Nije svatko s doktoratom znanstvenik

Nije svatko s doktoratom znanstvenik

Nije dovoljno završiti studij, doktorirati i okititi se svim mogućim titulama kako bi netko bio znanstvenik. Onako kako ja zamišljam »biti znanstvenik« znači u danom vremenu i prostoru doći najdalje ili bolje rečeno najdublje u razumijevanju i eventualnom rješenju nekog problema

dr. sc. Viktor Simončič

Državom drmaju pojedinci i skupine, koji su kupili samo diplome i vozački, a sve ostalo su oteli. (parafrazirano sa predstave »Zajedno«, HNK I. P. Zajc, Rijeka, 2014.)

Viktor Simončič

Viktor Simončič

Na sjednici Sabora rasprava o revizijskom izvještaju o javnim ustanovama u kulturi. Preko revizijskog izvješća raspravljaju o kulturi na način kao da ne poznaju način djelovanja kulturnih institucija, pa čak i da ne posjećuju kazališta, izložbe i koncerte. Kao da ne idu ni u kino i da im je čitanje lijepe književnosti strano. Zamišljam kako bi izgledala anketa zastupnika s pitanjima kao na primjer »kada ste zadnji put bili u teatru«. Barem neki ne bi odgovorili jer ne bi znali značenje riječi »teatar«. Pogađate da sam namjerno upotrijebio »teatar« umjesto »kazalište«.

Pravim se malo naivan, jer sam iz rasprava odmah shvatio kako je cilj rasprave onako kako ga je izrekao bivši ministar kulture gospodina Jasen Mesić. On je rekao da je glavni zaključak revizijskog nalaza kako tranzicija u institucijama kulture nije provedena i da je »to sektor u kojem je potrebno provesti značajne reforme«. Ako dobro razumijem bivšeg ministra kulture, on je u duhu kulturne politike Europske unije za još veće umjetničke slobode od postojećih. Ne želim vjerovati da netko tko sebe smatra (i) povjesničarom, teži vraćanju u mračna vremena, u neku »dugu mračnu noć«.

Da se mene pita, a sigurno je zbog nečega dobro da me se ne pita, ja bi pod reformama uveo obavezno posjećivanje kulturnih događanja. Nešto u tom smislu sam napisao u pripremi za drugi dio knjige Društvo umanjene vrijednosti, nakon gledanja predstave Zajedno u kazalištu u Rijeci početkom 2014. Napisao sam da me se predstava jako dojmila i kako već dugo nisam gledao bolju, suvremeniju i moralniju predstavu. Predložak za tu predstavu došao je iz Skandinavije. Da me se pita, ta predstava, a i neki naši suvremeni filmovi trebali bi postati obavezno gradivo od maturanata, do svakog onog tko bi se htio baviti politikom, od razine mjesnog odbora nadalje. Nema ničeg djelotvornijeg za sazrijevanje nacije od »konzumacije demokratske kulture«.

Umjetničke slobode – odraz demokratske zrelosti društva

Umjetničke slobode su odraz demokratske, u najuzvišenijem značenju te riječi, zrelosti jednog društva. Ali to ne znači da se svima sviđa sve. I ne slažem se da nam je potrebna dodatna tranzicija u kulturi. Mislim da danas imamo potrebne različitosti u umjetničkom pogledu na nekad i sada. Pa imamo izvedbe koje opisuju »nekadašnju dugu mračnu noć« i izvedbe koje govore o »sadašnjoj dugoj mračnoj noći«. Pažljiviji »konzument kulture« lako će prepoznati kako između »tame« i »tame« nema razlike. Ako se već spominju reforme onda možda samo u većoj financijskoj potpori demokratskim umjetničkim slobodama i stvaranju kulta potrebe »dnevne konzumacije« kulture.

Ministar Predrag Šustar

Ministar Predrag Šustar

Ministar znanosti Predrag Šustar je u članku koji je izazvao dosta prašine napisao: »Čini se da do sada teorija evolucije nije ponudila konačna rješenja, što nam i dalje ostavlja prostor za Boga kao dizajnera. Pitanje evolucije i dalje otvoreno te da je opcija Bog (kao onaj koji je stvorio svijet) i dalje ostaje otvorena«.

Inteligentni dizajn je nešto što se danas rado koristi u nekim raspravama, iako postoje sumnje o njegovom smislu. Puno primjera govori kako dizajn baš i nije bio besprijekoran. Naime: »Više od 99 posto vrsta koje su ikad hodale, letjele ili gmizale po ovoj zemlji, izumrle su. Biolog J. B. S. Haldane navodno je bio rekao da ako postoji, Bog gajio `neobičnu nježnost prema kukcima opnokrilcima´«. Istina je da premda sada postoji oko 350.000 poznatih vrsta kukaca opnokrilaca, poput žohara, Bog, čini se, pokazuje još veću ljubav prema virusima. (Pismo kršćanskoj naciji – Sam Harris – pismokrscanskojnaciji.blogspot.com). Neki primjeri za manjkavost dizajna su i u svakodnevnim bolestima i patnjama. Odmah pomislim zašto se ne bi mogla ispraviti dizajnerska greška pa da djeca na primjer ne umiru od leukemije.

