Nesuvremena božićna razmatranja

Nesuvremena božićna razmatranja

“Vjerujte, najveći neprijatelj kršćanske vjere nije ni ateizam, ni agnosticizam, nego upravo taj svakidašnji životni umor koji se pojavljuje u zreloj životnoj dobi. Kad samo pogledam lica većine nas, zrelih muškaraca i žena, kako li su samo umorna, ispijena, umorna i ispijena od života. I što nam je činiti? Moramo li se pomiriti s tim životnim umorom? Kršćanska vjera kazuje odlučno – ‚ne‘” / Kršćanstvo nas kao tjelesna religija poziva da u sveopćoj virtualnosti današnjega svijeta ponovno otkrijemo tijelo, a time i drugoga, i ljubav

Tekst: prof. dr. sc. Ivica Raguž

Foto: Zvonimir Atletić

Protiv virtualnosti. Današnji se čovjek sve više virtualizira, dematerijalizira. Sve je manje stvarnih, tjelesnih kontakata. Jedni drugima više ne pišemo pisma rukom, nemamo više živaca ni za telefonske razgovor, za ljudski glas, najsretniji smo kad ne moramo ni s kim razgovarati u hotelu, trgovini, kad možemo virtualno i plaćati svoje kućne račune, drago nam je da postoje e-mailovi koji nas oslobađaju od svega »materijalnoga«, od bavljenja drugim. Tako nam virtualnost daje golem prostor slobode, ne postoji »drugi«, njegovo tijelo, možemo se slobodno kretati virtualnim bespućima bez opterećenja, možemo upoznavati nebrojeno mnoštvo ljudi, možemo imati puno »prijatelja« na virtualnim mrežnim stranicama. Da, virtualnost nam daje veliku slobodu, oslobađa nas i od vremena i od prostora. Virtualnost je zapravo dokaz da je čovjek duhovno biće, ona pokazuje svu moć čovjekova duha, uma, svu snagu riječi. Zato je virtualnost humana, čovjek se očituje kao biće duha.

Umjesto primatelja i darivatelja, postali smo bezlični prodavači i neosobni kupci sreće, pa tako i božićne sreće. Stoga ne treba čuditi da bez Boga naša božićna slavlja postaju tako bezlična, neosobno daleka, isprazna, sentimentalno površna.

Prof. dr. Ivica Raguž

Prof. dr. Ivica Raguž

No, to je samo jedna strana priče. Čovjek nije samo duhovno nego i tjelesno biće. Tijelo je počelo jedincatosti, drugotnosti drugoga, ukoliko je nezamjenjivo, nepropusno. Tijelo pruža otpor drugomu i njegovu pokušaju da poništi jedincatost, drugotnost, različitost, da ga svede na samoga sebe. Tako će gotovo sve osobe, koje traže poznanike i ljubav na virtualnim stranicama, reći kako je osoba u stvarnosti nešto posve drugo od onoga kako je »doživljena« u virtuali. Razlog je upravo taj što se u virtuali »doživljava«, »zamišlja« osoba kakvu mi želimo, ona je naša misao, naša želja, a ne onakva ona zaista jest. Odatle je razumljivo da »tjelesni« susret nužno dovodi do otriježnjenja, ili u većini slučaja, do razočaranja.

Sebična ljubav

Stoga tijelo čuva našu jedincatost i različitost, kao što i tijelo drugoga čuva njega u njegovoj jedincatosti i različitosti. Tijelo je čuvar humanosti, ukoliko omogućuje da budemo i ostanemo jedinstveni, posebni, da ne budemo svedeni na brojku, puku virtualnost. A povrh svega treba reći da je tijelo stožer istinskoga susreta s drugim, stožer ljubavi. Jer, jedino tko prihvati naše tijelo, prihvaća i nas, ili još bolje rečeno, tko ljubi, taj ljubi uvijek i tjelesno. Netjelesna, virtualna ljubav nije ljubav, ona je zamišljena, sebična ljubav, gdje zapravo ljubim sebe, a ne drugoga. Ljubav, koja je dakako duhovna stvarnost, zato uvijek mora proći kroz tijelo, postati tijelom u doslovnom smislu riječi. Odatle također postaje razumljivo zašto tzv. virtualna prijateljstva uopće nemaju veze sa stvarnim prijateljstvom, koje je uvijek tjelesno. Iz svega navedenoga proilazi da je virtualnost bez tijela duboko nehumana, da ona vodi nestanku čovjeka i njegove humanosti.

