Nema čamca, ali ima šampanjca

Nema čamca, ali ima šampanjca

Foto: Damir Martin (Rio2016)

I tako nas u sportu, kao i u svemu drugome nekompetentnost ubija godinama. Sistem bez sistema, odnosno sistem temeljen na slučajnosti. Janice i Ivice ne bi bilo ni pod razno da nije bilo upornosti i odricanja njihovih roditelja. Sjeća li se tko njihovog početaka i spavanja na skijalištima u šatoru s tablom špeka? Ne bi bilo ni Blanke da nije njenih roditelja

dr. sc. Viktor Simončič

Poluistina, kao i pola cigle, uvijek imaju veću snagu kao argument nego cijela. Ona leti bolje. (Stephen Leacock)

goran-ivanisevic

Goran Ivanišević kao osvajač Wimbledona 2001. godine

Od nekada mudrog naroda, u vrlo sofisticiranom i organiziranom postupku pranja mozga, postali smo zemlja kratkopamtećih, naivnih i lakovjernih. Kod nas ne vrijedi nauk iz narodne mudrosti: Ne dozvoli da te zmija ugrize ispod istog kamena. Nas može ugristi i ispod istog kamena i iz iste rupe koliko god puta hoće. Mi veselo s rukom pod isti kamen i u istu rupu. To me neodoljivo podsjeća na jedan vic iz vremena kada nas je Goran Ivanišević razveselio onom veličanstvenom pobjedom u Wimbledonu i kada ga je dočekao Split s onim fenomenalnim uplovljavanjem brodova u luku. Priča jedan kako ne može vjerovati koliko je Ivanišević »glup«, jer eto on gleda snimku meča već peti puta i Ivanišević svaki puta na istom mjestu napravi istu grešku.

Ovaj puta neću za poticanje i spremnost naroda stavljanja ruke u istu rupu optužiti dobro složene slagalice, od političara do akademske zajednice, ostat ću samo na medijima i novinarima pojedincima, onima iz javnih i velikih komercijalnih medija. Optužit ću samo njih iako bi i oni, kao dio perfektno složene slagalice sigurno našli neko opravdanje za svoj doprinos »pranju mozga«. Vjerojatno bi se, naravno samo u četiri oka pravdali uređivačkom politikom medija u kojima rade i kako se eto ne može drugačije. I možda se ne može, jer po pravilu ne mogu oni koji misle da ne mogu. Uostalom i oni su proizvod dugotrajnog procesa »pranja mozga«. Ali da se baš toliko ne može ne želim i ne mogu vjerovati.

Kada je Damir Martin osvojio srebrnu medalju, pri čemu mu je zlatna izmakla za nekoliko tisućinki, za vrijeme kraće od treptaja oka, u javnim i komercijalnim medijima se moglo pratiti hrabre izjave našeg Olimpijskog odbora kako će oni eto poduzeti sve, prema nekom višem Olimpijskom tijelu, da se ispravi nepravda kako bi i naš Martin dobio zlatnu medalju.

I kako kod nas postoje i oni koji ne dozvoljavaju da ih ista zmija iznenađuje iz iste rupe, pročitao sam da je Martin izgubio medalju već u Hrvatskoj, a ne u Riju.

Dogodila nam se i Sara Kolak

sara kolak

Sara Kolak

I onda nam se dogodi i Sara Kolak. Dogodi. Dobro ste pročitali. Jer ona nije proizvod sistema već isključivo njenih roditelja, koji su u njoj prepoznali nešto posebno i dali joj podršku. To nešto su prepoznali i atletski zanesenjaci iz Rijeke koji su joj nesebično pružili pomoć i omogućili joj da dođe na kraju do atletskih entuzijasta iz Celja. Tamo je dobila vrhunskog trenera Andreja Hanjšeka. U besparici je dobila smještaj kod trenerove mame. Dobila je i mogućnost bacati s pravim kopljem. Vjerovali ili ne, ona je do prije koji mjesec trenirala s kopljem kojeg joj je posuđivala starija bacačica koplja Martina Rataj.

Sara pobjednica bez koplja me podsjetila na novelu Alkar Dinka Šimića u kojoj Salko, koji je poludio i odmetnuo se zbog nesretne ljubavi, odbačen, ujaše nepozvan na alku, pogađa »u sridu«, te ako se dobro sjećam baci u galopu alku u zrak i još jednom je pogodi, ali ne s kopljem već s običnim kolcem. Sara trenirajući s kolcem do olimpijskog vrha!

U vrijeme najvećeg slavlja 10 medalja, kojima su sigurno posebno nazdravljala gospoda predsjednici naše olimpijske hijerarhije, gospoda Mateša i Vrdoljak, pročitam kako je najbolji trapaš svijeta, Josip Glasnović spreman raditi bilo što, pa i u Čistoći samo da pokrije dio sportskih troškova. Životne mu pokriva porodica. Boksač Sep je prodao auto da kupi rukavice, Nikolaj Pešalov, prvi osvajač zlatne olimpijske medalje za Hrvatsku živi na rubu gladi, trenutno ga izbacuju (ili nešto slično) iz stana u Splitu….

