Najdraže Samoborsko gorje!

Najdraže Samoborsko gorje!

Kasno je popodne, sunce pomalo zalazi i Samoborci se lijeno sunčaju na terasama glavnog trga ispijajući kavu. Nastavljam šetnicom uz rječicu Gradnu prema autobusnom kolodvoru zadovoljan  današnjim izletom. “Sve je u životu onako kako si složiš”, izreka je koja se i ovog puta pokazala ispravnom

 

Tekst: Matej Perkov

Foto: Google / Matej Perkov

Bilo je to jedno jutro kada sam, uobičajeno, odskakutao do poštanskog sandučića. Za razliku od prijašnjih dana, dobio sam pošiljku iz Samobora koju sam željno iščekivao. Otvorio sam kuvertu i nasmiješeno gledao planinarsku značku koju sam dobio kao nagradu i uspomenu za obilazak planinarskog puta po Samoborskom gorju. Za tu predivnu obilaznicu trebalo mi je gotovo tri godine, a kontrolne točke obilazio sam postupno. Kontrolne točke planinarskih obilaznica obično su vrhovi, planinarski domovi, prirodne specifičnosti (slapovi, spilje) i kulturno-povijesni spomenici poput samostana, dvoraca i muzeja. Moj posljednji izlet na Samoborsko gorje bio mi je ujedno i jedan od dražih, stoga ću ga opisati u ovom tekstu.

samoborskog1Subota, budilica zvoni, otvorih okice. Umivanje, oblačenje nabrzaka i juriš na Črnomerec, odakle sam ulovio bus “Samoborček”.  S kolodvora odlazim u centar Samobora, predivni gradić koji se polako počeo buditi. Ugostitelji postavljaju stolnjake na terase kafića, ljudi ispijaju jutarnju kavu, penzići već žustro obilaze štandove tržnice. Kupujem doručak u pekari i sjedam na klupicu pored rječice Gradne. Još je prohladno, Gradna je nabujala jer se snijeg na planini topi, a ptice svojim pjevom naviještaju proljeće koje kalendarski dolazi idućeg vikenda. Ovog puta nemam društva, ali sam itekako željan samoće. Samoća ponekad godi i pomaže.

Prateći markaciju izlazim iz gradića i po šumskoj stazi dolazim u sela Hamor i Palačnik. To su više vikend naselja, čiji stanovnici ovdje ne dolaze često. Snijeg doseže do gležnjeva, sunce već dobrano grije. Uživam u tišini koju ponekad prekida lavež psa iz sela ili ptičji cvrkut. Nakon nepunih sat vremena evo odvojka za Veliki Črnec, simpatičan vrh obrastao šumom koji se nalazi između rudarskog sela Rude i planinarskog doma na Velikom dolu. Snijeg je dublji, staza mjestimice strma i ponekad proklizavam. Nema odustajanja, danas moram biti gore! Nekoliko atraktivnih mjesta obilježenih manjim stijenama i uskoro, evo me na vrhu! Na kutiji sa žigom piše “Veliki Črnec – 607 m”. Utiskujem žig u dnevnik, sjedam na obližnji kamen i uživam u suncu koje mi miluje obraze kroz grane drveća. Lišća još nema pa se sa šumovitog vrha pruža kakav-takav pogled. Krećem dolje i prebacujem se na stazu za Veliki dol.

