„Nekad je u Zagrebu bilo 112 klobučara, a danas nas je petero“

„Nekad je u Zagrebu bilo 112 klobučara, a danas nas je petero“

„Nekada su ljudi imali potrebu kupovati šešire jer su se morali zaštiti od hladnoće ili sunca. Nije postojao rašireni gradski prijevoz kao danas, rijetko tko je imao automobil, a mnogi se javni prostori nisu grijali. Danas je to puno drugačije“, objašnjava Zlatko Cahun

Njegova se radionica specijalizirala za ručnu proizvodnju, a njihovi proizvodi vrlo su cijenjeni i traženi. Kaže da im je uvozna roba konkurencija jedino po pitanju cijene, a što se tiče kvalitete tu im kineska roba ne može konkurirati

Valentina Vukoje

Prošećete li ulicom Pod zidom uz samu zagrebačku tržnicu Dolac, negdje pri završetku te ulice vidjet ćete prodavaonicu s mnoštvom šešira. Radi se o obrtu za proizvodnju šešira i kapa Cahun, koji je otvoren početkom davne 1936. godine. U obrtu smo zatekli Zlatka Cahuna, koji iako je u mirovini još uvijek ne miruje. „Trenutačno sam u penziji. Nisam u mirovini jer bi to značilo da ništa ne radim, da mirujem. Tako je i s ovim našim obrtom. Prošli smo Kraljevinu Jugoslaviju, Saveznu Federativnu Republiku Jugoslaviju, Drugi svjetski rat, Domovinski rat i još uvijek radimo“, šali se Cahun.

Sve do 1948. godine klobučarski obrt obitelji Cahun bio je smješten u Palmotićevoj 5, a od tada je na adresi Pod zidom 8. Šeširi i kape proizvode se u podrumskoj radionici, koja je poput male tvornice. Tu su šivaće mašine, glačala, preše, valjci, parni kotlovi, škare i sve što je potrebno da skrojeni šeširi dobiju svoju formu. „Osim što se ovdje kroji, šiva i izrađuju šeširi, tu imamo i malu kuhinjicu u kojoj kuhamo ručak. Ovo je kao da ste doma“, priznaje nam iskusni Cahun. Njegova obiteljska radionica prava je atrakcija za sve one koji po prvi puta dođu ovdje. „Ljudi nas često znaju pitati gdje mi to izrađujemo šešire. Kad im ja kažem da radimo u podrumu i kad im pokažem prostor, svi ostanu u čudu. Tada se vade fotoaparati i bljeskalice škljocaju“, priznaje klobučar.

Ne izučavaju se nove generacije klobučara

Cahun je započeo izrađivati šešire 1974. godine kada je došao u očevu radionicu na izučavanje kao šegrt. Dvije godine poslije, njegov je otac otišao u mirovinu, a cijeli je posao preuzeo Zlatko. Posljednjih pet godina obrt vode kćer Josipa i supruga Gordana, a Zlatko uskače po potrebi. Reći će da za njega zamjene nema. „U školama se više ne izučavaju nove generacije klobučara. To znači polagano odumiranje ovog zanata. Reći ću vam kako je 1956. godine u Zagrebu bilo 112 klobučara, a danas nas je ostalo petero“, požalio se Cahun. Kao glavne razloge propadanja klobučarskih obrta navodi preveliki uvoz jeftine robe, ali i promjenu uvjeta života u gradu.

„Ne može se čovjeku s duguljastim licem napraviti jako visoku kalotu, glavu šešira, jer bi ga to još izdužilo. Puno toga ovisi i o boji lica. Ako bi blijedom čovjeku napravili šešir zelene boje to bi ga još više poblijedilo, pozelenio bi“, šali se Cahun.

