Nelogična logika Vlade i MZO-a u svezi reforme obrazovanja!

Nelogična logika Vlade i MZO-a u svezi reforme obrazovanja!

Ako za ljude koji su napustili Hrvatsku ima posla u inozemstvu, a nema doma, onda budimo pošteni i priznajmo da za to nije kriv obrazovni sustav, nego hrvatski gospodarski sustav, koji ne kreira dovoljno radnih mjesta na kojima bi se ljudi uopće mogli zaposliti

Laslo Torma

Provedite reforme, provedite reforme, nabijaju nam na nos neprekidno naši EU gospodari, inače nemate naš blagoslov ni za što, a naročito ne za novac iz naših fondova. A sve naše Vlade, počevši od one koja nas je „uvela“ u EU, do ove sadašnje, stalno im odgovaraju – hoćemo, hoćemo, samo što nismo! I u tom škripcu između zahtijeva EU gospodara i vlastite nevoljkosti i vlastitog neznanja, odlučiše se naše Vlade donijeti Strategiju obrazovanja, znanosti i tehnologije, koja je tobože postala temelj za reformu odgoja i obrazovanja, te objaviše urbi et orbi da je reforma odgoja i obrazovanja nešto poput „to be or not to be” za Hrvatsku. To je “najhitnija i najvažnija” reforma koju moramo provesti da bismo mogli „opstati“ na ovome svijetu. I poput papagaja to neprestano ponavlja službena politika. A na tome tragu se pojaviše vrli reformatori, počevši od Budaka, preko Jokića sve do Divjakice!

Što se nelogične logike Vlada tiče, nju je moguće razumjeti, jer je suočena s masom ozbiljnih problema pod kojima stenje Hrvatska, odabrala je najlakši put ne bi li se njeni članovi pokazali kao reformatori, budući da je s djecom najlakše manipulirati, pa svesrdno podržavaju reformu odgoja i obrazovanja. Jer, reforme u gospodarstvu, državnoj upravi, sudstvu, zapošljavanju i demografskom uzletu puno je teže osmisliti i provesti. Za to je potrebno imati političke volje, odlučnosti i znanja! Pa se odlučilo zadužiti Ministarstvo znanosti i obrazovanja (MZO), medije i poslušne uhljebe da zabavljaju narod reformom odgoja i obrazovanja, da bi skrenuli pozornost naroda s neriješavanja puno važnijih i ozbiljnijih problema koje muče Hrvatrsku i njene građane, na tobože „najvažniju“ reformu.

Partijski zadatak koji se bespogovorno izvršava

No nelogičnu logiku MZO-a je puno teže razumjeti, a da se ne pretpostavi da se radi o „partijskom“ zadatku, koji se izvršava bespogovorno, bez razmišljanja i bez dostatne stručnosti i čak pogodujući nadripoduzetničkim lobijima. Jer pođemo li od činjenice da MZO, odnosno ministrica Divjak, reformu odgoja i obrazovanja reklamiraju kao neki prijelaz u takozvane „škole za život“, nelogično je da „reformatori“ prije svega nisu sami sebi postavili logično pitanje – „A čemu je služio dosadašnji odgojno-obrazovni sustav?“. Zar im elementarna logika nije davala odgovore na to pitanje? Ili što je vjerojatnije, namjerno se nisu htjeli služiti se logikom ili se pak nisu znali služiti logičkim razmišljanjem? Pa taj, tobože loš „stari“ obrazovni sustav „iznjedrio“ je i njih koji sebe ipak smatraju pozvanim da kreiraju neki „novi“ obrazovni sustav „za život“ ?!

I ne samo to! Iz toga lošeg „starog“ obrazovnog sustava je poteklo na stotinu tisuće Hrvata koji su napustili Hrvatsku i tamo su u tuđini svi bili cijenjeni i poštovani kao dobri radnici i stručnjaci. A iz toga lošeg „starog“ obrazovnog sustava su potekli i svi oni koji su ’90-ih krenuli u obranu Hrvatske od agresora i u obranu neovisne i slobodne hrvatske države! Zar to nije najbolji logički dokaz da su i naši „gastarbajteri“ i naši branitelji bili itekako dobro obrazovani za život, jedni za život u tuđini, drugi za život u suprotstavljanju agresoru ?

