Neozlijeđeni bicikl

Neozlijeđeni bicikl

U Ozaljskoj ulici, da bi se iznašao komadić pješačkog pločnika treba zazvati sve više „svetaca“ i za pomoć svu božansku silu. Dotle će se u „ritmu muzike za ples“ i sa slušalicama na ušima, često bez zvonca i ikakavih sličnih signalizatora ljubitelji bicikliranja i nadalje „zabijati“ u slijepe osobe, majke s djecom, umirovljenike…

Snježana Kratz

Iako je sljemenska Snježna kraljica već odavno završila spust se za zagrebačke bicikliste izgleda premjestio na gradske ulice po kojima oni voze (vele)slalom, super G i tko zna koje sve alpske discipline. Posebno je žarište mahnitih vozača potez Ozaljska – Tratinska na Trešnjevci, gdje je centimetar pločnika, trotoara ili kako se već zove mjesto kojim hodaju pješaci, teško naći. Da se kojim slučajem taj sigurni komadić afalta prodaje, plaćali bi ga pješaci kao suho zlato samo da si osiguraju nesmetan, neometan i siguran prolaz. Ali to nije moguće jer oni pedalirajućem „zdravom životu“, koji im na tom potezu svakodnevno ulijeće, nalijeće, oduzima, preuzima, gura, ruši, lomi i što sve ne ostavljaju mjesta za prolaz nauštrb vlastitog života.

Dok se sve službe u svojem djelokrugu rada probude i učine nešto trebaju li pješaci i dalje strepiti za svoj život na pločniku?

Potvrđuje to i nemili događaj kada mahnito vozeći svoje prometalo po pločniku biciklistički „messerschmitt“ frontalno naleti na slijepu osobu, zahvati joj kotačem štap, polomi ga i zato stane. Ali ne da bi pomogao slijepom sugrađaninu, pješaku koji je na svojem teritoriju, već da bi otklonio „problem“ koji mu se uvukao u žice kotača i bez riječi mogao odjedriti dalje. Misao o tome je li pješak dobro, kako će zbog hendikepa (i štapom koji se polomljen ljulja i nije više od pomoći) doći gdje je namjerio, zagrebački se biciklist nije zapitao. Važno da je bicikl „neozlijeđen“! A ovaj drugi, ma koga za to briga! Ali ima tko i o tome brine – zakon! Na papiru je ta skrb neupitna, izvrsna, brižna i kažnjiva. Na papiru ona kaže da „… svoje prometalo tamo gdje nema obilježenih biciklističkih staza ponajprije na pločniku, biciklist mora gurati uz sebe“.

pedalafest_biceviU praksi ona se traži „kucajući“ na mnoga vrata počevši od gradskih, policijskih, ali i udruga koje zagovaraju biciklizam kao varijantu zdravog života. Jedna od njih je i nemalo razvikana „Moj bicikl“ iz koje dakako s razlogom vrište s porukama i pozivima „bicikl u vrtiću“, „biciklom u kestene“, „biciklom na posao“, „biciklom na autobus“, ali je zaboravljena – biciklom na pješake! Sva je sreća da je predvodnica udruge i zagovornica cikloturizma Darinka Jug „ciklo“ i „turizam“ uspjela ustrojiti u Zagrebu, ali naučiti svoje „biciklaše“ kulturi nikako nije. Jasno, jer to stanje nosimo od kuće, ustvrdit ćemo svi, a nemalo i ona kada je nazovete i požalite se na problem! Obećat će pomoć, zgrožena kada čuje opisano joj iskustvo slijepog s početka priče, obećat će poslati dopis prometnoj policiji kao dodatno „podebljanje“ policijskih aktivnosti i kontrole. Jer, jedino oni mogu sankcionirati nekulturne i prometno neodgojene bicikliste, reći će vam tada. Obećat će, javiti se, reći što se učinilo, do kud se s dopisom stiglo, što se još može učiniti za sve ugrožene pješake ovoga grada i onda će utihnuti i nestati.

Poruke elektronske pošte, SMS-ovi, telefoniranja s upitima „gdje je gospođa Jug?“, ostat će bez odgovora. Zapravo neće, jer je gospođa Jug (a to je odgovor) „stalno na sastancima“ – ovima i onima… U moru obaveza zaboravit će ona kakva su opasnost pojedini gradski biciklisti i kako ugrožavaju pješake, a svojim će primjerom pokazati kako i ona ne zna što je to kultura. O sumanutoj vožnji biciklista tamo gdje bi to „prometalo trebali gurati uz sebe dakle na pločniku, gdje nema obilježenih biciklističkih staza, gradske vlasti sve znaju i odgovaraju: „ …kako oni ne mogu sankcionirati“ takve vozače jer je to posao policije, prometne, dakako. Istina, ali mogu zatražiti, zamoliti, ukazati napose i zahtijevati da se pojačaju policijske ophodnje na frekventnim i opasnim mjestima, a prekršitelji sustavnije kažnjavaju. Konstatacije poput „jao, strašno, nemamo osnovne kulture i kućnog odgoja“ ne rješavaju problem jer mnogi sumaniti vozači bicikala u Ozaljskoj, što je svakodnevno vidljivo i dalje prijete pješacima kojima je jedini izbor izgleda hodati po prometnici.

U Ozaljskoj, da bi se iznašao komadić pješačkog pločnika uzurpiranog od načičkanih automobila, žardinjera za cvijeće, kanti za smeće, kontejnera za smeće, reklamnih panoa, stupića, terasa kafića, pa i stupova s nazivima ulica treba zazvati više „svetaca“ i za pomoć svu božansku silu. Dotle će se u „ritmu muzike za ples“ i sa slušalicama na ušima, često bez zvonca i ikakavih sličnih signalizatora ljubitelji bicikliranja i nadalje „zabijati“ u slijepe osobe, majke s djecom, umirovljenike… Dok se sve službe u svojem djelokrugu rada probude i učine nešto trebaju li pješaci i dalje strepiti za svoj život na pločniku?

(Naslovna fotografija: www.bikemyday.com)