Nedovoljno smo konkurentni – ZAŠTO!?

Nedovoljno smo konkurentni – ZAŠTO!?

Politički „umreženi“ nepoštenjaci i mešetari u „milosti“ politike su odmah shvatili kakve probitke mogu ostvariti na osnovi tog „sirenskog zova“ politike u poduzetništvo te su pohrlili da ugrabe dio „kolača“ do kojeg se moglo doći bez znanja, stručnosti i želje za društveno poželjnim poštenim poslovanjem. Ali se moglo do dijelova „kolača“ dolaziti pomoću političkih i inih veza, korupcije, klijentelizma i kriminala…

Laslo Torma, dipl.el.ing.

Političarima, državnim dužnosnicima, medijskim komentatorima, kolumnistima, pa čak i HGK-ovcima i HUP-ovcima usta su stalno puna priča o tome da nam je gospodarstvo nedovoljno konkurentno i zato nesposobno za neki ozbiljniji izvoz, a da je tome uzrok visoka cijena rada u nas, koja je pak visoka radi velikih davanja državi, a ta su davanja državi velika radi predimenzioniranosti državne uprave i velikih troškova države, dakle „skupe“ države.

Svi gorenavedeni govore o nekonkurentnosti, a zapravo namjerno ili iz neznanja o uzrocima nedovoljne konkurentnosti, govore prešućujući ili ne znajući pravu istinu o tome što konkurentnost jest i zašto smo nekonkurentni. Svi navedeni uzroci dakako imaju utjecaja na konkurentnost, no daleko je od istine da su oni jedini i najvažniji razlog zašto smo nedovoljno konkurentni na stranim, a sada već i na domaćem tržištu. Ali da bi se o konkurentnosti uopće moglo razgovarati, valja razjasniti što konkurentnost uopće jest, mada gotovo svi misle da znaju što je to.

Definicija konkurentnosti

Po definiciji konkurentnost je „biti takav da se uspješno nosi sa suparnicima na nekom polju odnosno tržištu, imajući takvu vrijednost roba ili usluga, koja omogućuje uspješno natjecanje na nekom polju i osvajanje tržišta!“ Ako ovoj definiciji dodamo i temeljnu definiciju uspješne ekonomije, odnosno gospodarstva „da je cilj stvaranje što veće dobiti ili profita“, onda se tek može pristupiti analizi zašto smo nedovoljno konkurentni, odnosno zašto imamo nedovoljno uspješno gospodarstvo.

Na tržištu gdje država i politika nemaju odlučujući utjecaj na ekonomiju, odnosno gospodarstvo u pogledu razmjene roba i usluga, u načelu postoje samo dva načina da se bude tržišno konkurentan, i to:

a) Imajući robu ili usluge najmanje iste kvalitete kao konkurencija na tržištu, ali uz niže prodajne cijene.

b) Imajući robu ili usluge koje konkurencija na tržištu nema ili ih ima u znatno nižoj kvaliteti, pri čemu prodajna cijena nije ograničavajući faktor tržišne uspješnosti.

Spomenuta ograda od odlučujućeg utjecaja države ili politike na ekonomiju odnosno gospodarstvo je temeljni uvjet da bi se neki ekonomsko-gospodarski sustav mogao nazivati slobodno-tržišnim. No pošto je jasno da ne može postojati država koja se na neki način, bilo putem poreznog sustava, bilo putem monetarne politike, bilo putem državnog regulativnog sustava ne bi „miješala“ u ekonomiju, odnosno gospodarstvo, valja reći da zapravo idealnog slobodnog (liberalnog) tržišta nema nigdje na svijetu, pa tome valja prilagoditi i svako poslovanje na tržištu roba i usluga. Koji su onda uzroci naše stvarne i potencijalne nedovoljne konkurentnosti na stranom i domaćem tržištu?