Pa ako „reformatorima“ ovo nije bio dovoljan dokaz da ta loša „stara“ škola i nije toliko loša, samo ju treba malo poboljšavati u onim segmentima gdje je to potrebno radi prilagodbe novoj društveno-ekonomsko-gospodarskoj zbilji, onda je zaista bila greška prepustiti im posao reforme odgojno-obrazovnog sustava.

I uopće koji je navodni temeljni argument radi kojega je MZO lansirao parole „škola za život“ i „sustav za cjeloživotno obrazovanje“? Koji se argumentira navodnim nezadovoljstvom poslodavaca radi nedostatka odgovarajuće radne snage i po broju nedostajuće radne snage i po kvalificiranosti da se nakon školovanja sebe i uključe u radne procese. Ili uglađenije rečeno govore da im nedostaje odgovarajući broj zaposlenika, spremnih da se odmah nakon školovanja uključe u radno gospodarske procese. Koliko je ovaj argument poslodavaca opravdan, odnosno koliko logički „drži vodu“?

Svi koji su napustili Hrvatsku u inozemstvu su pronašli posao

Hrvatska je još donedavno imala gotovo 300 000 nezaposlenih osoba i pod pretpostavkom da je struktura tih nezaposlenih po kvalifikacijama upravo takva kakvu bi poslodavci željeli, imaju li ti poslodavci toliko radnih mjesta za njih? Naravno da nemaju! Danas je navodno broj nezaposlenih nešto ispod 200 000, uglavnom radi toga što je dio nezaposlenih napustio u međuvremenu Hrvatsku. I opet elementarna logika nalaže da priznamo da su svi oni tamo vani našli posao, zaposlili se, unatoč tome što po mišljenju naših poslodavaca doma nisu bili „uporabljivi“. Budimo pošteni i logični i priznajmo da ako za te ljude vani ima posla, a doma nema, onda za to nije kriv obrazovni sustav, nego hrvatski gospodarski sustav, koji ne kreira dovoljno radnih mjesta na kojima bi se ti ljudi uopće mogli zaposliti, a posebno ne takvih na kojima bi ljudi mogli zaraditi za iole pristojan život za sebe i za svoju obitelj.

No hajde da pretpostavke radi prihvatimo argumentaciju poslodavaca kako ne mogu naći dovoljno takvih zaposlenika kakvi im trebaju. U tom slučaju prvo logično pitanje je: A kakav profil zaposlenika im nedostaje? Nedostaju li im ekonomisti, administrativci, informatičari, pravnici,…itd.? Odgovor je NE ! Nedostaju im zidari, varioci, tesari, limari, kuhari, pekari, vodoinstalateri, medicinske sestre, tehničari, matematičari i fizičari nastavničkog smjera, liječnici i slična deficitarna zanimanja. I što onda to znači? Odgovor na pitanje zašto nedostaju baš ta zanimanja je jednostavan: u ta zanimanja se ne upisuje dovoljan broj učenika jer, ili su ta zanimanja u nas loše plaćena, ili je sa njima lako naći posao u inozemstvu, kao na primjer za medicinske sestre ili liječnike. I valja uočiti da se uglavnom radi o traženim strukovnim zanimanjima, bilo iz trogodišnjeg, bilo iz četverogodišnjeg ili visokoškolskog obrazovnog sustava.

