(Ne)vidljiva nepismenost

(Ne)vidljiva nepismenost

Uči se hrvatski jezik i književnost, vode se žučljive rasprave treba li čitati »Juditu«, a ne uči se kako se treba služiti jezikom u svakodnevnom životu

dr. sc. Nenad Raos

Nenad Raos

Nedavno sam pročitao, možda baš na ovim mrežnim stranicama, kako su naši novinari u sto muka jer trebaju na brzinu pisati članke. Takvi članci ne stignu do lektora, pa svašta ispadne… Kad čujem takve jadikovke uvijek se sjetim koliko je trebalo da se nosač zrakoplova iz Drugoga svjetskog rata stavi u punu borbenu pripravnost, kad sudbina visi o koncu jer protivnički bombarderi već lete prema njemu.

Dakle, brod je trebao izići iz flotnog sastava, zavoziti punom brzinom prema vjetru (da olakša zrakoplovima uzlet), a potom redom poslati s palube prvo lovce u susret neprijatelju, potom one za njegovu neposrednu zaštitu, a na kraju i zrakoplove koji se neće sukobiti s neprijateljem da se sklone na sigurno. Usto treba svih dvije tisuće mornara doći na svoja mjesta, uspostaviti komandni lanac, strojnice i topove otkorčiti i opskrbiti streljivom. Nakon što posljenji zrakoplov napusti na brod, sve cijevi za dovod goriva treba ispuniti ugljikovim dioksidom, a municijske komore preplaviti vodom – zbog opasnosti od eksplozije i požara.

Za sve to učiniti trebalo je samo dvadeset minuta, barem deset puta manje vremena nego što našem „novinaru u žurbi“ treba da napiše članak ovoga opsega. Riječ je, dakako o uzvježbanosti. Vojska se ne vježba tako da svi jure, žure i stvaraju metež, nego da svi čine ono što im se kaže. Drugim riječima, da svi nauče slušati i izvršavati zapovijedi. Novinar se tako ne trenira – a trebao bi. Jer ništa se ne postiže ako se urednik ljuti i viče da članak mora biti gotov u deset i petnaest. Brzina se ne postiže žurbom nego uzvježbanošću.

No kako može biti uzvježban u pisanju čovjek koji nije nikad do kraja naučio hrvatski, a kamoli engleski jezik? Kako može pisati čovjek koji ni sam ne zna koju je knjigu zadnju pročitao? Glava me boli od loših tekstova, loših prijevoda… Engleska riječ baracks (vojarna) uporno se prevodi (doslovno) kao »barake«, neighbour (bližnji) – bez obzira na kontekst – kao »susjed«, general kao »general«, iako je jasno da Aleksandar Veliki nije imao nikakav generalski čin (jer toga u to vrijeme nije ni bilo) nego je bio vojskovođa.

O prirodnim znanostima neću ni govoriti. Potrošnja se struje (energija) izražava u jedinicama za snagu (kilovatima) – umjesto u kilovatsatima – za koje se opet ne zna pišu li se kw ili kW. Bijeli medvjed odjednom je postao »polarni medvjed« (polar bear), a som »riba-mačka« (catfish). Ne vidi se razlika između »važno« i »bitno«, »veoma« i »vrlo«, ništa više ne počinje ili se započinje nego se sve »kreće« i »pokreće« (Eppur si muove!). No to je tek vrh sante leda.

Intelektualac ne zna napisati rečenicu

Došli smo do toga da naš intelektualac, čovjek koji živi od pisanja (novinar, književnik) ili pak »znanstvenik svjetskoga glasa« ne zna napisati rečenicu, a kamoli članak s repom i glavom. To govorim iz iskustva. Bio sam sedam godina glavni urednik časopisa Priroda i mogu reći da sam imao samo dva autora koji su znali pisati, tj. pisali su tako da je trebalo napraviti tek dvije-tri ispravke po stranici. Sada sam urednik rubrike o nastavi u časopisu Kemija u industriji. Možete li vjerovati da redovni sveučilišni profesor nije kadar u godinu dana napisati članak o jednom osnovnom kemijskom pojmu za koji sam kaže kako ga studenti krivo razumiju? Ne kažem, naravo, da ne zna o onome o čemu treba pisati – problem je da ne zna pisati. Riječ je o funkcionalnoj nepismenosti: nesposobnosti da se znanje i iskustvo pretoči u riječi.

I tu je problem. Uči se hrvatski jezik i književnost, vode se žučljive rasprave treba li čitati Juditu, a ne uči se kako se treba služiti jezikom u svakodnevnom životu. Moja je unuka stalno doma nosila jedinice iz lektire. »I to sve zato što joj nitko nije rekao da ono što napiše treba pročitati, ispraviti i u čisto prepisati«, ljuti se moj sin i njezin otac. Eto, to se ne uči u školi, ne uči se osnovna funkcija pisanja, a to je da se napisano – za razliku od izgovorenog – može povući, ispraviti. Nakon tog i takvog školovanja učeniku u glavi ostaje samo magla. Možda je naučio izigravati književnika, ali nije naučio kako treba napisati molbu za posao, službeni dopis, pa čak ni izraziti svoje mišljenje na mrežnim stranicama.

U tom bismo smislu trebali razumjeti i sveopću pošast plagiranja, prepisivanja. Plagijatori nisu nekakvi zli i bezobzirni ljudi, nego ljudi u nevolji. To su oni koji moraju, a ne znaju pisati. A ne mogu znati jer ih tome nitko nije učio. Svoju su struku svladavali kroz zadatke i testove. Takav ih je sustav obrazovanja, a još više sustav ocjenjivanja, gurao sve dalje i dalje, dok nisu postali ugledni stručnjaci, doktori znanosti, sveučilišni profesori i akademici – no još uvijek nesposobni da napišu bilo što suvislo. Ostali su nepismeni jer ne stoji kako »onaj koji ima tri do četiri razreda osnovne škole nije nepismen, ne potpisuje se palcem«, kako je to stanje lijepo prokomentirao jedan naš jezikoslovac. Nažalost, ta konstatacija stoji i za one koji imaju »tri do četiri« akademske titule!

Komentari su zatvoreni