„Nekada su ljudi imali potrebu kupovati šešire jer su se morali zaštiti od hladnoće ili sunca. Nije postojao rašireni gradski prijevoz kao danas, rijetko tko je imao automobil, a mnogi se javni prostori nisu grijali. Danas je to puno drugačije“, objašnjava vrijedni klobučar. Njegova se radionica specijalizirala za ručnu proizvodnju, a njihovi proizvodi vrlo su cijenjeni i traženi. Kaže da im je uvozna roba konkurencija jedino po pitanju cijene, a što se tiče kvalitete tu im kineska roba ne može konkurirati. „Izrađivali smo povijesne kape i šešire, poput šešira za djelatnike gradskih groblja te za različite televizijske emisije i kazališne predstave. Sjećam se kapa koje smo radili za  1. hrvatski gardijski zbor i njihovu počasnu i zaštitnu  postrojbu, koja je stražarila ispred državnih institucija Sabora, Ureda predsjednika i Vlade Republike Hrvatska. Oni su bili prava turistička atrakcija na Gornjem gradu. Žao mi je što se postrojba ukinula“, s nostalgijom se prisjeća Cahun. U proizvodnju kapa i šešira u velikim serijama se nisu upuštali, jer bi to značilo odustajanje od ručne proizvodnje i ulaganje u strojeve, koje možda kasnije ne bi bilo isplativo.

cahun (8)-c

Kada objašnjava izradu jednog šešira, Zlatko govori kao da se radi o nekom jednostavnom postupku. „Treba imati osnovni materijal, tuljak od vune ili zečje dlake. Mi uglavnom radimo od zečije dlake jer je ona otpornija na vremenske prilike. Za izradu su potrebne vrpce, modeli ili kalupi, koji odgovaraju obliku glave. Često puta nemamo sve vrste kalupa, onda dolazi do izražaja naša ručna proizvodnja, koja nam omogućava da improviziramo i da uspijemo na kraju dobiti traženi model. To velike tvornice ne mogu postići“, siguran je klobučar.

Cahun i njegova obitelj izradili su šešire za mnoge poznate Hrvate, a naš sugovornik kaže da ne postoji šešir koji ne bi mogli izraditi. „Mi smo u stanju odgovoriti na sve zahtjeve naših kupaca. Reći ću vam kako nema zahtjevne stranke u negativnom smislu, već samo u pozitivnom. Ljudi imaju svoj stil i ukus. Traže kvalitetu i određen oblik za koji misle da im najbolje stoji. To je uvijek pozitivno. Mi smo nedavno radili šešir za našeg poznatog muzičara Nenada Bacha. On ima svoj prepoznatljiv šešir, koji nosi gotovo svugdje. Bach ima svoj stil i to treba poštivati. Puno stranaca kupuje naše šešire, a najpoznatiji šešir koji smo izradili je onaj za predsjednika Franju Tuđmana. Ja sam mu napravio model šešira koji je nosio. Puno ljudi me je poslije gnjavilo da žele da im napravim takav šešir“, prisjetio se Cahun. Čim vidi kupca, Zlatko točno znade kakav šešir treba napraviti. Objašnjava kako sve ovisi o licu i obliku glave. „Ne može se čovjeku s duguljastim licem napraviti jako visoku kalotu, glavu šešira, jer bi ga to još izdužilo. Puno toga ovisi i o boji lica. Ako bi blijedom čovjeku napravili šešir zelene boje to bi ga još više poblijedilo, pozelenio bi“, šali se Cahun.

Šeširi donijeli slavu

Naš sugovornik nam priznaje kako nikad nije zažalio što se počeo baviti ovim poslom. Kaže kako ovaj posao zahtjeva fizički napor. „Ja sam to volio jer sam se u mladosti bavio sportom. Danas u slobodno vrijeme odlazim pješke na Sljeme“, priznaje ovaj vitalni obrtnik. S godinama njihovi su šeširi i kape postali poznati. „Ljudi su počeli cijeniti naše proizvode i ne mogu reći da nam to ne laska. Ovdje su čak snimali dokumentarac o nama. Sjećam se da me je novinarka s tog projekta na snimanju pitala kada je najbolje vrijeme da se dijete upozna s obiteljskim obrtom. Tada je u radnji bila i moja kćer s unučicom, koja je bila stara svega tri mjeseca. Ona ju je tada prematala na pultu, a ja sam novinarki pokazao na unučicu i rekao joj da se počne ovako. Ona je tu jela, igrala se i provodila vrijeme s nama. Vjerujte mi da tamo gdje djeca nisu prisutna, tamo se obrti gase“, objašnjava životno iskusni Cahun.

