Najbolja Malačka do sada

Najbolja Malačka do sada

Spomenuo bih nešto o čemu sa organizatorima stalno razgovaram, ali za sada bezuspješno. Na Malačku je došao Walther Stietka iz Austrije. Vozač koji godinama vozi u historic konkurenciji, brdo, rally, ima svoj tim sa tri popularne bube. Ove godine je pomalo, možemo reći zalutao. Trebali su mu bodovi za CEZ i odlučio je doći. A na kraju, čovjek je oduševljen. Krajem, utrkom, gostoprimstvom.

Zlatko Brozović – Broz

Malačka, brdski prijevoj iznad Kaštela, mjesto sa kojeg se pruža nezaboravan pogled. Kaštelanski zaljev, svih 7 Kaštela, Split, Marijan, Čiovo, Šolta, Brač, Hvar – ako je vrijeme bistro, pogled seže sve do Visa, Trogira, prema Makarskoj rivijeri… Tko to nije vidio, propustio je jednu od najljepših Jadranskih panorama. Čast za tako nešto imaju i svi vozači brdskih utrka, koji uspješno završe barem jednu vožnju.

S druge, zagorske strane, netko je smjestio asfaltnu zmiju. Jednu od najljepših brdskih staza u našoj zemlji. U podnožju, usred ničega smješten je park vozača. Doslovno usred ničega, jer jedina je to trka koju sam vidio, da u krugu 30-tak kilometara nema ničega. Ni birtije, ni dućana, ni benzinske. Da nema autoputa koji tu prolazi, noću ne bi čuli ništa osim kreketa žaba. Mrak i tišina.

No vozačima to nimalo ne smeta. Dokazuju to iz godine u godinu sve većim brojem. Pohvalno je i to što taj trend prati i organizator. Utrka je iz godine u godinu sve bolje organizirana, dokazano je to i ovoga vikenda. Pohvalno je i to što se organizator otvara za suradnju i pronalazi najbolje ljude za pojedine dužnosti. Jer kako sam nebrojeno puta rekao, nemoguće je imati kvalitetnu svoju ekipu radeći jednu trku godišnje. Potrebna je suradnja sa iskusnim sucima. Rezultat toga nije „oduzimanje“ nečije utrke, nego njezino unapređenje. Savršena organizacija ne postoji, no ova je bila jako dobra. Sigurno najbolja Malačka do sada.

malačka08

Pohvalna je i suradnja sa susjednim državama i dovođenje njihovih prvenstava na Malačku. Korisno za sve. Organizator ima veći broj vozača, našim vozačima raste konkurencija, a time sigurno i njihova kvaliteta. Susjedi stječu neka nova iskustva, kako u konkurenciji, tako i u organizaciji. Jednom riječi, dobro za sve. A nikako ne smijemo zaboraviti publiku, koja je imala što vidjeti.

Posebno bih pohvalio organizaciju parka vozača. Označena mjesta, koja je organizator unaprijed rasporedio sukladno prijavama, unijela su mnogo reda u taj prostor. Izostale su rezervacije prostora nekoliko dana unaprijed, koje često nisu razmjerne brojnosti ekipe koja je taj prostor rezervirala. Ako je netko stigao u zadnji čas, njegovo mjesto ga je čekalo. I tu usred ničega, organizator se pobrinuo i za vodu, struju, sanitarije, ugostiteljstvo… usred ničega! Znači da se može ako se hoće. Još samo treba riješiti da struje ima cijelu noć. Jer vozači u problemima taj dio dana koriste za popravke svojih automobila. A i malo osvjetljenja i brojnija zaštitarska služba ne bi bili naodmet. Nažalost, ima nas svakakvih.

Crno-bijelo

Za organizaciju utrke sam već spomenuo da je bila jako dobra. Poštivala se satnica, nije bilo dugih čekanja u predstartu, komunikacija i vođenje između parka vozača i predstarta bila je dobra, sve službe su dobro odradile svoj posao. Onim nezadovoljnicima koji su se žalili na duge prekide, postavio bih pitanje koliko im vremena treba da počiste proliveno ulje u dvorištu ili garaži? A što reći za organizatora koji je imao u kratkom roku dva teška udesa na samoj stazi. Ne izlijetanja, kad treba samo pokupiti auto. To se može i u pauzi. Riječ je o udesu na stazi, gdje je vozilo ostalo na sredini iste, po nekoliko litara ulja, antifriza, gomile dijelova, stakla, plastike i lima. Nemojmo tražiti nemoguće ili dlake u jajetu!

No kako ne može biti sve bijelo, za ono crno pobrinula se Tehnička komisija. Ove godine sam u više navrata upozoravao na probleme u radu Tehničke komisije. No ostavimo ovaj osvrt vezan samo uz trku. Osvrt o radu TK slijedi, čim mi slobodno vrijeme dopusti.

Spomenuo bih nešto o čemu sa organizatorima stalno razgovaram, ali za sada bezuspješno. Na Malačku je došao Walther Stietka iz Austrije. Vozač koji godinama vozi u historic konkurenciji, brdo, rally, ima svoj tim sa tri popularne bube. Ove godine je pomalo, možemo reći zalutao. Trebali su mu bodovi za CEZ i odlučio je doći. A na kraju, čovjek je oduševljen. Krajem, utrkom, gostoprimstvom. Oduševljena je i njegova žena. No ona Malačku nije ni vidla. Nije se mogla nagledati ljepota Splita, pa je tamo ostala sva tri dana. Oboje ne mogu vjerovati da do sada nisu vidjeli tu ljepotu. Kaže da se vraća dogodine sa svojim prijateljima.

Takvih Walthera ima još mnogo. I svima njima ime Malačka ne znači ništa. I Duda je lani zalutao iz Poljske. No ove je godine doveo i svoje prijatelje. Ali organizator bi kao što sama riječ kaže, trebao organizirati štampanje letka sa fotkama tih ljepota, sa tradicionalnim delicijama, gradelama, konobama, jedinstvenim pogledom sa cilja… Deda Katunarić mi tako nešto obećava već godinama. Možda sad shvati da treba malo uložiti u promociju. Naučeni smo na to na svim inozemnim nastupima. To je mali ulog za veliki dobitak!

Na kraju još jedan pozitivan primjer konačno dobrog pristupa trkama. Ante i Božo ispunili su svoje snove. Vozili su formule. Ali primjerno je kako su ušli u to. Dogovorili su iznajmljivanje bolida uz prethodno školovanje. To im je donijelo i odgovarajuće licence. Takav pristup je najsigurniji i najisplativiji. Dobar za Savez, organizatora, publiku a i za njih same. Ipak su počele pozitivne promjene u pristupu trkama!