“Nema te škole ni fakulteta koji vas mogu naučiti kako odrasti i živjeti”

“Nema te škole ni fakulteta koji vas mogu naučiti kako odrasti i živjeti”

Lada Szabo Kajfež: U Zagrebu sam od 1978. godine i trebalo mi je desetak godina da se priviknem na naš mentalitet. Došla sam u svoj rodni grad ljeti, u živim bojama – žutoj majici i trapericama. Tako sam se vedro nosila pa su me na fakultetu zvali „kolegica kič“ jer sam odudarala od tada itekako vladajućih boja – plave, sive, smeđe…

Razgovarala: Snježana Kratz

Lada Szabo Kajfež, prof. engleskog i povijesti umjetnosti, poduzetnica, likovna i modna umjetnica svoj je rodni grad upoznala tek s dvadeset godina, a u djetinjstvu se umjesto s mačkama i psima „igrala“ s lavovima, žirafama i leopardima. ZG-magazinu priča što je sve vidjela na farmi zmija u Indoneziji, kako je bilo živjeti u Somaliji, Siriji, Libiji i Bangladešu i zašto su je na fakultetu zvali „kolegica kič“. Otkriva koliko jezika govori, što slika, kakve ručne radove voli raditi i što je darovala ženama Udruge Kamensko.

Zašto volite Zagreb?

Svatko od nas mislim voli grad u kojem je rođen pa je tako i sa mnom, rođenom Zagrepčankom. Kada govorim o Zagrebu mogu reći da je to zaista lijep i zanimljiv grad, bogat poviješću, kulturom i arhitekturom sa austrougarskim štihom. U tom je smislu lijepo koncipiran, a i turistički zadovoljava. Pa pogledajte samo njegovu bogatu muzejsku baštinu što nas zaista svrstava u pravu europsku metropolu. Imamo i jedan Muzej prekinutih veza …

“Posredstvom ZG-magazina odlučila sam tim ženama – borcima – iz bivše tvornice Kamensko darovati šivaće strojeve. Kako i sama volim šivati znam koliko će im to značiti i biti svrsishodno. Strojevi su u dobrom stanju i već sam kontaktirala gospođu Đurđu Grozaj…”

Gdje ste odrastali?

U sjevernom dijelu grada, na potezu Zvonimirova – Vinogradska. No ja sam kao dvo i pol godišnja djevojčica sa roditeljima otišla iz Zagreba i sa dvadeset sam se godina u njega vratila. Moj mi je rodni grad tada bio nepoznat i iznova sam ga upoznavala.

Sa roditeljima ste odselili …

Prvo u Somaliju pa Siriju, Libiju, Indoneziju odnosno Bangladeš.

Koja vam je od država najviše ostala u sjećanju?

Svaka je lijepa na svoj način no kao malo dijete pamtite nerijetko ono loše ili pak ono lijepo. Ja pamtim lijepe stvari.

Lada u haljini koju je, kako kaže, heklala puna dva mjeseca

Lada u haljini koju je, kako kaže, heklala puna dva mjeseca

Kako je bilo u Somaliji?

Sjećam se da je tamo bilo puno Talijana, a u tom sam dijelu svijeta s tatom često išla na safari, jer je on bio član tamošnjeg lovačkog društva.

Znači, umjesto pasa i mačaka vi ste se prvo susretali s lavovima i žirafama?

Da, i nojevima, nosorozima, tigrovima, leopardima jednog sam čak i podragala. Pamtim i jako volim tu Afriku.

Otac vam je radio za Svjetsku zdravstvenu organizaciju?

Jest, moj se otac Stanislav Petar Szabo bavio projektima recimo to tako, javnoga zdravstva. Radio je na projektima čiste i pitke vode odnosno higijeni čistoće vode.

Koliko ste ostali u Somaliji?

Tamo sam živjela do šeste godine a onda smo odselili u Siriju u prekrasan grad Damask. To je zemlja bogate kulture, sa drevnim gradovima i osebujnom arhitekturom. U toj sam zemlji krenula i u američku školu.