I time smo došli do najveće nelogičnosti logike Vlade i MZO-a, točnije rečeno do apsurdne logike Vlade i MZO-a, glede pristupa reformi hrvatskog odgojno-obrazovnog sustava. Nije se pristupilo sustavnoj analizi stanja u odgojno-obrazovnom sustavu u pogledu adekvatnosti nastavnih planova i programa, u pogledu kvalificiranosti nastavnog kadra i adekvatnog nagrađivanja nastavnog kadra te u pogledu opremljenosti škola sa odgovarajućom opremom za izvođenje nastave na način sukladan današnjim zahtjevima društva i gospodarstva. Nije se uočilo, mada je to toliko očigledno da to samo „slijepci“ ne vide, da nije glavni problem u predškolskom, osnovnoškolskom i srednjoškolskom gimnazijskom obrazovanju, već u srednjoškolskom strukovnom obrazovanju i visokoškolskom obrazovanju, ali ne samo u tom obrazovanju, već u stvaranju dovoljno pristojno plaćenih radnih mjesta za te vrste zanimanja za kojim „vape“ poslodavci. I nije točno da je naš odgojno-obrazovni sustav toliko loš da ga treba „hitno i cjelovito“ reformirati, mada nema ničega što se ne bi moglo poboljšati. Ali valja prvo objektivno i nepristrano sagledati postojeće stanje, analizirati i odrediti prioritete potrebnih promjena te krenuti u postupnu promjenu stanja na bolje.

Nije logično da sve to nije urađeno, već se onako voluntaristički, krenulo u ono što se veoma pretenciozno nazvalo CKR, to jest Cjelovitu kurikularnu reformu, a krenulo se od „reformiranja“ osnovnih i srednjih škola, slijedeći nelogičnu logiku, da iz tih škola izlazi kadar koji naši poslodavci „željno očekuju“?! A što je još gore, krenulo se sa stanovišta nelogične logike, da je „najvažnije“ odrediti neke tobože nove domene i ishode, a nastavne planove i programe praktično ostaviti gotovo netaknute, proklamirajući da se time želi postići tobože veća „autonomija“ škola i nastavnog osoblja u izvođenju nastave, s ciljem da se postignu CKR-om propisani Ishodi ?! Pri tome se kroz materijale CKR-a uporno promiče nelogična logika, da nije toliko bitno ZNANJE, već je bitno UMIJEĆE ?! A što se ‘može’, ako se ‘ne zna’? Malo toga ili ništa! Ako bi htio biti sarkastičan, rekao bih da su naši političari najbolji primjer toga što se ‘može’, ako se ‘ne zna’!

Oglušavanje na kritike stručnjaka

Unatoč navedenim nelogičnostima u logici MZO-a, i unatoč brojnih negativnih kritika u odnosu na pristup u izradi prijedloga CKR-a te unatoč još brojnijih negativnih recenzija dostupnih materijala Prijedloga CKR-a koje su sastavili istaknuti stručnjaci za obrazovni sustav, istaknute osoba iz akademske zajednice – Znanstvenog vijeća HAZU-a, MZO i ministrica Divjak uporni su u namjeri da implementiraju taj, kolokvijalno nazvani Jokićevski CKR kao eksperimentalni program najesen u 50 osnovnih i 30 srednjih škola; sa oko 1300 učitelja i 6000 učenika.

Cilj ove eksperimentalne faze je provjera primjenjivosti novih kurikula, oblika i metoda rada, te novih nastavnih sredstava, pri čemu treba uočiti slijedeće: rečeno je „..primjenjivost novih kurikula, oblika i metoda rada te novih nastavnih sredstava…“ ?! No ne spominju se novi nastavni sadržaji, a oni bi trebali biti srž onoga što bi ‘novu’ školu trebalo razlikovati od ‘stare’ škole! To znači samo jedno; radi se prema nelogičnoj logici da se ne mijenja ništa u sadržaju odgoja i obrazovanja djece, već se samo mijenja retorika i forma, a ne mijenja se ništa suštinski. Umjesto o nastavnim jedinicama počinje se govoriti o domenama, umjesto ocjenjivanju znanja. Počinje se govoriti o ishodima učenja, umjesto o nastavnim programima po predmetima, govori se o „autonomiji“ u tome kako da nastavni kadar postigne očekivane ishode ?!

