Neuroetika – još jedan neologizam ili …?

Neuroetika – još jedan neologizam ili …?

Foto: scopeblog.stanford.edu

Zašto rasprave o poboljšanju mozga, izazivaju puno gorljivije reakcije nego rasprave vezane za bilo koji drugi organ ili aspekt bioetike. U prvom redu zbog toga što se djelovanjem na mozak zadire u ljudsku svijest, naše poimanje sebe, pa je središnje zanimanje ljudskog bića

dr. sc. Julija Erhardt

Julija Erhardt

Julija Erhardt

Interes za neuroznanost i proučavanje mozga, te broj i vrijednost projekata vezanih za istraživanja mozga danas su veći nego ikada. Novinarima koji izvještavaju s područja znanosti, iz središta interesa polako nestaje fizika i kvantna mehanika, a zamijenili su je tekstovi o mozgu i umu. Interes je eskalirao kada se neuroznanost počela miješati u neznanstvene sfere našeg življenja.

Nova saznanja i tehnička otkrića koja čine mogućim predviđanje, utjecanje i/ili kontroliranje ljudskog mozga, ponašanja i emocija, zainteresirala su stručnjake s područja marketinga, ljudskih resursa, obrazovanja, pravosuđa i kriminologije, biznisa. Informacije promatrane i tumačene s aspekta neuroznanosti dobile su novi sjaj i relevantnost za različite sfere našeg življenja.

Vrhunac magične privlačnosti za široku javnost imaju slike mozga, načinjene nekom od metoda oslikavanja mozga (fMRI, PET). Doslovce bilo kakva informacije se može „prodati“ ukoliko je popraćena slikom mozga koja „dokazuje“ da se radi o „znanstvenom“ pristupu istraživanja zbiljnosti.

Mozak je organ naše individualnosti. Kad se ispituje i manipulira mozgom (za razliku od jetre ili pankreasa), bez obzira je li u pitanju istraživanje ili liječenje bolesti, ili su u pitanju nekakvi upitni osobni ili politički motivi, kad se „djeluje“ na mozak, mijenja se živote ljudi na vrlo osoban i moćan način

Riječi sa prefiksom Neuro* postale su sve češće korištene, nastaju nove riječi i primjenjuju se u najrazličitijim sferama ljudskih aktivnosti, pa su nastali: „neuromarketing“, „neurosensing“ (od eng. «sense», osjetiti, naslutiti) u arhitekturi, „neurodizajn“, „neuronutricionizam“, itd. Najbolji „funkcionalni“ napitak za (sada već davnu) 2010. u SAD je bio napitak „Neuro“. Prema naputcima na bočici, pijenje tog napitka može vam pomoći u cijelom nizu različitih životnih situacija. Tako sada postoje: „Neuro sport“, „Neuro gasm“, „Neuro sleep“, „Neuro sonic“, ili „Neuro bliss“, koji se reklamira kao „sreća u svakoj bočici“.

U ovom bezumlju (zlo)upotrebe prefiksa „neuro“ i širokog interesa za sve što dolazi s tim prefiksom, pojavljuje se potreba da se govori o tome što je dobro i ispravno u svezi korištenja saznanja koja donosi neuroznanost i neurotehnika, a što je pogrešno, netočno ili zloupotreba. Zloupotreba može biti i bezazlena, kao u slučaju Neuro napitaka, ali i sa mogućim vrlo ozbiljnim posljedicama, kada se npr. radi o različitim tretmanima poboljšavanja.

neuro_napitak

Paleta “Neuro” funkcionalnih napitaka

 „Invazije“ na ljudski mozak

Tako postaje potrebnim govoriti o etici neuroznanosti koja postaje važan aspekt naše stvarnosti. Etika neuroznanosti je podklasa bioetike, a danas se sve više spominje termin neuroetika. Termin datira s početka 90-tih godina. Nema „službene“ definicije, ali kad se govori o neuroetici, govori se o etičkim, legalnim i socijalnim implikacijama korištenja znanja neuroznanosti i vezanih tehničkih otkrića. Što je pogrešno, a što u redu, što je dobro, a što loše u vezi sa tretmanom, „poboljšanjem“ ili (upitnim) manipulacijama i (nedobrovoljnim?) „invazijama“ na ljudski mozak.