To vam sve govorim zato što je kršćanstvo zapravo duboko tjelesna religija, a time humana religija. Ona govori o tomu da je Bog u Isusu Kristu uzeo na sebe naše tijelo, našu put, postao je tjelesnim, putenim zbog nas. Zašto? Postao je tijelom da nam pokaže koliko nas neizmjerno ljubi, a to znači: konkretno, onakve kakvi jesmo, tjelesni, jedincati, drukčiji. Postao je također tijelom da i mi njega ljubimo tjelesno, a to znači kao drukčijega od nas samih, kao onoga koji se ne može svesti na našu zamisao, na našu svijest i na naše potrebe. On nas u svojoj tjelesnosti izaziva da iziđemo iz sebe, da ga susretnemo onakvim kakav on jest, a ne onakvim kakvim bismo to mi željeli da jest. Zato je razumljivo da za nas, kršćane, isključivo virtualni, neduhovni, bestjelesni Bog uopće nije Bog, to je neko naše udvostručeno ja, puki idol nas samih. Tko neprestance govori o takvom Bogu, zapravo govori stalno o sebi i nikad nije iskoračio izvan sebe samoga.

Kršćanstvo, kao tjelesna religija, kao religija o utjelovljenom Bogu, danas je zato opet aktualna. Ono nas poziva da u sveopćoj virtualnosti današnjega svijeta ponovno otkrijemo tijelo, a time i drugoga, i ljubav. Jer, ljubav je susret sa stvarnim drugim, koji me poziva da napustim samoga sebe, da prihvatim drugoga takvim kakav jest, kao i obratno, da on mene prihvati kakav jesam. Utjelovljeni Bog potiče nas da na svim razinama živimo što više tjelesno: da otkrijemo dodire, poljupce, miris tijela, ljepotu boje glasa, da otkrijemo snagu zagrljaja u radosti i u nevolji, da po tijelu osjetimo drugoga, njegovu radost i njegovu patnju, da po tijelu otkrijemo sućut i suradost, da se radujemo zajedničkim objedima, druženjima.

Vjerujem da nas kršćanska vjera u tomu itekako može podučiti i nadahnuti, od »tjelesne« liturgije, gdje se tijelom slavi Boga, do jednostavnoga znamenovanja križem, gdje se Boga utiskuje u svoje tijelo. U tom kontekstu potrebno je spomenuti i kršćanski nauk o uskrsnuću tijela. Mogli bismo reći da je uskrsnuće tijela najljepše zacjeljenje i spasenje čovjeka, jer ono govori o spašenosti čovjekova duha i čovjekova tijela. Cijeli je čovjek spašen, a to znači njegova jedincatost i posebnost. Zato kršćani vjeruju da će i vječni život biti također tjelesan. On će biti susret tjelesnih, stvarnih, jedincatih i posebnih osoba koji će ići u susret drugoj, isto tako tjelesnoj, stvarnoj, jedincatoj osobi, a ne susret nekakvih bestjelesnih duhova koji će samodostatno uživati jedino u sebi samima, osamljeni, bez drugoga, bez ljubavi. Zato, budi tjelesan, dragi čitatelju!