Prije nego što potražimo odgovore na ta pitanja, valja konstatirati da su neistinite tvrdnje koje politika zlorabi kao objašnjenje naše nedovoljne konkurentnosti, a koje se svode na to da smo kao narod, kao građani lijeni, neinventivni i skloni stvaranju protupoduzetničkog ozračja u nas te tvrdnja i politike i „poduzetnika“ da smo nekonkurentni jer nam je skup rad! Da su te tvrdnje politike i samih „poduzetnika“ neosnovane prazne floskule, potvrđuju slijedeće činjenice:

  • 99 % onih koji su napustili Hrvatsku vani su dobro prihvaćeni jer su vrijedni, savjesni i u svojim strukama stručnii cijenjeni djelatnici.
  • proizvodi i usluge tvrtki kao što su Podravka, Tehnix, DOK-ING, HS Produkt, Axilis, Pan parket, Rimac Automobili, Končar, itd… koji su stvoreni vlastitom inventivnošću i razvojem, potvrđuju da nam ne nedostaje inventivnost, jer se proizvodi tih tvrtki unatoč tobože „skupom radu“ u nas uspješno plasiraju na stranim tržištima.
  • nije istina da smo skloni stvarati protupoduzetničko ozračje, već je istina da smo neskloni „poduzetništvu, odnosno poduzetnicima“ tipa Kutle, Ivan Radošević, „poduzetništvu“ bez zaposlenika koji „obrće“ milijune kuna, „poduzetništvu i poduzetnicima“ koji svoje „poduzetništvo“ isključivo obavljaju u sprezi sa državom i „poduzetništvu“ koje funkcionira prema modelu-profit je naš, a dugovi vaši! Pitajte zaposlenike Đure Horvata i Rimca mrze li poslodavca i poduzetništvo. Naravno da ne! No nesklonost prema lošem, kriminalnom, koruptivnom i samouništavajućem poduzetništvu je stvarala upravo politika i Vlade, svojom pljačkaškom privatizacijom, dijeljenjem potpora „poduzetnicima“ kojima je jedina „djelatnost“ uzeti novac iz državnih potpora, davanjem državnih jamstava za kredite koju „poduzetnici“ nikada nisu ni mislili otplaćivati te davanje državnog novca za saniranje lošeg poslovanja privatnih „poduzetnika“, čiji je glavni posao bio „zamračivanje“ tokova novca u svome poslovanju.

Kad smo tako razjasnili što NIJE uzrok naše nedovoljne konkurentnosti, možemo prijeći na analizu uzroka koji najvjerojatnije JESU pravi i najvažniji uzroci naše nedovoljne konkurentnosti, nabrajajući ih taksativno, kako slijedi:

 1. U pobjedničkoj euforiji da smo uspjeli stvoriti međunarodno priznatu, dugo očekivanu, neovisnu državu Hrvatsku, namjerno ili nenamjerno dopustilo se da u strukturama koje su donosile krucijalne odluke o gospodarskoj tranziciji glavnu riječ vode oni koji su tranziciju smatrali samo dobrom prigodom za stjecanje povoljnih polaznih političkih i gospodarstveničkih pozicija, radi stjecanja osobnih probitaka i osobno bogaćenje, time zapravo uništavajući polaznu poziciju za jedno novo i uspješno hrvatsko gospodarstvo. Te strukture su intenzivnom političkom i medijskom kampanjom ubjeđivale javnost da prije ’90-ih NIŠTA nije bilo dobro te su politički induciranim stečajevima uništiti čak i one gospodarske subjekte u kojima je intelektualni kapital, tehničko i tehnološko znanje bilo na razini koja je bila ravna ili viša od one u zemljama kojima sada „gledamo u leđa“.

Nestala je Prvomajska u kojoj je koncentracija kadra sa vrhunskim tehničko tehnološkim znanjem bila na veoma visokom nivou, nestao je Šavrić u kojem je znanje o proizvodnji kvalitetnog namještaja bilo na nivou koji ne posjeduje gotovo nijedan proizvođač uvoznog namještaja, nestao je ATM sa svim svojim visokosofisticiranim rješenjima u proizvodnji na području automatizacije i mjerne tehnike, nestala je proizvodnja grijnih ploča za štednjake u Končar – Požega, koje su se izvozile u količini od milijun komada godišnje,nestalo je Jedinstvo i njegov intelektualni kapital specijaliziran za projektiranje i proizvodnju opreme za prehrambenu industriju, nestali su Ventilator i TLOS, nestala je gotovo cjelokupna tekstilna industrija i sustavno uništavana domaća poljoprivreda, itd… uz još bezbroj „odluka“ koje su dovele Hrvatsku tamo gdje smo danas toje stoji – na dnu EU država, 28. mjestu po svim pokazateljima uspješnosti.