Josipa Cahun Szekely

Josipa Cahun Szekely

Razgovor smo nastavili s Josipom Cahun Szekely, kćerkom Zlatka Cahuna, koja posljednjih pet godina vodi obrt.  „Ovdje su zajedno radili moji roditelji i tu smo se sastajali, mama je tu kuhala ručak. Počela sam pomagati već u osnovnoj školi, a kasnije sam upisala Tekstilnu školu, smjer odjevni tehničar. Meni je bilo normalno da dođem ovdje prije i poslije škole. Cijeli naš obiteljski život se odvijao u ovom prostoru“, prisjetila se svojih početaka u obiteljskom obrtu Josipa. Nakon završetka srednje škole, odmah je počela raditi u obiteljskoj radnji i danas već ima 24 godine radnog staža. No, kada se nakon srednje škole odlučila za rad u obiteljskom obrtu, kaže kako su joj se prijateljice počele rugati. To ju nikada nije smetalo, a kaže da ovaj posao ne bi mijenjala za nikakvo bogatstvo.

„Postoje dani kada se radi bez prestanka, a  ima i onih kada se nažalost ništa ne radi. Ovaj posao obožavam i bilo bi mi žao da jedna od mojih kćerki ne nastavi s ovom obiteljskom tradicijom. Starija kćer Petra ima 19 godina i ne pokazuje interes, a mlađa Klara ima 9 godina i pokazuje interes za ovim poslom“, priznaje nam Josipa. Ona je ambiciozna i osim što vodi ovaj obrt ujedno je i predsjednica humanitarne udruge Zagrebački humanitarci, koja prikuplja hranu i ostale kućne potrepštine za brojne siromašne Zagrepčane i Zagrepčanke. „Uz ovaj posao, rad u udruzi me ispunjava. Volim pomagati drugima, a u udruzi sa mnom još rade prekrasne osobe i mislim da smo dobar tim“, iskrena je ova vrijedna žena.

Put vodi prema Beču

Raditi u obiteljskom obrtu,  često znači ne imati određeno radno vrijeme. Vrlo često obitelj je ta koja ispašta, a priznaje nam to i naša sugovornica. „Mislim da se obitelj privikla do sada. Kad je sezona, onda se radi po cijele dane i moji ukućani to znaju. Danas su i moje kćerke veće i imaju puno izvanškolskih aktivnosti, tako da i njih baš nema doma. Imamo prednost što živimo blizu radnje, tako da brzo mogu doći doma. Kad nije sezona, onda radim u smjeni s mamom i više sam doma, jer tada nema potrebe da budem ovdje po cijele dane“, priznaje Josipa. Iako su supružnici Cahun zajedno radili u obiteljskom klobučarskom obrtu, Josipa priznaje da ne bi mogla raditi sa svojim suprugom. „Mislim da to ne bi bilo dobro. Previše je ako su supružnici po cijeli dan zajedno, sve negativno s posla se nosi doma i onda se to ponovno proživljava. Ja sam za to da muž i žena ne rade zajedno“, kaže Josipa.

Uz obitelj Cahun, najvažnija radnica u ovom zanimljivom obrtu je Silvija. „Ona je ovdje posljednjih 25 godina. Veliki broj modela šešira je ona dizajnirala i skrojila. Silvija pomaže u dućanu, radi u radionici. Ona sve znade o ovom zanatu, od uzimanja mjera, izrade, odnosa prema kupcu. Silvija je ravnopravni član obitelji“, pohvalno će o svojoj zaposlenici obrtnica Cahun.

Nema kumice na placu, mesara, prodavača ili stanara u susjedstvu koji ne poznaje obitelj Cahun. „Mi smo s njima više nego sa susjedima gdje stanujemo. Ovdje smo svi kao jedna velika obitelj i pomažemo jedni drugima. Moji su roditelji mukotrpno radili kako bi zadržali ovaj posao. Sjećam se da kada smo preuređivali ovaj lokal, nismo dobili kredit jer obrtnici u Jugoslaviji nisu mogli dobiti kredite. No, sve su partije i vlade prošle, a mi smo ipak opstali“, priznaje Josipa.

Planovi ove ambiciozne obrtnice su povezani uz otvaranje dućana u Beču. Ona bi željela u tom gradu otvoriti prodavaonicu u kojoj bi se prodavali šeširi, ali i u kojoj bi se uzimale mjere za izradu. „Gore bi mogli zaprimati narudžbe, a šeširi bi se i dalje izrađivali u Zagrebu. Mislim da bi s ovim brojem različitih modela šešira i kapa tamo mogli dobro raditi. Vjerujem da se u Austriji puno više vrednuje ručni rad nego u Hrvatskoj“, zaključila je Josipa.