Školovanje je bilo na engleskom, ali govorite još neke jezike?

Osim engleskog, talijanski, francuski i hrvatski koji sam sama (na)učila.

U Zagreb ste došli sa dvadeset godina?

Da, vratila sam se u tim godinama i pamtim kako sam u Zagrebu stalno bila prehlađena. Meni je tropska klima bila „domaća“ pa mi zagrebačka nije bila baš„sjela“.

Kakvim pamtite Damask?

Bila sam dijete no sjećam se njihovih sukova, svojevrsnih šoping mjesta sa malim dućančićima u kojima je bilo svega: nakita, cipela, tepiha… Svi su oni bili načičkani „vrata do vrata“ i vladalo je jedno šarenilo svega. Često smo tamo odlazili.

Kakvih se mirisa s Istoka sjećate?

Nezaobilazno mirisa izvrsnih lepinja poput palačinki, koje su bile vješto spojene i odličnog ukusa. Miris tamošnjeg kruha također mi evocira uspomene na Damask.

Kada ste došli u Zagreb, kakav vas je dočekao u to vrijeme 70-tih ?

Kada sam došla u njemu je bilo samo Vegete, crvene paprike i lovorovog lista. Siromašna je bila ponuda s mirodijama i ne samo s njima. Danas Zagrebu dajem veliki „like“ jer se u njemu puno toga otvorilo uključujući i trgovine s egzotičnom ponudom mirodija, ulja i drugog pa se može i fino kuhati.

Što još nosite od uspomena iz Sirije?

Puno toga. Žalosti me današnje stanje u toj zemlji iz koje sam kao djevojčica često s roditeljima odlazila u Libanon, u tamošnji trgovački centar pa bi „skočili“ i u Bejrut kojeg nazivaju Parizom srednjeg Istoka. U njemu ste sedamdesetih godina prošlog stoljeća mogli naći svega od talijanskih cipela do francuskih parfema.

Je li vas očarala tamošnja arhitektura?

Svakako! Kubistička i primjerena tamošnjim uvjetima života. Prepoznatljive zgrade sa svojim krovovima – terasama, a i pješčane su oluje bile tamošnja nezaobilazna slika.

Osebujan vam je život, prošli ste mnoge zemlje i kulture, kako ste se prilagođavali?

Nema te škole ni fakulteta koji vas mogu naučiti kako odrasti, živjeti i kako poštivati jedan narod,njegovu kulturu, običaje i povijest. Kada smo kod povijesti, izuzetne slike nosim iz Egipta i tamošnjih muzeja koje jako volim posjećivati. Naime, u Aleksandriji u jednome od njih sam imala priliku vidjeti mumije kako ljudi tako i životinja, nemalo mačaka i ptica i oduševljena sam tim povijesnim prikazima.

Kakva je Libija?

Kada sam živjela u prekrasnom Tripoliju nerijetko pamtim njegovu šetnicu uz more, pješčane plaže sa svilnekastim pijeskom i tvrđavu na obali u kojoj je bio smješten Muzej staroga Rima s antičkim artefaktima. Sjećam se da je za boravka u Libiji bio svrgnut i kralj Idris pa je na vlast došao Muammar al-Gaddafi koji je tamo uveo obvezu učenja arapskog jezika. Godinu dana tako sam se bavila i arapskim jezikom u tada četvrtom razredu osnovne škole. No u tom smo razdoblju odselili u Jakartu u Indoneziju.

Lada_Kajfez-stojiSlika Indonezije je?

Sasvim drukčija kultura od onih u kojima sam bila. Indonezija na otoku Javi raskošna je zemlja bujnog raslinja, u pravom smislu riječi džungla. Sjećam se tamošnjeg ozračja budizma, ogromnih hotela, mnogo stranaca i predstavnika velikih naftnih i kompanija s „tehnikom“. To je nemalo zemlja krokodila i prave egzotike. Posjetila sam tamo i farmu zmija koje su „živjele“ usred bazena sa visokim stupovima od cementa na kojima se njih na stotine penjalo i sunčalo. Posjetitelji bi tako odab(i)rali svoje primjerke od kojih su im se kasnije najčešće izrađivale cipele. Mi smo doma imali obuće od zmijske kože od cipela i papuča do torbi i drugog.

