Nezaboravni mačak Sivko iz Žumberačke ulice

Nezaboravni mačak Sivko iz Žumberačke ulice

Stanari Zumberačke ulice na Trešnjevci tužni su, jer uginuo je njihov gospon Fulir, mačak Sivko kojemu je osam godina to bio životni teritorij. Dobar lovac uvijek je bio u dobrim odnosima sa svima, ali je bilo malo onih kojima je poklonio svoje povjerenje. Zavrijedila ga je do vječnosti susjeda Verica

Iako je za uličnu macu gospona Fulira iz Zumberačke ulice na Trešnjevci život od osam godina zaista i dug , tamošnji su stanari tužni jer njihov mačak Sivko više nije sa njima, već šeće nebeskim poljanama. Bio je on ničiji, a opet svačiji, i opet njihov. Ali više oni neće vidjeti njegov prepoznatljiv uvijek gizdavo uzdignut rep, dobroga lovca i mačka koji je itekako branio svoj teritorij od drugih mlađih mu naraštaja. Netko će reći, pa što – maca je uginula ni prva ni zadnja, i istina je. Ali Sivko je bio poseban mačak koji je morao brojiti dosta mudrosti, pameti, hrabrosti, snalažljivosti, odvažnosti i sličnih osobina kako bi preživio svoju osmogodišnju mačju svakodnevicu. Zaslužio je on pisani spomen, reći će njegove skrbnice, dvije susjede iz Zumberačke ulice koje su svakodnevno vodile brigu da ga (do)čeka papica dok Sivko hodi svojim uličnim putevima i dvorištima.

Posebice njegov anđeo, susjeda Verica, koja ga je dobrom papicom i vratila u život,nakon ljetošnje tučnjave kada je Sivko došao ugruvan i izranjavan.

Izvukao se gospon Fulir tada, no ovoga puta vremešnost je, čini se, bila jača. Tuga stanara Zumberačke je neizmjerna, jer voljeli su tog »dečka« koji je dobre odnose održavao sa svima što i nije čest slučaj, posebice danas kada je nemalo onih kojima su životinje na meti, a posebice mačke.

Susjede nisu mogle suspregnuti suze

Znao je Sivko procijeniti koga se od ljudi valja kloniti, a kome može pokloniti svoje povjerenje. Verica je bila jedna od njih kao i susjeda Laus. Nije Verica, kao ni susjeda joj , uspjela suspregnuti suze jer Sivko je prije nego što je krenuo ka nebeskim vratima onemoćalo, ali još uvijek odvažno obišao dvorišta svojih prijateljica, popeo se i na krušku jedne od njih gdje je znao ljeti odmarati. Došao im je i na prozore kako ga ne bi zaboravile, da se pozdravi jer znao je da je to posljednji put. Obišao je i omiljena mu poznata mjesta Zumberačke, njegove ulice. Sivko, Sjena, Deda Mačak, Gospon Fulir, tako su ga zvali tamošnji stanari. Mačak koji je znao što smije, a što ne i kako održavati onaj jezičac na vagi svog svakodnevnog mačjeg života, a da ne pretegne na jednu stranu i skonča prije, od prosječnih im tri godine.

Družit će se Sivko, tamo sa one strane, sa svojim frajlicama, posebice jednom najdražom mu Oljicom s kojom se često igrao i volio. Skakutali su oni u mlađim mu danima po travi u vrtu jedne od susjeda, odmarali su ispod ruža sve dok Oljica nije skončala pod kotačima automobila. Bio je Sivko tada tužan, odlazio je često sam na krov kuće gdje su zajedno sjedili i spominjali se svojih mačijih dogodovština. I kada je njegova Oljica zauvijek otišla, Sivko je mijaukom, dugim i tužnim obavijestio Oljicinu vlasnicu da je više nema. Sada je i on, to divno malo stvorenje, u vječnom spokoju, a stanarima Zumberačke ostavio je tek sjećanje na njihovog jedinog i nezaboravnog mačka, njihovog Sivka koji će živjeti i ovom crticom.

Snježana Kratz