„Tu su živjele princeze!“

samoborskog2U mislima sam daleko u prošlosti, u 1997. godini. Jedan od mojih prvih planinarskih izleta, imao sam 12 godina kada sam s PD Pevec iz Koprivnice obilazio ovaj kraj. Tako smo se upoznali ja i ova planina te smo, uz povremene “godine bez planinarenja”, ipak održali ovo prijateljstvo. Prolazim pored doma i nastavljam dalje prema Oštrcu, najljepšem vrhu na ovoj planini. Snijeg doseže do koljena, a kada sam izašao iz šume i izbio na livade, planina me nagradila prekrasnim vidicima. Često bih zastajkivao i pogledavao na panoramu koja me hipnotizirala, gotovo nisam ni zamijetio kako su mi hlače mokre od snijega. Dom podno vrha Oštrc bio je otvoren, a uvijek ljubazni domaćini ponudili su mi stolicu kako bih se odmorio. Pijuckao sam radler dok se odjeća sušila na peći i gledao kroz prozor. Tamo, prema jugu, nazire se piramida Okića. Okić je zanimljiv brijeg na vrhu čijih se stijena nalazi ruševina srednjovjekovne gradine. Nekoliko puta bili smo ondje, pentrali se po klinčanom Žoharovom putu i uživali u pogledu na Zagreb. Uvijek bih veselo vilenio po ruševinama gradine i ushićeno trabunjao “Tu su živjele princeze! Tu su spavale! Tu su prale veš! Tu su jele jagode…” sve dok me frendovi ne bi ušutkali.

samoborskog3Prekoputa Oštrca pogled je plijenio masiv šumovite Plešivice koja je, sa svojih 779 m,  često bila cilj naših pohoda. Podno vrha nalazi se lijep lovački dom Poljanice u koji smo rado svraćali na degustaciju srnica i veprića. Nedaleko doma nalazi se stijena u koju je netko, u spomen na Ilirski pokret, još davno uklesao natpis “Slava Gaju”. Kružna staza, koja vodi od lovačkog doma Poljanice do Gajevog kamena, vrlo je interesantna, ponajprije zbog stare šume i stoljetnih stabala neobičnih oblika. S terase doma na Oštrcu može se vidjeti Sljeme, čuvar grada Zagreba čija se svjetla također naziru tijekom noći. Jednom smo spavali u domu i pogled na Zagreb noću bio je predivan, a također i sutradan ujutro kada je grad bio u laganoj izmaglici. Moje misli prekidaju planinari koji ulaze u dom, a i vrijeme je za pokret. Istim putem, po tragovima u snijegu, vratio sam se do Velikog Dola te se spustio na cestu u selo Smerovišće. Kada se prijeđe cesta, putokaz vodi uzbrdo na drugi masiv navrh kojeg se nalazi eko selo Slani Dol. Utonuo sam u misli i prekasno zamijetio kako planinarskih oznaka više nema, ali nastavio sam dalje makadamom prolazeći uz stare kuće i vinograde. S nekih imanja dopirao je zvuk cijepanja drva, iz nekih dvorišta vijugao je dim iz buktinje zapaljenog šiblja i suhe trave. Ljudi čiste svoja imanja uoči proljeća, a idiličnu atmosferu narušio je agresivni škotski ovčar koji se zaletio prema meni. Kako je i on dio cijele te priče, prihvatio sam njegov lavež i režanje te mu doviknuo: “Ajde mali, ne glupiraj se!”. Makadam prestaje, a predamnom blatna staza koja vodi strmo uzbrdo. Jedan korak naprijed, dva natrag. Pazio sam kako  ne bih upao u blato, a na koncu moje muke našao sam se na slatkom malom bezimenom vrhu. Osvrnuo sam se i stajao otvorenih ustiju – predamnom cijeli masiv Oštrca pod snijegom, masiv Japetića, iznad plavo nebo, a brežuljke su krasile ubave seoske kućice. “E moj vrše, kako god se ti zvao, moram ti reći to kako si mi nekako najdraži na ovoj planini!” rekoh naglas te se zaputih stazom dalje prema eko selu Slani Dol.