Prijatelji životinja ne bi blagonaklono gledali na to?

Da, no okrenimo sliku, zašto se onda vole kožne tenisice, jakne i druge takve stvari? Osobno bih radije nosila kaput od tkanine nego od umjetnog krzna i „plastike“. Ja sam svakako protiv krivolova i za poštivanje prirode, lovostaja, balansa u prirodi i postavljanja granice. Ali recite mi primjerice hoće li po Moskvi i Rusiji da ne kažem Sibiru ljudi nositi skijaška odijela i Versace jaknice kada se temperatura spusti na minus pedeset i više?

Vas je životni put odveo na više temperature u Dhaku u Bangladeš?

Tu zemlju pamtim s obilježjima teških monsunskih kiša koje su često ljudima uništavale ljetinu ili su u bujicama odnosile cijela sela. Stranci su kao i mi tamo živjeli u tzv. niskim vilama koje su bile na jedan kat i s poslugom. Ona je doista bila neophodna jer supruge visokih dužnosnika ne bi stizale održavati kuću čistom, kuhati, dočekivati važne uzvanike i druge goste i brinuti o djeci i familiji.

U Zagreb dolazite 1978 .godine?

Točno. I trebalo mi je desetak godina da se priviknem na naš mentalitet. Došla sam u svoj rodni grad ljeti, u živim bojama – žutoj majici i trapericama. Tako sam se vedro nosila pa su me na fakultetu zvali „kolegica kič“ jer sam odudarala od tada itekako vladajućih boja – plave, sive, smeđe… Ljudi nisu shvaćali da sam došla iz tropa gdje su žarke i šarene boje bile najnormalniji „dekor“ na odjeći. U Indiji su ženski sariji bili tako živih, prekrasnih boja kao i ostalo šarenilo u toj zemlji.

Ima li danas sivila odnosno šarenila u Zagrebu?

Ne, sada smo u bojama! Zagreb zaista ima dosta boja uključujući i prekrasne fasade od kojih se mnoge uređuju što je pohvalno i potrebno. Grad je tako živnuo to više jer ima što i za pokazati od secesijskih elemenata do Art Decoa.

Gdje ste živjeli po povratku u Zagreb?

Opet nedaleko Zvonimirove, u Vrbanićevoj ulici. Za povratka u Hrvatsku nekako sam, tako mi je barem liječnik rekao, doživjela svojevrsni stres pa mi je da mi bude bolje prepisao apaurin. Kada sam počela s kurom lijek mi se nije činio efikasnim pa sam pomislila koji je to „lik“ radio? Kasnije je sudbina htjela da postanem suprugom tog „lika“ , farmakologa dr. Franju Kajfeža upravo „autora“ apaurina i svog budućeg muža. On je bio izuzetna osoba s kojim sam provela šesnaest godina i dobila dvije kćeri Alanu i Francescu.

Dvije umjetnice?

Dvadesetpetogodišnja Alana magistrirala je kiparstvo na Akademiji likovnih umjetnosti kao odlična studentica, dok se Francesca u uglednoj američkoj školi “MUD“ licenciranoj i kod nas dalje školuje za make up designera“ za teatarsku šminku, filmsku, glamuroznu i druge vrste make upa.

lada_kajfez_slikaUmjetničku crtu „vuku“ od vas jer vi i slikate, a bavite se i modom?

Svatko se rađa s nekim talentom a mojih dvanaest godina američke škole bilo je nezamislivo bez art classa koji sam svakodnevno pohađala. Na Rokovom perivoju sam kasnije završila Likovnu školu „Jozo Kljaković“ jednu godinu crtanje i to – olovku i dvije godine ulje na platnu. To mi je omiljena tehnika i već brojim šezdesetak platana. Dosta sam radova poklonila,uglavnom za rođendane no sad krećem i u prodaju.

