedica sjedenja. To uzrokuje i brojne druge probleme“, priznaje ovaj biciklist.

„Bilo je puno problema. Tijekom utrke su mi natekle i ispucale usnice zbog sunca, a od izotonika na bazi citrusa stradalo mi je grlo i bilo je prilično bolno gutati. Upalili su mi se i živci u prednjem dijelu stopala, pa mi je postalo teško okretati pedale. Stvorile su mi se i rane na stražnjici i bilo je upitno da li ću uspjeti završiti utrku. Posljednih nekoliko dana utrke pojavili su se strašni bolovi u prednjim mišićima natkoljenice i to uglavnom za vrijeme spavanja, uslijed čega su ionako kratka spavanja postala još kraća“, prisjeća se teških trenutaka s utrke Buršić.

Pobjednik utrke tijekom sedam dana spavao samo 6 sati

Ares Buršić - trenutci odmora

Ares Buršić – trenutci odmora

Nakon prvih 36 sati utrke on je u prosjeku spavao oko tri i pol sata dnevno i priznaje kako je to puno više od prosjeka ostalih vozača. Interesantan je podatak kako je ovogodišnji pobjednik utrke, Austrijanac Christoph Strasser, tijekom cijele utrke, koju je završio za 7 dana 15 sati i 56 minuta, spavao oko 6 sati. Nerijetko se događa da uslijed pomanjkanja sna vozači počnu halucinirati, odustajati od utrke, a mnogi nisu više niti svjesni da su uopće na utrci. Tada je, kaže Buršić, najvažnija ekipa, koja mora bodriti vozača i misliti umjesto njega. Mogućnost konzumiranja nedopuštenih stimulansa ne postoji jer se natjecatelji podvrgavaju doping kontrolama.

„Zadnji dan utrke se nisam mogao motivirati, niti sam mogao povećati brzinu iako me na cilju čekala cijela obitelj. Imao sam mišićni i živčani umor. Sjećam se da više nisam mogao piti proteinske napitke, sve mi se gadilo.“

 „Cilj mora biti 55 posto neostvariv da bi vas motivirao“

Nagrade za sudionike nisu primamljive, osim dresa i medalje ne postoji novčana nagrada, čak niti za pobjednike. „Patnja je prevelika, no prekrasan je osjećaj doći do cilja. U psihološkom smislu morate si postaviti cilj, koji je barem 55 posto neostvariv, jer ako je jako ostvariv onda vas neće motivirati. Toliko vremena i truda sam uložio u tu utrku. Nakon te utrke sam bio na još nekim utrkama, ali nisu završile kako sam planirao. RAAM me emocionalno, psihički i fizički ispraznio. Tek sam zadnjih mjesec dana ponovno počeo normalno trenirati“, iskren je Buršić.

„Normalno“ treniranje ovog ultramaratonca podrazumjeva da na posao dođe s biciklom. To ne bi bilo ništa posebno kada bi njegovo mjesto rada bilo stalno u Zagrebu. No kako često radi na na poslovima TV produkcije, nerijetko odlazi biciklom na posao do Ljubljane, Maribora, Osijeka ili Pule. Tada njegov radni dan započinje po noći, kada sjeda na svoj bicikl kako bi ujutro stigao na radno mjesto.

Ciljevi: rušenje Guinnessovog rekorda i utrka Zagrepčanka 512

Obitelj na cilju

Obitelj na cilju

Na pitanje planira li ponoviti „utrku života“ RAAM, Buršić odgovara: „Sljedeće tri godine zbog financija sigurno ne, volio bih se vratiti 2017. ili 2018. godine. Moji planovi za skoriju budućnost su povezani s obaranjem Guinnessovog rekorda u 48-satnom penjanju s biciklom i još nekim drugim izazovima, koji će služiti kao priprema za povratak na RAAM. Kao odmor od ultramaratonskog biciklizma spremam se za utrku Zagrepčanka 512. Za utrku RAAM-a sam imao minimalni buždet, spavali smo u motelima jer nismo imali kamper. Prilikom prijave na samu utrku plaća se kotizacija u iznosu od 3 000 dolara, koja se mora iskoristiti u roku od dvije godine. To znači da kada ju uplatim, ako ne nastupim u periodu od dvije godine, ona propada. Sve ukupno sudjelovanje na utrci me koštalo oko 30 000 eura. Tu ne računam opremu koju sam imao od prije. Imao sam potporu od tri sponzora, no to nije bilo dovoljno da pokrijem sve troškove. Za sada mi je problem pronaći sponzore, nitko ne želi financirati ultramaratonski biciklizam“, objašnjava Buršić i zaključuje kako ga to ipak neće udaljiti od bavljenja ovim sportom.