O etičkim implikacijama neuroznanosti piše se već dugo. Međutim početak 21. stoljeća donio je eksponencijalan porast zanimanja za ovo područje. Rezultat, organizirani su brojni skupovi, pokrenuti neuroetički znanstveni časopisi, osnovane organizacije čiji je djelokrug rada posvećen neuroetičkim pitanjima, osnovana neuroetička društva, objavljene brojne knjige, pokrenuti sveučilišni programi na vrhunskim svjetskim sveučilištima. Petnaestak godina nakon skupa na kojem su postavljeni temelji, može se reći da je Neuroetika postala zasebno, zanimljivo i važno područje znanstvenog interesa.

Zašto baš problemi u neuroznanosti zauzimaju posebno mjesto u bioetici i dobivaju posebno ime? Zašto rasprave o poboljšanju mozga, izazivaju puno gorljivije reakcije nego rasprave vezane za bilo koji drugi organ ili aspekt bioetike. U prvom redu zbog toga što se djelovanjem na mozak zadire u ljudsku svijest, naše poimanje sebe, pa je središnje zanimanje ljudskog bića. Ako se postavi pitanje što razlikuje ljudska bića osim izgleda, to je njegova osobnost i ponašanje, a to su karakteristike koje je s pomoću saznanja neuroznanosti moguće mijenjati. Jetra, bubreg ili čak i srce jedne (zdrave) osobe je vjerojatno vrlo slično jetri, bubregu ili srcu druge osobe.

S druge strane, mozak određuje inteligenciju, radoznalost, osjećaje i na kraju najzagonetnije od svega, svijest čovjeka. Mozak je organ naše individualnosti. Kad se ispituje i manipulira mozgom (za razliku od jetre ili pankreasa), bez obzira je li u pitanju istraživanje ili liječenje bolesti, ili su u pitanju nekakvi upitni osobni ili politički motivi, kad se „djeluje“ na mozak, mijenja se živote ljudi na vrlo osoban i moćan način. Krivo ili zlo korištenje, ili propust da se napravi najbolje, potiče etičke izazove koji su jedinstveni za neuroznanost.

Čime sebavi neuroetika

 Pored svega toga mozak nije samo organ koji se proučava, on je subjekt u formiranju etičkih stavova. Etički stavovi donose se mozgom. Mozak je organ uma, pa osim etike neuroznanosti postoji i neuroznanost etike. Koji su to mehanizmi i neuralni putovi uključeni u naše moralne odluke? Da li se može i treba li utjecati na njih i kada? Sve ovo je vjerojatno i bilo presudno da je neuroetika, za razliku od drugih područja koje bioetika proučava, dobila posebno ime i postala posebno područje.

Neuroetika se bavi nizom vrlo zanimljivih etičkih pitanja Ako se metodama oslikavanja mozga može dobiti preciznu analizu aktivnosti određenih regija u mozgu i prilično sigurnu indikaciju istinitosti iskaza, treba li te podatke koristiti u situacijama poput detekcije laži u pravosuđu? Uvid u stanja svijesti osoba s oštećenjima mozga donosi cijelu jednu novu dimenziju i pristup tretmanu ovih osoba. Postojanje svijesti kod osoba u komi je često ključna informacija u odgovoru na pitanje treba li isključiti aparate za održavanje života ili ne, a metode oslikavanja mozga mogu pomoći u toj odluci. Jedno od pitanja koje za sobom povlači skup legalnih implikacija je i pitanje odgovornosti te slobodne volje. Ako je sve što čovjek radi samo fizička posljedica kemijskih procesa u ljudskom mozgu (koji je opet rezultat naših gena i životnih okolnosti), možemo li biti i jesmo li zapravo odgovorni za naše ponašanje?

Ovo su samo neka od zanimljivih pitanja kojima se bavi neuroetika, a jedno od važnih i zanimljivih područja je svakako i poboljšavanje čovjeka. Danas postoji široki spektar različitih metoda i pristupa, farmakoloških i nefarmakoloških, kontradiktornih jer uz niz problematičnih aspekata, sa sobom nose i velike potencijalne koristi, kako za pojedinca tako i za društvu u cjelini.

(Ali o njima slijedećom prilikom…)

* Autorica predaje na Biološkom odsjeku Prirodoslovno-matematičkog fakulteta. Organizirala je i predaje kolegij Neuroetike na doktorskom studiju „Neuroznanosti“ na Medicinskom fakultetu u Zagrebu. Članica je Istraživačkog odbora za bioetiku, tehniku i transhumanizam Znanstvenog centra izvrsnosti za integrativnu bioetiku.

Komentari su zatvoreni