Ostaci dijela Kamenskog

Tijekom tih procesa čak se uništavala tehničko tehnološka dokumentacija, gotovo po receptu iz romana Raya Bradburya – Fahrenheit 451, pod egidom da je sve to „zastarjelo i nekorisno“ i „oslobađalo“ se od kadrova koji su stjecali tehničko tehnološka iskustva tijekom niza godina u projektiranju i proizvodnji, opet pod egidom da su njihova znanja „zastarjela“?!

Samouništavajući proces domaćeg gospodarstva

O tom samouništavajućem procesu domaćeg gospodarstva bi se dalo govoriti i pisati još puno toga, ali i ovo što je rečeno je dovoljno da se shvati zastrašujući negativni utjecaj na buduću hrvatsku ekonomiju i gospodarstvo za koje su političari populističko-demagoškim frazama tvrdili da će od Hrvatske napraviti „malu Švicu“. Mali smo ostali, ali od Švice ni traga u nas!

Bivši pogon TŽV-a Gredelj

2. Iste strukture spomenute u točci 1., su intenzivnom političkom i medijskom kampanjom uvjeravale javnost da je privatizacija i poduzetništvo ono što će preporoditi Hrvatsku, ali i da svatko može biti poduzetnik, samo treba htjeti to i postati jer mu Nova Hrvatska sada to omogućava. Ali nije objašnjavano i ukazivano na to što društveno poželjno pošteno poduzetništvo zapravo treba biti i da nema svatko potrebne i poželjne intelektualne, stručne i moralne kvalitete da se bavi poštenim i društveno poželjnim poduzetništvom.

Interesne političko-novčarske skupine

No politički „umreženi“ nepoštenjaci i mešetari u „milosti“ politike su odmah shvatili kakve probitke mogu ostvariti na osnovi tog „sirenskog zova“ politike u poduzetništvo te su pohrlili da ugrabe dio „kolača“ do kojeg se moglo doći bez znanja, stručnosti i želje za društveno poželjnim poštenim poslovanjem. Ali se moglo do dijelova „kolača“ dolaziti pomoću političkih i inih veza, korupcije, klijentelizma i kriminala.

Svi koji su bili svjedoci tih vremena mogu se prisjetiti ‘kupovine’ poduzeća, turističkih objekata i još koječega bez vlastitih sredstava, takozvanim menadžerskim kreditima od banaka, za koje je jamstvo bila imovina koju još nisu ni imali. No takvi krediti nisu bili dostupni onima koji nisu bili „umreženi“ u mrežu međusobno povezanih interesnih političko-novčarskih skupina.

Naravno, nikoga se nije sprečavalo, dapače se poticalo, da ulaže vlastita imovina ili da se njome jamči dobivanje kredita i ‘krene’ u poduzetništvo, sasvim ‘diskretno’ promičući u javnost „filozofiju“ da se „ne isplati“ ulagati u proizvodno gospodarstvo, već se treba orijentirati na uslužne djelatnosti poput turizma, trgovinu, ugostiteljstvo, te građevinarstvo. Pa su se masovno pojavljivali poduzetnici u turizmu, trgovini, ugostiteljstvu i građevinarstvu i kao gljive na kiši nicali su kafići, turistički objekti tipa „Zimmer frei!“ i građevinski poduzetnici radi kojih je puno njihovih klijenata izgubilo miran san.

Klima »brze zarade«

Ne bez krivnje politike i sa njom povezanog novčarskog sektora, stvorila se „poduzetnička“ klima koja je preferirala laku, i brzu zaradu u neproizvodnom sektoru, i „averziju“ prema proizvodnom gospodarstvu odn. prema realnom sektoru, pri čemu je najvažnije bilo imati „dobre veze“, a poslovno pravilo je postalo da se ne isplati nikakvo poduzetništvo u kojem se ne može brzo i puno zaraditi, jednostavnije rečeno – brzo bogatiti.

3. Strukture navedene u točkama 1. i 2. doveli su do toga da budemo nedovoljno konkurentni iz slijedećih razloga:

3. 1. Ono što je u realnom sektoru moglo biti temeljem konkurentnog izvoznog gospodarstva ili gospodarstva sposobnog konkurirati uvoznim proizvodima i uslugama je praktično uništeno ili devastirano, tranzicijskom predajom u ruke vlasnicima kojima je osnovni cilj bio brzo bogaćenje rasprodajom stečenih nekretnina i pretvaranjem proizvodnih lokacija u građevinske lokacije za građevinsko ili trgovačko poduzetništvo. A u onom dijelu realnog sektora koji nije privatiziran, već je ostao u državnom odnosno javnom vlasništvu, na čelo tvrtki su postavljani nestručni kadrovi nepredani društveno korisnoj funkciji tvrtki, već politički podobni, poslušni, klijentelizmu i korupciji naklonjeni kadrovi.