Bolest duha i »spaljene« osobe

»Burn-out« i »skvrčena volja«. Ta riječ danas savršeno opisuje većinu nas, suvremenika, napose nas koji živimo u gradovima: duhovnu i tjelesnu spaljenost, izgorjelost. Postoje razni pristupi tomu fenomenu današnejga društva. Teologija tvrdi da je »burn-out« bolest duha. Da, ne postoji samo bolest tijela, nego i bolest duha. I duh se može razboljeti, štoviše, može se tako razboljeti da njegova bolest zahvati i samo tijelo. To se upravo događa u pojavi koju zovemo »burn-out«. Kad velim bolest duha, tada mislim konkretno na bolest naše volje. Naime, volja se razboli i poludi kada želi »previše«, kada si postavlja neprestance ciljeve, zadaće koje više ne samo da ne može ostvariti, nego koji joj ne dopuštaju da iziđe iz sebe. Ona se takoreći skvrči, uvije u sebe i postaje »skvrčena volja«. »Skvrčena volja« zatvara se u sebe samu, u svoje »rokove«, ciljeve, »projekte«. Stalno misli na sebe i na svoj posao, »nikad nema vremena«, uvijek samo priča o sebi i o svojim obvezama. Takva volja »spaljuje« čovjeka, jer se ona nikad ne može odmoriti od sebe, stalno je napeta, stalno okrenuta sebi.

Ta se »spaljena«, bolesna i napeta volja očituje na razne načine. Prije svega u depersonaliziranom ponašanju prema sebi i drugima. Gubi se svijest o posjedovanju samoga sebe, sebe takve osobe ne doživljavaju, osjećaju se poput nekakva objekta, mehanizma. »Saljene« osobe ne miruju u sebi, nego su stalno izvan sebe. »Spaljene« osobe takve su i prema drugima, tretiraju ih kao objekte, prati ih uvijek nekakav cinizam, čime pokazuju da nemaju respekta prema drugima. Izgubile su svaku potrebu za ljubaznošću, a ljubaznost je upravo krjepost poštivanja druge osobe. U razgovoru se uopće ne interesiraju za drugu osobu, odmah »prelaze na stvar«. Primjerice, u razgovorima i mailovima nisu sposobne više ni priupitati, barem iz poštovanja, kako je drugoj osobi i sl. Jednom riječju, »spaljene osobe« pretvaraju se u živuće mrtvace, u prazne, beživotne ljuske.

Naravno, treba reći da ovdje ne mislim na obveze i poteškoće koje nastanu zbog objektivnih razloga. Naime, svatko se našao u određenim situacijama kada je bio opravdano »spaljen« pod pritiskom određenih rokova i projekata, samoga posla ili obiteljskih zahtjeva. O tomu ovdje nije riječ. Ovdje mislim na depresiju, »spaljenost« koja proizlazi iz naše bolesne volje, a koju mi opravdavamo »objektivnim« razlozima, koji nisu ništa drugo do li puka opravdanja već bolesne volje.

Klanjanje – čin zaustavljanja vlastite volje

Stoga se postavlja pitanje kako izaći iz »burn-outa«, iz bolesne, poludjele volje. Za kršćane to je adoracija, klanjanje. Pod klanjanjem mislim na to da kršćani od vremena do vremena, u vrevi grada i obveza, nakratko ulaze u crkvu, slave misu, ili jednostavno kleknu. Klanjanje je čin prekida bavljenja svojom voljom, čin zaustavljanja vlastite volje, u kojemu se daje prednost Drugomu, Bogu, a to znači Istini i Dobroti. »Skvrčena volja« »uspravlja« se Drugomu. U tom trenutku klanjanja čovjek povrđuje da postoji nešto važnije od njegovih rokova, obveza, projekata. U klanjanju čovjek se odmara od samoga sebe u drugomu. Upravo tako primajući Drugoga, Boga, dolazi do zacjeljenja bolesne volje. U Bogu se pronalazi onoga koji se raduje meni, pred kojim ne moram ništa, pred kojim mogu biti onaj koji jesam. O kako je to oslobađajuće, kako napeta i grčevita volja postaje tada opuštena i mirna. Onaj tko zna da je ljubljen Bogom i tko ljubi Boga, taj je slobodan od svih »burn-outova«, taj može i želi uvijek tako organizirati svoje »rokove«, zadaće, potrebe da nikad ne izgubi taj kontakt s Bogom. Ali i za onoga koji ne vjeruje u Boga, vrijedi isto: onaj tko je ljubljen drugom osobom, sve će učiniti da mu volja ne postane bolesnom, »skvrčenom«, da se ne zatvori u sebe i svoje »obveze«, kako ne bi više bio sposoban za ljubav, za drugoga, za obitelj, za primanje i slušanje drugoga, za predanost drugomu.