Vi također i pletete, šivate, heklate?

Ručnim me radovima naučila baka Ida, Slovenka kojoj je tata u ono doba platio školovanje u Grazu gdje se učilo damsko ponašanje. Uključivalo je to kulturu i znanje serviranja i ponašanja, dočekivanja gostiju, komunikacije, ručnih radova i drugog. I danas imam njezine štikane ručne radove pa tapiserije… Inače, ja svakako volim šivati i štrikati ali najviše volim heklati i to bluze, tunike, haljine, šalove koje baš sad radim. Isključivo heklam od viskoznog svilenkastog konca „mare“.

Modno ste se predstavili i na Trsatskoj gradini u Rijeci?

Sa prijateljicom i organizatoricom Marijom Mažar ušla sam u tu manifestaciju u kolovozu. Na njoj je,sa radovima nastupilo trinaest modnih dizajnera među kojima sam i ja predstavila svojih osam pletenih odjevnih komada. Istodobno sam održala i pokretnu izložbu slika koje su nosile manekenke. Datum slijedećeg sličnog događanja ako me pitate, prepuštam Mariji.

Kako ste proveli Božić, a kako ćete Silvestrovo?

Božić je obiteljski blagdan koji u takvom ozračju treba i slaviti. Kada je o blagdanskom stolu riječ, smatram da u toj pripremi trebaju svi sudjelovati. Srećom suprug Milan je kako volim reći, švicarski „masterchef“ jer je završio hotelijersko-ugostiteljsku akademiju u Luzernu i izvrsno zna kuhati. Za Novu godinu koju ćemo dočekati doma pripremit ćemo neku pečenku, laganu juhicu i bogatstvo salata. Milan ih zna izvrsno raditi posebice razne dresinge. Za Božić smo imali krasnu tortu sa šlagom, jogurtom, bademom i pekmezom. Napravili smo i puter kekse koji su nam baš lijepo ispali.

A Nova godina se znači čeka u naslonjaču?

Iskreno da vam kažem želim se odmoriti, ali i uživati u novogodišnjem koncertu 1. siječnja u podne koji ne želim propustiti.

Kakve su vam novogodišnje želje?

Iako to izgleda izlizano, ali ponajprije svima želim zdravlje jer kada je čovjek zdrav onda je i pozitivan i ima energije da radi i stvara jer rad oplemenjuje čovjeka. Također, pored svih ovih loših vijesti željela bih da više nijedno dijete kao božićni dar (što sam čula na vijestima) ne poželi hrenovkice jer je gladno! Voljela bih i željela da sva dječica dobiju lijepe darove, ne moraju to biti skupi pokloni već sitnice, ali da ih raduju. Mojoj Hrvatskoj želim da stasa u respektabilnu državu, da poštuje svoje građane, ali i svoje školovane ljude da joj ne odlaze preko granice. Željela bih da se više cijene stručnjaci kod nas jer nemalo je njih u inozemstvu cijenjeno, a u svojoj zemlji to na žalost, nisu. Ne bih nikako više voljela slušati vijesti koje čovjeka deprimiraju već naprotiv one koje će dati nadu u kvalitetniji život.

Vi ste kumovali jednoj dobroj vijesti. Ženama iz Udruge Kamensko darovat ćete dva šivaća stroja?

Posredstvom ZG-magazina odlučila sam tim ženama – borcima – iz bivše tvornice Kamensko darovati šivaće strojeve. Kako i sama volim šivati znam koliko će im to značiti i biti svrsishodno. Strojevi su u dobrom stanju i već sam kontaktirala gospođu Đurđu Grozaj pa ćemo iza Nove godine izvršiti i primopredaju.

Što reći, počeli smo s lijepim vijestima.

Jesmo, pa neka se tako i nastavi. Svim vašim čitateljima i građanima Hrvatske želim sve najbolje u 2015. godini!

Komentari su zatvoreni