Kako ništa što se loše počne ne može dobro završiti, tako će se vjerojatno desiti i sa ovom reformom obrazovanja, jer je odgojna komponenta i tako zanemarena u toj tobožnjoj reformi obrazovanja, a najveći dio učitelja, nastavnika i profesora i tako sa velikim podozrenjem gledaju na ovo svojevrsno „silovanje“ obrazovnog sustava, bez rješavanja njegovih najvećih problema, a to su neadekvatno nagrađivanje nastavnog kadra prema postignutim rezultatima u nastavi, nedovoljna opremljenost škola i ‘nereformirani’ nastavni programi.

No kako se pristupilo toj „reformi“, kome je povjereno da vodi tu „reformu“ , i koji su prvi rezultati rada na toj reformi i nije se moglo ništa bolje ni očekivati od „najvažnije“ reforme za Hrvatsku. No poslužila je da se skrene pozornost sa činjenice da se zapravo politika nije prihvatila niti jedne zaista bitne reforme za Hrvatsku, kao što je na primjer reforma državne uprave, reforma sudstva, reforma gospodarstva, reforma zdravstva,…itd., jer za to je potrebno znanje i odlučnost u provođenju, a „eksperimentiranje“ sa djecom i njihovim roditeljima je bezopasna igrarija za reformatore.

Kad »slijepac« vodi stotine zaslijepljenih

Boris Jokić

Jedini logičan pristup je trebao biti krenuti od analiza stanja, početi reformirati visokoškolski sustav obrazovanja, koji hrvatskom društvu treba „isporučivati“ ljude koji će pomoći hrvatskom društvu sa svojom inovativnošću, kreiranjem novih proizvoda i usluga i u kojem se školuje budući nastavnički kadar za sve ostale škole te reformirati strukovni školski sustav koji društvu „isporučuje“ zaposlenike za kojima ‘vape’ poslodavci, dodajući činjenicu da i poduzetnici dolaze iz tih ‘sfera’ obrazovnog sustava, a ne iz vrtića, osnovnih škola i gimnazija. Ali kako bi to mogao znati Jokić koji nema ni jedne minute radnog staža na bilo kojem poslu iz realnog sektora.?

„Slijepac“ je u radu na CKR-u vodio stotine „zaslijepljenih“, pa iz toga se nije moglo ni roditi nešto dobro, jer su se ti „slijepci“ rukovodili logikom – bumo videli! A sve koji su unaprijed znali i vidjeli da ta nelogična logika ne vodi nikuda, proglasili su, uz političku potporu, nazadnjacima i protivnicima promjena. Jer po njihovoj nelogičnoj logici, svaka je promjena dobrodošla, pa makar i promjena na gore od postojećeg stanja.

Zato ti „vrli reformatori“ od Jovanovića i Budaka sve do Jokića i Divjakice, ne trebaju znalce, već poslušnike, ne prihvaćaju argumentirane kritike i rade poput svih loših i nesposobnih šefova, okupljaju oko sebe još nesposobnije poslušnike. Intelektualni patuljci, mogu opstati samo među sličnim patuljcima, pa im smetaju akademik Paar i svi koji su u tri opsežne knjige recenzija prijedloga CKR-a, ukazali na patuljasti, ništavni doseg onoga što je prezentirano u prijedlogu CKR-a za osnovnoškolski i srednjoškolski obrazovni sustav. S „Divljakinih“ stabala se ne mogu ubrati jestivi plodovi, pa će tako biti i ovaj put, ako neka ‘viša’ providnost ne prosvijetli um tih „divljačkih“ reformatora. Ali obilato će se „nahraniti“ razni mešetari koji će „uvaljivanjem“ MZO-u, to jest državnom proračunu, prodati masu beskorisne, tobože neophodne informatičke opreme te masa onih koji uvijek spremni čekaju da u kaosu loše urađenog posla „reformiranja“, zarade na „e-učilima“, nekim novim udžbenicima i nastavnim sredstvima, koja će se ubrzo pokazati, u najmanju ruku – nekorisnima.

Ostavi komentar

*