„Sve je u životu kako si složiš“

Ovo selo je, poput većine na Samoborskom gorju, vrijedna ostavština kulturno povijesne baštine ovog kraja. Male kućice i mali gospodarski objekti izgrađeni od drva, blata ili kamena – male gospodarske zgrade praktične multifunkcionalne namjene te mala dvorišta u kojima se još ponegdje može vidjeti kvočka s pilićima, pijetao koji ponosno paradira kao kralj domaćinstva, neki lijeni pas mješanac koji će prijeteći zarežati na stranca naglašavajući mu kako prolazi tuđim teritorijem. Sve to me malko i rastužilo jer su ovakva sela sve više muzeji, a sve manje autohtona ruralna mjesta gdje ljudi žive. U svakom od ovih sela preostalo je tek nekoliko staraca dok su mlađi ljudi zaista rijedak prizor. Dobar dio seoskih kuća služi kao vikendica ljudima koji žive u Samoboru ili Zagrebu, a ljudi željni relaksacije i odmora krate vrijeme uzgojem vinove loze, voćki i sličnih kultura. Put me vodi dalje prema sjeveru, kroz blatnu šumu gazim do sela Otruševec. S jednog prijevoja još jednom bacam oproštajni pogled na Oštrc i Japetić (najviši vrh Samoborskog gorja) te ulazim u tišinu šume.

samoborskog4Ponegdje je snijeg dubok, a glatku površinu remete tek tragovi divljači. Na mjestima izloženima suncu snijeg se već otopio te do gležnjeva upadam u blato. U mislima se stalno vraćam u prošlost, prisjećajući se brojnih izleta i različitih ljudi koji su mi pravili društvo. Iako sam prošao brojne planine Hrvatske i Europe, fascinantno je to koliko me uspomena veže na ovo ljupko, malo gorje. Kao da me pratilo kroz život, od prvog izleta 1997. pa do danas. Nakon sat i pol laganog hoda, mokar i prilično umoran, stigao sam do Otruševca. Ovo malo selo na obroncima Samoborskog gorja poznato je po prekrasnoj maloj spilji koju je otkrio obrtnik Josip Grgos kopajući vapno. Spilja je dobila ime po svom nalazniku “Grgosova spilja” te je sastavni dio planinarsko-speleološke obilaznice “Spiljama lijepe naše”. Staza se dalje spušta u Samobor gdje čekao me žuti “Samoborček”.

samoborskog5Kasno je popodne, sunce pomalo zalazi i Samoborci se lijeno sunčaju na terasama glavnog trga ispijajući kavu. Nastavljam šetnicom uz rječicu Gradnu prema autobusnom kolodvoru zadovoljan  današnjim izletom. “Sve je u životu onako kako si složiš”, izreka je koja se i ovog puta pokazala ispravnom. Sjedajući u bus i sklapajući umorne oči uz zvukove muzike koju je vozač puštao na radiju, razmišljao sam o tome koliko me usrećuje prijateljstvo s ovom planinom. To i jest cilj planinarstva – ne samo popeti se na vrh, već se emocionalno spojiti s planinom kojom hodaš. Postati prijatelj s njom, razgovarati s njom. Živjeti s njom kroz godine i stalno joj se vraćati. U narednim godinama mog života još ću bezbroj puta stati na vrh Oštrca i Japetića, popeti se uz klinčani Žoharov put do gradine Okića i maštati o princezama koje su se odavno pretvorile u prah. Još ću bezbroj puta udisati cvjetni miris s livada Samoborskog gorja u proljeće i ljeto, a zimi gaziti dubok snijeg okružen bjelinom čija tišina smiruje i liječi. Ići ću na izlete s mnogim ljudima, poznatima i nepoznatima, ponekad i sam. Pit ćemo pivo u planinarskim domovima, zagrijavati se ujutro rakijicom, uživati u grahu i rudarskoj “greblici” te doručkovati sir i vrhnje u domu podno Oštrca gledajući Zagreb. I u svakom tom izletu uživat ću kao prvi put. “Najdraže moje Samoborsko gorje…” tepao sam planini gledajući značkicu Samoborske obilaznice u svojim rukama.  (www.crckarije.com)