Nema do stare, dobre mehaničke vure

Nema do stare, dobre mehaničke vure

Koliko god su tada bila teška vremena, urar Vinko Zvošec nam kaže kako se prije ipak moglo puno više raditi, ali i zaraditi. „Sjećam se da je 50-ih godina prošlog stoljeća, Zagreb imao oko 300.000 stanovnika, a u gradu je radilo 150 urara, 200 pomoćnika i oko 200 šegrta na praksi. Danas nas je ostalo svega nekoliko. Sve se promijenilo. Kada biste danas većini urara u Hrvatskoj pokazali mehaničku uru, oni ne bi znali kako da ju poprave …

Tekst i foto: Valentina Vukoje

„Hu-hu“, čula se sova iz ure i tako najavila podne u urarnici zagrebačkog urara Vinka Zvošeca. On je poznati urar, koji već 59 godina popravlja ure.  Životno iskusni Zvošec ima  77 godina i kaže da je već odavno planirao otići u mirovinu, no planovi su se s vremenom promijenili. „Kada bih otišao u mirovinu, imao bih mirovinu od oko 1800 kuna na mjesec. Još uvijek nisam otkupio ovaj prostor u kojem radim, tako da čekam odluku gradskih vlasti i rješavanje tog pitanja. Do tada ću biti ovdje“, pojašnjava urar.

Odmah na početku našeg razgovora pitali smo ga koliko doma ima satova. „Doma imam samo jednu uru. Ne znam zašto govorite sat, mi nismo satari, već urari. Mi popravljamo ure na kojima je toliko i toliko sati. Sat je turcizam, a danas se osim te riječi pokušava nametnuti izraz dobnik. Pjesnici puno koriste riječ dob. Tako oni pišu o gluhom dobu dana. No, mi nismo dobnici, niti satari, mi smo urari“, odriješit je Vinko.

Zvošec je rodom iz Kotoribe kraj Međimurja, a kao mali maštao je o tome da jednog dana postane učitelj. „Sjećam se da su me doma pitali što bih htio biti kad porastem. Rekao sam da želim biti učitelj, jer je i moja sestra bila učiteljica. No, nakraju sam se odlučio školovati za urara. Zanat sam učio u Varaždinu“, prisjetio se Zvošec. Nakon što je izučio zanat, otišao je u Zagreb u kojem živi već 59 godina. Reći će da je to lijepi staž. „Sjećam se da sam tih dana u Zagrebu susreo jednu prijateljicu i ona me je pitala do kada planiram ostati u Zagrebu. Rekao sam joj da ću ostati dok bude posla. Hvala Bogu još i danas ima posla“, iskren je urar, koji i danas radi u maloj urarskoj radnji u Ilici 66.

Na početku je radio kao šegrt, a šegrtovanje je tada trajalo tri godine kao i školovanje za urara. „Nakon toga sam dobio diplomu za pomoćnika. Ostao sam raditi kod istog gazde još par mjeseci. On mi je rekao da sam ja za njega još uvijek šegrt. To me je kao klinca povrijedilo, tako da sam otišao iz njegove radnje. Nakon četiri godine položio sam majstorski ispit za urara i otvorio sam radnju“, prisjetio se početaka rada u svom zanatu urar Vinko.

Umijeće poslovanja

Urar_Zvosec_popravljaGodine 1945. u Jugoslaviji su zatvorene sve trgovine koje su snabdijevale urare s rezervnim dijelovima. „Komunističkim vlastima je privatni sektor bio trn u oku. Tada je bilo pravo umijeće baviti se ovim poslom jer smo teško dolazili do materijala, koji nam je bio potreban za rad. Tako da smo mi urari putovali u inozemstvo da nabavimo te dijelove. Danas imamo puno tog materijala, koji nam više i ne treba toliko kao prije“, priznaje vrijedni urar.

Koliko god su tada bila teška vremena, Zvošec nam kaže kako se prije ipak moglo puno više raditi, ali i zaraditi. „Sjećam se da je 50-ih godina prošlog stoljeća, Zagreb imao oko 300.000 stanovnika, a u gradu je radilo 150 urara, 200 pomoćnika i oko 200 šegrta na praksi. Danas nas je ostalo svega nekoliko. Sve se promijenilo. Kada biste danas većini urara u Hrvatskoj pokazali mehaničku uru, oni ne bi znali kako da ju poprave. Nekad su mehaničke ure odlazile urarima, a danas odlaze smetlarima“, šali se Zvošec.

„Mladi ljudi nisu naučeni biti strpljivi. Puno mladih je odustalo od daljnjeg bavljenja ovim poslom, jer on zahtjeva strpljivost i preciznost“

Mehaničke ure su njegova ljubav. Za popravak jedne takve ure potreban je alat, ali i mirne ruke. Kliješta, pincete, šarafciger, borere, ali i mnoštvo drugog alata može se pronaći u njegovoj maloj radnji. „Mehanička ura je za stoljeće, a elektronska ima svoj vijek. Kod mehaničke ure se mogu podesiti i otkucaji i glasnoća, a elektroničke nemaju takvu funkciju i za njih su vam potrebne baterije. Mehaničke ure se mogu popravljati, a važno je da urar ima potreban alat, ali i mirne ruke. Dijelovi su jako osjetljivi pa onaj tko nema osjećaja, može sve uništiti“, objašnjava iskusni urar.

On je podučavao mlade šegrte u svojoj radnji, a kaže kako su samo dvojica od njih ostala raditi u ovoj struci. Jedna od njegovih kćerki također je izučila zanat za urara, no taj ju posao nije zanimao. Ona danas radi kao profesorica u školi. „Mladi ljudi nisu naučeni biti strpljivi. Puno mladih je odustalo od daljnjeg bavljenja ovim poslom, jer on zahtjeva strpljivost i preciznost. Danas se ne mogu ure popravljati u kafiću, gdje mladi uglavnom provode svoje vrijeme“, šali se Zvonko.

TV zvijezda

Zvošec stare ure ponekad kupuje i na buvljacima, a koristi ih uglavnom za stare dijelove. Tako je upoznao i Juru Gašparca poznatog lovca na antikvitete i kolekcionara, koji je imao i svoju emisiju „Lov na antikvitete“ na HRT-u. U jednoj od tih emisija gostovao je i naš sugovornik. „Sjećam se da me je poslije te emisije zvalo jako puno ljudi iz cijele Hrvatske, koji nisu mogli vjerovati da popravljam stare ure. Tako da mi i danas dolaze ljudi iz različitih dijelova Hrvatske, koji žele popraviti svoje mehaničke ure“, ponosan je Zvošec.

Nisu samo mehaničke ure njegova ljubav. On je i danas u sretnom braku sa suprugom, koju je upoznao na jednom od zagrebačkih plesnjaka. U razgovoru nam je priznao kako su nekada žene bile žene, a ne muškarci kao danas. „Zato muškaraca niti nemamo danas. Žene su uvijek vodile glavnu riječ, ali na ženstven način, a danas je to poprimilo muške crte“, objašnjava životno iskusni Zvošec. Iz braka sa suprugom ima dvoje djece, a ponosan je djed četvero unučadi. Budući da nema nasljednika u ovom poslu, kaže kako će ure popravljati dok bude mogao.