Za veslanje treba čamac, za boks rukavice…

Što reći o našim vodećim djelatnicima koji vode sport? Ma ne čudi me da sadašnji predsjednik Hrvatskog olimpijskog odbora Zlatko Mateša ne razumije da za veslanje treba čamac, a za bacanje koplja koplje, za boks rukavice. On je sportaš na razini brčkanja u bazenu. Od nekuda mi se u sjećanju javlja slika da strastveno voli igrati vaterpolo. Ali da to ne razumije prvi i počasni i sve i sva u našem sportu, režiser i glumac Antun Vrdoljak, naravno također nesportaš, ipak ne razumijem. On bi to morao znati, jer isto kako za snimanje filma trebaju rekviziti tako i za bavljenje sportom trebaju rekviziti. Pa ako je za snimanje partizanskih filmova trebao u nekoj sceni pravi tenk, onda ga je za tu scenu morao posuditi od JNA. No kako Sara treba koplje za više od jedne scene, kao Martin čamac, a Sep rukavice, oni obično za tih svojih 10 do 15 godina bavljenja vrhunskim sportom trebaju vlastito koplje i vlastiti čamac i vlastite rukavice.

I tako nas u sportu, kao i u svemu drugome nekompetentnost ubija godinama. Sistem bez sistema, odnosno sistem temeljen na slučajnosti. Janice i Ivice ne bi bilo ni pod razno da nije bilo upornosti i odricanja njihovih roditelja. Sjeća li se tko njihovog početaka i spavanja na skijalištima u šatoru s tablom špeka? Ne bi bilo Blanke da nije njenih roditelja. Sjeća li se još netko problema koje je imala da joj se omogući trening u dvorani u kojoj je moguć normalan zalet? Što bi bilo od strijelca Glasnovića bez potpore njegovih? Ni naši tenisači, od Ivaniševića do Čilića i Čorića nisu proizvod sistema. Čini mi se, da baš sve ne bude tako crno, kao da sistema ima u jedrenju iako nisam siguran koliko je to onaj poznati »dalmatinski dišpet«, a koliko sistem. I mogao bi nabrajati još i još.

»Med i mlijeko« za Jakova Faka

Sjeća li se netko obećanja koje smo davali Jakovu Faku nakon osvojene medalje? Izgradit ćemo i stazu i streljanu. Već je bio naručeno »med i mlijeko«, ali je sporo dolazilo. Nažalost, kako se radi od drugoj vrsti sporta, Jakov je morao promijeniti zastavu pod kojom nastupa. Hvala Slovencima jer su Sari omogućili sve, kao da je njihova i kada ne nastupa za njih. Njen slovenski trener već je objasnio kako se nastavljaju treninzi i kako će izgledati njena sportska karijera penjanja na »Olimpe«. Dobro je da je Sara sada dio sportskog slovenskog sistema. Da li je u tome uključeno i stanovanja kod trenerove mame, još se ne zna. Što se tiče koplja, Sara konačno ima nekoliko svojih.

Većina čime se dičimo, ne samo u sportu, je kod nas proizvod upornosti i mogućnosti roditelja i razumijevanja rijetkih entuzijasta, koji uspiju izbjeći pogubnost djelovanja političkih elita u sistemu bez sistema. Vrijedi i za nevjerojatne uspjehe učenika koje postižu na natjecanjima širom svijeta, ali, uz časne iznimke, jer ni tu nema sistema, uvijek iz iste gimnazije… Sistem »bez čamaca, ali s puno šampanjca«.

I konačno je Vlada odbila »Dobrovićev uradak« od Plana gospodarenja s otpadom. Bivši ministar okoliša Zmajlović, isturen u prve redove predizborne kampanje, kritizira ovaj Plan, kao da je onaj njegov bio imalo bolji. Način njegove kritike je odavno prepoznao narod s onom: »rugala se sova sjenici da ima veliku glavu«.

Neke udruge i pojedinci, čini se po narudžbi ministra Dobrovića, daju izjave iz kojih je vidljivo da su ili dio Mostovih poklonika, ili nisu pročitali ili ne žele razumjeti što nam zamjeraju u EU i zašto će zatvoriti »euro pipu« ako hitno nešto ne napravimo.

Na ovoj poveznici dostupna je revizija EU-a (eng.). Pročitajte samo zadnji odlomak gdje piše:

Proposed investments (Action plans for WMCs, recycling yards, composting etc..) are fragmented and not justified: there is no clear/integrated approach in planning the necessary infrastructure in specific region/area (covering all waste streams), the needed capacity for basic infrastructure should be clearly specified as necessary for planning of EU projects, – no economies of scale. Proper justification is missing with CBA and option analysis for the chosen investments.

Onima koji pišu o otpadu prijevod nije potreban, a onima koji »poučke« čitaju samo informativno dovoljno je reći da su raniji Zmajlovićev i sadašnji Dobrovićev plan slične razine, u samo malo izmijenjenom pakovanju. Prevede li se uglađeni diplomatski jezik na onaj narodni, onda sve to skupa liči na bullshit. Upotrijebio sam engleski izraz jer daje neku uzvišenost onom što tako grubo, ali istinitije zvuči u prijevodu.

Moji najbliži bi se samo nasmijali na moju izjavu kako sam spreman promijeniti mišljenje. Evo dokaza da jesam. Prošao sam ovaj vikend Plitvicama. Gužva neopisiva. Mnogi žele vidjeti ovaj svjetski biser prirodne baštine. Redovi pred blagajnom poduži. Redovi pred toaletima, znate onima gdje fekalije završavaju u rupi u Rastovači, također impresivni. Pisao sam kako se problem može riješiti tjednim utrškom od ulaznica. Mijenjam mišljenje. To ne odgovara istini. Problem se može riješiti utrškom od ulaznica iz produženog vikenda. Hoćemo li dozvoliti da nas na našu sramotu još jednom ugrize zmija i dozvolimo da nam presudi UNESCO?

Komentari su zatvoreni