Proizvodne hale pretvorene u skladišta

Proizvodni prostori postajali su skladišta, trgovine i prostori za iznajmljivanje u raznorazne svrhe, uz temeljni rezon – sve se više isplati od proizvodnje, koji je nažalost još i danas prevladavajući u hrvatskom društvu. Pretvaranje nekih proizvodnih prostora Končara, Šavrića, Jedinstva, Tesle, ATM-a, itd,…, u skladišne i trgovačke prostore, su najbolji primjeri za to.

3. 2. Trendovi otklona od proizvodnje prema turizmu, ugostiteljstvu i trgovini su snažno podržani od strane politike i od strane bankarsko novčarskog sektora. Ulaganja u neproizvodni sektor su bila preferirana u odnosu na proizvodni sektor, što je snažno utjecalo na odustajanje od stvaranja konkurentne proizvodnje, stvaranje konkurentnih proizvoda i inovativnih procesa u realnom sektoru.

 3. 3. Krivo poticani i krivo shvaćeno poduzetništvo, kao „pogonski motor“ razvoja hrvatskog gospodarstva je dovelo do toga da Hrvatska sa populacijskim kapacitetom osoba između 20 do 60 godina, od 1.393.750 osoba, ima u 2017. godini registrirana 114.483 poduzetnika, što čini cca 8 % osoba između 20 i 60 godina. A relevantni podaci čak i za zemlje razvijenog kapitalizma su da je samo 3-5 % populacije ima poduzetničke sposobnosti. Ako za Hrvatsku sa niskom poduzetničkom tradicijom pretpostavimo da je brojka od max. 3 % primjerenija, onda je jasno da je gotovo 3 puta više poduzetnika u nas od uobičajenog broja u razvijenoim zemljama, pokazatelj da je naše „poduzetništvo“ defektno po pitanju sposobnosti da bude konkurentno onome iz zemalja s kojima se želimo tržišno natjecati. Tu, radi izbjegavanja nesporazuma valja reći da kada političari govore o nedovoljnoj konkurentnosti, onda treba misliti na konkurentnost u izvozu iz realnog sektora tj. proizvodnje, a ne na “konkurentnost“ cijelog poduzetničkog sektora, pogotovu se ne misli na kafiće, trgovine, pekare, frizere, itd. koji po svojoj brojnosti čine značajniji dio poduzetničkog sektora

Prema podacima FINA-e poduzetnici sa više od 250 zaposlenika čine svega 0,3 % svih poduzetnika, a ostvaruju 36,4 % ukupnog prihoda i sudjeluju sa 32,8 % u ukupnom broju zaposlenih. Također, prema podacima FINA-e 30,1 % ili 34.508 poduzetnika posluje bez ijednog zaposlenika. Od ovakve strukture poduzetništva u nas, koja je očito poduzetništvo iz nužde i špekulantsko poduzetništvo, a ne poduzetništvo iz pobude za stvaranjem konkurentnih proizvoda i usluga (izuzev časnih izuzetaka), iluzorno je očekivati neko konkurentno hrvatsko gospodarstvo.

Čak 40 % zaposlenih radi u državnim institucijama ili tvrtkama

3. 4. Podatak pak da struktura ukupnog broja zaposlenika u Hrvatskoj takva da cca 40 % zaposlenika radi u državnim institucijama ili tvrtkama u potpunom ili djelomičnom državnom vlasništvu, pri čemu samo 50.536 zaposlenika radi u tzv. nefinancijskim javnim poduzećima poput HEP-a, JANAF-a, HRT-a, HAC-a i sličnim poduzećima, a cca 60 % u tvrtkama privatnih vlasnika odnosno privatnih poduzetnika, jasno je da se od, nazovimo ga državnim realnim sektorom, ne može očekivati da pokazuje neke naznake težnje za konkurentskim poslovanjem. I to iz dva temeljna razloga, a to su poslušničko-podobničko kadroviranje u njima, i pokrivanje rezultate lošeg poslovanja iz državnog proračuna.