Orgulje Crkve sv. Marije Jeruzalemske na Trškom vrhu iz 1765.(izvor: www.hkv.hr)

Orgulje crkve sv. Marije Jeruzalemske na Trškom vrhu iz 1765. godine (izvor: www.hkv.hr)

Stoga, čitatelju, priupitaj se organiziraš li sve svoje obveze prema ljubavi, prema Bogu i prema bližnjemu, ili si već dobrano »spaljen«. No, ako i jesi, ne boj se, nikad nije kasno. Samo pronađi obližnju crkvu, dođi i klekni, i pusti Boga da te on iznutra zacijeli i promijeni.

»Usprkos« životnom umoru. Kako je bilo lijepo mladenačko doba. Nekako smo bili puni svježine, ideala. Htjeli smo mijenjati sebe i svijet te započeti nešto sasvim novo. Posao nam je bio više od posla, bračni život pun strasti i emocija, odnosi s drugima puni života. A gle, što nam se sada dogodilo u zreloj dobi. Postali smo životno umorni. Umjesto ideala, poklopila nas je kruta stvarnost, umjesto novoga zavladala je navika uvijek istoga, umjesto svaralaštva krute i dosadne obveze od jutra do večeri, umjesto opuštena i lepršava duha nastala je tupost i gorčina. Taj životni umor pretvara nas u vječne sumnjivce, u »sumnjičave realiste« (Guardini). Više nismo sposobni ništa iskreno poduzeti, ničemu se iskreno radovati, jer svojom sumnjom odmah sve obezvrjeđujemo: ili tvrdimo da ništa nije vrijedno poduzimati – »jer stvarnost je jača od svih naših poduzimanja«, ili svaki dobar pothvat ili dobro djelo drugih odmah relativiziramo – »ma ništa to ne vrijedi, iza svega se kriju interesi«. Tako se često događa da mi, stariji, olako obeshrabrimo mlade, u njih odmah ubacimo sjeme svojega životnog umora, sjeme sumnjičavosti, »pljuckajući« prema svemu i svakomu.

Vjerujte, najveći neprijatelj kršćanske vjere nije ni ateizam, ni agnosticizam, nego upravo taj svakidašnji životni umor koji se pojavljuje u zreloj životnoj dobi. Kad samo pogledam lica većine nas, zrelih muškaraca i žena, kako li su samo umorna, ispijena, umorna i ispijena od života. I što nam je činiti? Moramo li se pomiriti s tim životnim umorom? Kršćanska vjera kazuje odlučno »ne«. »Kršćanska vjera duboko je realna, ona se nalazi u znaku križa, a to znači da je nemoguć život bez umora, gorčina, praznine, ograničenosti. Bog je u Isusu Kristu ušao u sve naše životne umore, sam ih je iskusio. No, vjera nam progovara o tomu istom Isusu Kristu koji je unatoč, točnije i bolje, »usprkos« tim životnim umorima ostao živ, životan. Očuvao je životnost usprkos neumoljivosti realizma. Kako? Tajna Kristove životnosti jest njegov odnos prema Ocu, odnos ljubavi koji je prožimao cijelo njegovo biće. Ljubav prema Ocu i Očeva ljubav prema njemu bila je tajanstvena snaga i pokretač njegova života, njegov »usprkos« životnomu umoru.

Eto i nama poruke da, naočigled svih umora i sumnji, gorčine i praznine, zadržimo taj mladenački »usprkos«, prkos koji ne proizlazi iz nekakva tragičnog heroizma, grčevite tvrdoglavosti, ili pak iz nekakvih nutarnjih energija, nego iz opuštena odnosa ljubavi prema Bogu. Tko vjeruje u Boga, taj ne može biti umoran od života. Vjeruj, dragi čitatelju, ako iziđeš iz sebe i dođeš k Bogu, ne ćeš nikada biti životno umoran. To želim sebi i tebi.