No nije razlog spominjanja ministra Šustara njegov članak. Nisam ga čitao. Nisam sklon takvoj vrsti »populističke« znanosti. Više me zabrinula izjava kojom se ministar obraća kritičarima koji smatraju da netko s takvim stavom ne može biti ministar: »…ja sam znanstvenik, završio sam molekularnu biologiju, pa filozofiju«. Izgleda da on ne razumije što znači baviti se znanošću i biti znanstvenik. Završiti studij nema (još) veze s znanošću, pa čak niti doktorirati ne znači da je netko postao znanstvenikom. Doktorirati, tamo gdje se ne doktorira onako »usput«, znači da je netko savladao principe i alate znanstvenog rada i da je osposobljen, pojednostavljeno rečeno, istražiti, analizirati, opisati i objasniti stvarnost te odrediti odnos između uzroka i posljedice. Iz dostupne biografije ministra Šustara vidljivo je da je on studirao na mjestima gdje se mogu dobiti navedi alati i vještine.

Društvene znanosti u službi političkog sistema

Kada sam za sebe tvrdi »ja sam znanstvenik« onda zamišljam da je na razini molekularnih biologa Miroslava Radmana i Ivana Đikića i filozofa Slavoja Žižeka. Ne poznajem znanstvena dostignuća ministra Šustara, samo sam pogledao popis radova. Na osnovi spiska probudila mi se mala sumnju u tvrdnju ministra »ja sam znanstvenik«. Baviti se znanošću znači baviti se znanošću, a ne i drugim zahtjevnim aktivnostima. Iz biografije ministra vidim da se bavi i drugim stvarima. Da mu je politika strast.

Doda li se i spomenuti članak, e, to s izvornom znanošću, s bavljenjem znanošću na razini gospode Radmana, Đikića i Žižeka, nema čak niti dodirnih točaka. Inače, samo usput, »društvene« znanosti, slično kao ranije spomenute umjetničke slobode, za razliku od »prirodnih«, rijetko su potpuno neovisne od društvenog i političkog konteksta određenog vremena i mjesta. Dapače, nerijetko su i u službi danog političkog sistema. Nigdje se lakše u to uvjeriti nego upravo na ovim prostorima usporedbom »društvenih« radova i filmova, istih pojedinaca nekada i sada.

Na isti način kao što je to s pravim umjetničkim slobodama u kulturi i u znanosti trebamo pravu znanost. Nije dovoljno završiti studij, doktorirati i okititi se svim mogućim titulama kako bi netko bio znanstvenik. Onako kako ja zamišljam »biti znanstvenik« znači u danom vremenu i prostoru doći najdalje ili bolje rečeno najdublje u razumijevanju i eventualnom rješenju nekog problema. Oni koji su u jednom trenutku, ma koliko to sićušno bilo, došli u nečemu »najdalje« shvatit će da su ovladali vještinom koja im omogućuje da, barem do razine površnog dobivanja neke objektivne spoznaje, sagledaju svaki problem. Ta vještina je dostupna i onom tko je u svom prostoru i vremenu došao najdalje u razumijevanju rasta orhideja i onom tko je na isti način najdublje dokučio zašto netko »muca«.

Oni koji nastave trnovit put traganja »dalje i dublje« (p)ostanu znanstvenici, a oni drugi spadaju u red onih koji neke stvari mogu brže i bolje od nekog prosjeka. Ovim drugima, i kada zadrže vještinu pisanja, i napišu puno toga što nije doprinijelo za »dalje i dublje«, ali je dalo doprinos stručnom radu i popularizaciji nekog područja, i dalje će ostati »zakinuti« za »ja sam znanstvenik«.

Kada ćemo se trgnuti?

U normalno uređenom akademskom svijetu svatko tko je doktorirao po nekom automatizmu ne može postati sveučilišni profesor. On mora habilitirati – dokazati da je sposoban predavati na sveučilištu. Tamo gdje sam ja doktorirao habilitacija je trajala dobrih godinu – dvije poslije doktorata, a samo su rijetki dobili mogućnost habilitirati.

Sve ovo sam napisao pitajući se zašto je ostalo bez reakcije na onih »800 kuna za uvoz bijele tehnike i uništavanje Končara«, zašto su moguće subvencije za električne automobile i kada ćemo se trgnuti i kritički preispitati možemo li (vjerujem da ne) ispuniti obećanja koja smo dali u EU vezano za postupanje s otpadom, otpadnim vodama, onečišćenjem iz industrije…

koncar_sjediste

Shvatio sam da je jedan od razloga i u činjenici da nemamo onih koji su stekli vještinu razumijevanja problema unatoč zvučnim titulama. Htio sam to elaborirati detaljnije kada eto teksta znanstvenika Čatića, koji sugerira premijeru da ukine subvencije na e-automobile jer: «…električna vozila, barem u SAD-u, pogonjena su na ugljen. Hrvatska brani izgradnju elektrana na ugljen, …Električna vozila se pune iz utičnica, ali se potrebna energija proizvodi negdje drugdje… U velikim gradovima električna vozila imaju prednost, ali to ne znači da su ekološki bolja od ostalih vozila. No, negdje se mora najprije proizvesti električna struja i time netko mora platiti ekološki račun za proizvodnju potrebne energije… U Hrvatskoj je sve manje energije na ugljen, sve je više uvozne. Ukinite poticaje za kupovinu e-automobila…«

Kao rođeni optimist vjerujem da će novi uraditi ono što su propustili oni ranije i da će smoći hrabrosti prestati subvencionirati uvozno i steći mudrosti poticati naše. Ministru Dobroviću, ali i drugim članovima Vlade iz realnog sektora, predlažem da provjere kuda su otišla i jesu li namjenski trošena sredstva iz Fonda za zaštitu okoliša i energetsku učinkovitost. Moj sektor je »okoliš« pa se u drugo »ne bi štel mešati«, a mislim da bi netko i to morao. Ima i drugih fondova i subvencija…

Komentari su zatvoreni