U tom je smislu bila antologijska izjava bivše premijerke da se rukovodstva u tvrtkama tipa HEP, JANAF, HAC i sl., neće mijenjati dok tvrtke nemaju gubitaka?! A to što takve tvrtke monopolisti, trebaju stvarati znatne dobitke u poslovanju ni ona, a ni sadašnje strukture ne uzimajju u obzir kao kriterij uspješnosti, a da o nemaru prema poslovanju tvrtki gdje država ima samo djelomično vlasništvo da i ne govorimo.

Grijesi struktura

3. 5. Griijesi „struktura“ navedeni u točkama od 3.1. do 3.4. glede utjecaja na nedovoljnu konkurentnost hrvatrskog gospodarstva, bi se mogle sažeti u tri konstatacije:

  a) Privatizacijom je znatna materijalna i intelektualna infrastruktura predana u ruke ne poduzetnika već „uzetnika“ kojima je osnovni cilj bio brzo bogaćenje, čije su kolateralne žrtve bili uništena materijalna i intelektualna infrastruktura, na kojoj je mogla da se gradi i nastati jedno novo i uspješno hrvatsko gospodarstvo.

  b) U svim državnim sektorima koji su financirani iz proračuna ili ostvaruju prihode iz svoga poslovanja (HEP, itd…), na rukovodeće funkcije se gotovo isključivo dolazi po stranačkoj podobnosti ili po političkim i inim vezama, a ne na osnovi stručnosti i uspješnosti iskazane na prethodnim poslovima ili radnim mjestima. Premještaj neuspješnog funkcionera sa jednog rukovodećeg mjesta na neko drugo rukovodeće mjesto je postalo paradigmatski način ponašanja politike i cjelokupnog javnog sektora.

  c) Eliminiranje iz sustava časnih izuzetaka koji osjećaju obvezu ukazivati na negativnosti i šikaniranje poštenih „zviždača“ je danas uobičajena političko gospodarska praksa u Hrvartskoj i to je jedan od važnijih uzroka zatiranja inventivnosti, predanosti poslu i brige o konkurentnom poslovanju. Zaposlenik kome uprava ‘tri’ puta odbija prijedloge inovacija u proizvodnji i poslovanju, više se tim problmima i ne bude bavio, već će djelovati po principu-veži konja gdje ti gazda kaže!

4. Uobičajena, bezbroj puta medijski (pod utjecajem politike)lansirana floskula, da smo nedovoljno konkurentni, da nam je „skup rad“, implicirajući pri tome da u nas previsoke plaće zaposlenika, pa onda sukladno tome i poslodavčevi troškovi na osnovi isplaćenih neto plaća, je jedna od najvećih uobičajenih laži i dezinformacija, kojom se služi hrvatska politika pri pokušaju opravdavanja tavorenja Hrvatske na dnu liste uspješnosti po svim pokazateljima, između 28 EU članica. Da je tvrdnja o „preskupom radu“ u Hrvatskoj jedno od osnovnih razloga naše nedovoljne izvozne konkurentnosti čista laž i dezinformacija javnosti, pokazuju slijedeće brojke:

4. 1. Ukupan prosječni trošak rada koji poslodavac ima po zaposleniku u Hrvatskoj je 9,40 € po satu rada, u što su uračunati neto plaća zaposlenika i sva davanja koja plaća poslodavac sa naslova doprinosa, poreza i prireza, dok je isti prosječni trošak rada na EU nivou 24,60 € po satu rada i kreće se do 40,30 € po satu, za razvijenije EU zemlje.

4. 2. Samo Rumunjska i Bugarska imaju manji prosječni trošak rada koji poslodavac ima po zaposleniku.

4. 3. U Hrvatskoj je prosječna plaća inženjera ista kao minimalna plaća u građevinarstvu u Njemačkoj (cca 1800 €/mj)

4. 4. Doprinosi i porezi u zemljama EU članicama Su uglavnom isti ili neznatno različiti od onih u Hrvatskoj, dapače poznato je da strani investitori u Hrvarskoj ostvaruju veće stope profita u poslovanju, nego što ostvaruju u svojim matičnim zemljama.

4. 5. Takozvani ‘lohn’ poslovi u tekstilnoj industriji i djelomice u metalnoj industriji te proizvodnja dijelova za npr. njemčku automobilsku industriju, su dokaz da naš rad „nije preskup“ inače ne bi naručivali te proizvode u nas.