»Božić« i Božić

Sandro Botticelli: Rođenje Isusovo

Sandro Botticelli: Rođenje Isusovo

Protiv kupovine Božića. Teško je danas kao kršćanin uopće slaviti Božić. Sve ono što se danas predstavlja kao Božić, kao božićno ozračje ili božićna radost, uopće nema nikakve veze s kršćanskim Božićem. Ono što prvo upada u oči jest nešto što bih nazvao »kupovinom Božića«. Naime, nerijetko se sav Božić iscrpljuje u tomu da cijeli prosinac provodimo u »kupovini« darova, poklona. Štoviše, sve nas doslovno prisiljava da ne »slavimo«, nego da »kupujemo« Božić. Ne znam imate li vi taj osjećaj, ali zaista se osjeti neka velika »prisila« u božićnom vremenu. Primjerice, čim uđete u neki veći trgovački centar, sve vas »sili« da kupujete kako biste morali darivati. Jer, svi od vas očekuju, a i vi od drugih očekujete poklone. Božić se također predstavlja kao blagdan obitelji, očekuje se da odjednom svi zajedno objeduju, da svi budu dobri jedni prema drugima, premda se to rijetko čini preko godine. Naime, preko godine rijetko objedujemo i rijetko se uopće družimo jedni s drugima pa bismo onda nekako na brzinu to zajedništvo »kupili«. Dakako, sve to, i darivanje i primanje darova, i obiteljsko druženje, jest dobro, dragi čitatelju. Ali ipak ne mogu se oteti dojmu da želimo »kupiti« Božić, božićnu radost, kupiti ljubav, kupiti zajedništvo. Ali to nije bit, temeljna kršćanska poruka Božića. Ona glasi: Božić se ne kupuje, Božić se prima. A bez temeljne poruke Božića, sve navedeno dobiva neku površnu sentimentalnu dimenziju, koja uopće ne zahvaća iznutra međuljudske odnose, ili još gore, dobiva brutalnu, agresivnu dimenziju kupovinske groznice, strke i nemira. Pogledajmo što podrazumijevamo pod »primanjem Božića«.

Prema kršćanskoj vjeri, Bog nije nekakva bezlična sila, on nije ni ovaj svijet, on nije ni filozofski, apstraktni bog, on nije ni daleki bog agnostika. Ne, on je osobni Bog, Bog koji je za sebe rekao »Ja jesam koji jesam«. On jedino opstoji u punini, on jedino istinki »jest«. A mi smo od njega i za njega, njegova stvorenja, ne opstojimo u punini. On je također osobni Bog, Bog koji želi stupiti u odnos s nama. Takav osobni Bog stvarno je ušao u svijet, u povijest, među nas. On se u Isusu Kristu stvarno združio s ljudskim, postao je jedan od nas. Od tada Bog više nije apstraktan, dalek, on nije više neki puki mit, neka dobra ideja, koja nas se stvarno ne tiče. Ne, Bog je ušao u svijet da bi nas obdario svojim životom, da bismo s njim postali jedno, jedna obitelj.

Kupci i prodavači sreće

E vidite, tomu mi upravo pružamo otpor na Božić. Sve nam je važnije od toga. Mi ne želimo Boga stvarno »primiti«, pripustiti u svoj život, ne želimo osobni odnos s njim. Zato ga proglašavamo dalekim, mitom, običnom idejom, samo da ne bismo morali biti primatelji. I onda nam se dogodi da više nismo sposobni biti ni primatelji ni darivatelji u svojemu svakodnevnom životu. Čudno je to: umjesto primatelja i darivatelja, postali smo bezlični prodavači i neosobni kupci sreće, pa tako i božićne sreće. Stoga ne treba čuditi da bez Boga naša božićna slavlja postaju tako bezlična, neosobno daleka, isprazna, sentimentalno površna.