 4. 6. Tvdnja pak da je jedan od razloga naše nedovoljne konkurentnosti naša niska produktivnost rada je netočna, jer naš utrošak rada po jedinici proizvoda sigurno nije toliko veći od inozemne konkurencije, koliko je njihov trošak rada/plaća veći od naših troškova rada/plaća.

5. Nakon navedenih razloga koji NISU uzrok naše nedovoljne konkurentnosti, valja navesti razloge zašto JESMO nedovoljno konkurentni, i to kako slijedi:

5. 1. NE POSTOJI suvisla strategija razvoja realnog proizvodnog sektora i sustavno poticanje odgovarajućim mjerama porezne,financijske i poticajne politike.

5. 2. NE POSTOJI poticanje razvoja proizvodnog sektora koji bi svojim proizvodima supstituirao uvoz.

5. 3. NE POSTOJI dovoljno snažan domaći bankarski sektor, koji bi financirao domaći proizvodni sektor.

5. 4. NE POSTOJI suvisla i razvojno orijentirana regulativa financijskog i bankarskog sektora u stranom vlasništvu; kojemu NIJE u interesu razvoj hrvatskog realnog sektora gospodarstva.

5. 5. NE POSTOJI u Hrvatskoj, ni u privatnom, ni u javnom sektoru dovoljno poduzetnih i stručnih kadrova, koji bi mogli osmisliti i realizirati proizvodnju novih konkurentnih proizvoda. Rimac-Automobili, HS-Produkt, Tehnix, DOK-ING i još manji broj tvrtki koje su dokaz da se može biti konkurentan, no oni nisu proizvod stvorene poduzetničke „klime“ , već su rezultat nekih osobnih napora inovativnih i poduzetnih pojedinaca, pa zato i nemamo ČIME konkurirati.

Mate Rimac

5. 6. Nažalost POSTOJEĆA prevladavajuća i od politike poticana „klima“ preferira „poduzetništvo“ tipa kafić, trgovina, zimmer frei, frizeraj, teretane, organizacija seminara i domjenaka,…sve drugo samo ne proizvodnju, jer se tobože proizvodnja „ne isplati“.

5. 7. Visokoškolsko obrazovanje NE STVARA tehnički kadar željan dokazivanja kroz inventivnost u osmišljavanju novih proizvoda, već kadar temeljito inficiran idejom da će kompjuterizacija sama po sebi osmišljavati nove proizvode i da IT sektor predstavlja jamstvo za snažan gospodarski razvoj Hrvatske. Naravno da postoje hvalevrijedni iznimke, ali je to premalo za neki snažniji i brži razvoj.

5. 8. Favoriziranje (u državnom i javnom sektoru) podobništva i klijentelizma, a u privatnom sektoru „filozofije“ gazda sve najbolje zna i zato se radije okružuje poslušnim, a ne sposobnim zaposlenicima, „ubija“ inventivnost već u njegovim ranim pojavnim oblicima.

5. 9. Neučinkovit, neinventivan i loš menadžment je velikim dijelom uzrokom nedostatka razvoja novih konkurentnih proizvoda, što je pak rezultat negativne selekcije kadrovai odlasku kvalitetnog kadra iz Hrvatske, dok se još nije desilo ili se samo iznimno dešava, da hrvatski direktorski, menadžerski ili „poduzetnički“ kadar odlazi na iste poslove u inozemstvu.

5. 10. Nekontrolirani, dapače čak politički podržani uvozni lobi i uvoz po dampingškim cijenama, uz nekontroliranu i lošu kvalitetu uvoznih proizvoda, direktno su uzrokom od odustajanja domaće proizvodnje u određenim sektorima poslovanja, kao što je to na primjer poljoprivredna proizvodnja, proizvodnja namještaja i tekstilnih proizvoda. Politika čak prihvata inozemni diktat da ne stimulira izvoz domaćih proizvoda, mada zemlje iz kojih ti diktati dolaze same uveliko stimuliraju izvoz svojih proizvoda u Hrvatsku. Sjetimo se svojevremene zabrane izvoza naših mandarina u Rusiju, dok je Njemačka istovremeno sklapala sklapala milijardske poslove za izvoz svojih proizvoda u Rusiju.

Rezime svega izrečenog bi se moglo sažeti u slijedeće konstatacije onoga što bi valjalo učiniti da povećamo sada nedovoljnu konkurentnost hrvatskog gospodarstva:

  I. Prestati sa politički dirigiranom negativnom kadrovskom selekcijom prema stranačkoj podobnosti i inim vezama i na odgovorna mjesta, gdje se donose odluke o gospodarstvu dovesti stručne, razvoju i općem dobru predane kadrove.

  II. Hitno donijeti konkretnu, a ne načelnu, strategiju razvoja hrvatskog gospodarstva te pravne i fiskalne mjere za podržavanje takve strategije.

  III. Drastično smanjiti poreze na dobit, uz strogu kontrolu da se smanjeno porezno opterećenje koristi za povećanje plaća ili investicija u razvoj proizvodnje i otvaranje novih radnih mjesta.

  IV. Stvoriti maksimalno povoljne uvjete za strana ulaganja, pod uvjetom da se investira u realni sektor, osigura primjereni izvoz i otvori primjereni broj novih radnih mjesta. Takve investicije dugoročno osloboditi plaćanja poreza na dobit, uz uvjet da najmanje npr. 60 % od takvog oslobađanja od plaćanja poreza trebaju uložiti u proširenje proizvodnje, razvoj proizvoda, povećanje izvoza i nova zapošljavanja.

  V. Poduzetnike iz proizvodnog sektora maksimalno stimulirati fiskalnim i poticajnim mjerama za uvođenje novih proizvoda u svoju proizvodnju i za povećanje izvoza na osnovi tih novih proizvoda.

  VI. Obvezati poslodavce, bez obzira na oblik vlasništva (državno, javno, privatno) da u svojim internim aktima predviđaju primjerenu stimulaciju djelatnika na inovacije u pogledu novih proizvoda, novih proizvodnih postupaka i naprednih organizacijskih rješenja, radi povećanja obujma proizvoda za izvoz. To treba posebno primjenjivati za stimulaciju na inovativnost tehničkog i prodajno – komercijalnog kadra, s tim da stimulacije slijede tek nakon dokazanog povećanja proizvodnje i izvoza proizvoda.

  VII. Strogo kontrolirati i drastično fiskalno opteretiti špekulativno „poduzetništvo“ koje ne stvara novu dodanu vrijednost, već dobit stvara raznim špekulativnim transakcijama. Primjer takovog „poduzetništva“ su deseci tisuće tvrtki bez ijednog zaposlenika i tvrtke tipa j.d.o.o. koje se otvaraju sa 10 kn, a većinom služe samo za špekulativne novčane transakcije.

  VIII. Fiskalnim i pravnim mjerama destimulirati zapošljavanje na određeno vrijeme, naročito srednjeobrazovanog i visokoobrazovanog kadra,budući da ih ta nesigurnost na radnom mjestu destimulira u pogledu toga da budu inovativni i razmišljaju inovativno.

  IX. U proizvodnim tvrtkama novčano i moralno poticati vrhunski tehnički kadar da prati razvoj proizvodnje iz svoje branše i predlaže vlastita rješenja za kreiranje novih proizvoda s konkurentnim odlikama.

  X. U zemlji općenito, snažno i putem svih medija i političkih akcija promovirati paradigmu da je loše poslovanje isključivo krivnja lošeg upravljanja poslovanjem, a ne krivnja zaposlenika koji nemaju upravljačke ingerencije, pa shodno tome što hitnije i što ažurnije provoditi smjene u upravljačkoj strukturi, bez obzira radi li se o državno-javnom ili privatnom sektoru. Država se, naravno ne može miješati u kadrovsku politiku privatnog sektora, ali ne bi smjela intervenirati državnim poticajima, proračunskim novcima ili državnim jamstvima kod poduzetnika koji su vlastitim krivim poslovanjem došli u teškoće. To bi ubrzo dovelo do „trijaže“ u poduzetničkoj populaciji, jasnim odvajanjem i izdvajanjem „kukolja“ iz poduzetničke populacije.

Na kraju bih naveo dvije izreke, gotovo sentence, koje vrijedi zapamtiti, pri svakom razmišljanju o gospodarstvu, a glase:

»Nikada ni jedno istraživanje nije pokazalo da uspješnost tvrtke ovisi o obliku vlasništva!«

Krešimir Sever

(NS-HR)

»Ako vidite da nekoj zemlji ide loše, to je zato što u njoj nema razvijene demokratije, a ima razvijene korupcije!«

Jef Tavernier

prof. ekon.

(Belgija)

 

Ostavi komentar

*

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.