Tko pak Boga stvarno pusti u svoj život, tko pusti da ga Bog stvarno obdaruje svojom prisutnošću i da bude jedno s njim, tada njegova božićna darivanja nemaju ničega sentimentalno površnoga, a nemaju ni onu dimenziju agresivnoga darivanja. Tko slavi istinski Božić, taj dodiruje samoga Boga, istinu, dobrotu, sam počinje živjeti u istini i dobroti, i želi da sve oko njega, u njegovoj obitelji, supruzi, suprugu, djeci, rodbini, odiše istinom i dobrotom. A to je prava božićna radost: primiti Božju istinu i dobrotu te ju potom darivati drugima. Kako je to snažno! A budući da je Bog osoban i da je postao čovjekom kako bismo i mi s njim bili osobni, onaj tko vjeruje u takvoga osobnog Boga, i sam postaje osoban, blizak, topao, iskren, i s Bogom i s drugima. Biva lišen one hladne, metalne, bezlične, neosobne distanciranosti koja nas tako pogađa i udaljuje jedne od drugih.

Stoga, dragi čitatelju, pripusti Boga koji se želi utjeloviti u svoj život, jer gdje je Bog, ondje je istina, dobrota, gdje je Bog, ondje su osobni odnosi, a time i istinsko darivanje i obiteljsko druženje. Radost se ne kupuje, nego se prima! Sretan Božić.

O ozbiljnoj radosti. Nekako su mi uvijek velike svečanosti bile pomalo odbojne. Svečana odijela, obuća, svečani ton ophođenja jednih prema drugima, svečano jelo i piće, glazba, sve to odveć svečano kao da zastire ono što čovjek uistinu jest i ono na što on je pozvan. A svaki čovjek jest krhko, ograničeno, slabo stvorenje, i kao takav pozvan je njegovati svoju nutrinu, svoju ljudskost: mišljenjem, čitanjem, istinskim razgovorom s drugima, da, i molitvom, odnosom s Bogom. A ta njega vlastite ljudskosti uvijek je tiha, nježna, nema one nametljivosti velikih svečanosti, gdje čovjek kao da bježi od sebe i predstavlja se onakvim kakav nije. Kao da su zapravo velike svečanosti izričaj straha, dubokoga straha od sebe samih i od drugih.

»Inventura« protekle godine

To se odnosi i na početak i kraj građanske godine. Ljudi se okupljaju, druže, pjevaju, slave. To je sasvim dobro. Završavaju godinu i kao da svojim veseljem zahvaljuju, ako i nisu vjernici, što su preživjeli prošlu i što mogu započeti novu godinu. Da, dobro je to. Ali kao što napisah, previše svečanosti, previše »glamoura« kao da ipak poništi onu tihu, nježnu i nenametljivu njegu ljudskosti. A ona pak podrazumijeva ozbiljno suočavanje s prošlom godinom, istinsko priznanje vlastitih pogrješaka, grijeha, neuspjeha, kao i veliku zahvalnost Bogu za sve dobro učinjeno. Slavlje Nove godine u tom smislu ozbiljna je »inventura«, obračunavanje računa u prošloj godini, stvarni i ozbiljni svršetak. Ali isto tako, ona je radovanje novomu početku, odluka da se u novoj godini možda isprave pogrješke iz prethodne, da možda promijenimo stare navike, da se više posvetimo dragim osobama, da se marljivije damo na posao, i na koncu, da možda više njegujemo svoju ljudskost, kontemplacijom, molitvom, razgovorom, odnosom s Bogom.

Vjerujte mi, kad čovjek tako njeguje svoju ljudskost, kad tako tiho i nježno završava i započinje svaki dan, kada također završava staru i započinje novu godinu s Bogom, tada je i slavlje drukčije. Slavlje je tada posve svečano, uzvišeno, da, baš ozbiljno, a opet nekako tiho i nenametljivo. To je slavlje prožeto ozbiljnom radosti! A pogledamo li ljubav, i kad nekoga volimo, nismo li tada zapravo »ozbiljno radosni« (primjerice spolni čin): ozbiljni, tj. duboko ukorijenjeni u drugomu, a opet neizmjerno radosni.

Takav sretan kraj stare godine i sretan početak Nove godine želim vama, dragi čitatelju, s manje «glamoura», a više ozbiljne radosti.

 (Autor je profesor dogmatske teologije i dekan Katoličkoga bogoslovnog fakulteta u Đakovu Sveučilišta Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku)