Nada umire posljednja, izuzev kod nas naivnih…

Nada umire posljednja, izuzev kod nas naivnih…

…kod nas je vječna

Uvijek sam izlazio na izbore. No sad vidim da me ne trebaju u stabilnosti na prevari. Trgovati, varati, lagati mogu i sami. Izlizanost na izbore pokazuje da više od polovice građana ne vjeruje u parlamentarnu demokraciju »na balkanski način«. I onda se hvale oni koji dobiju većinu kod izlaznosti od 30 %! Kao, oni su pobjednici. Čega?

dr. sc. Viktor Simončič

I onda neki veliju …. hote na glasanje , hote na glasanje , izaberimo promjene . Pa nama su jedine promjene one , di „kgh“ prelazi u „čđš“ (komentar Tarika na 106. poučak)

Viktor Simončič

Sjedeći u autobusu za Mostar i Trebinje, gdje ću imati priliku sudjelovati i čak moderirati konferenciji o Neretvi i Trebišnjici, u organizaciji WWFAdria, pročitao sam izvrstan intervju jordanskog princa El Hasan bin Talala, predsjednika savjeta za vode i navodnjavanje UN. Za konferenciju o Neretvi i Trebišnjici sam dobio izvanredan moto:

»Hrvatska je 2001. preuzela aktivnu ulogu sa svojim susjedima u osnivanju Međunarodne komisije za sliv rijeke Save. To je bio prvi ugovor o suradnji i miru nakon krize na Balkanu, pokazali ste kako rijeke mogu spojiti države… Zanimljivo je da Hrvatska i Bosna i Hercegovina uspješno surađuju u Savskoj komisiji, ali ne mogu dogovoriti suradnju u slivu rijeke Neretve…« Optimist sam. Uvjeren sam da će ova konferencija potvrditi kako je suradnja ne samo moguća, već i provediva na zajedničku korist.

Jedan drugi odlomak iz intervjua mi je potvrdio da sam često na pravoj strani: »Hrvatska bi trebala zadržati vodu u državnom vlasništvu. U slijedećih 20 godina doći će do nestašice vode širom svijeta, a beskrupulozni investitori već kupuju zemlju u vodom bogatim zemljama kako bi imali kontrolu nad ovim vrijednim izvorom. Samo ako voda ostane u državnom vlasništvu, mogu se stvoriti politike koje će biti u dugoročnom interesu stanovnika Hrvatske, a ne u interesu privatnih investitora s druge strane svijeta. Osim toga, i upravljanje vodnim gospodarstvom zahtijeva koordinaciju koju može osigurati samo državna vlast«.

Osigurajmo vlasništvo nad vodnim resursima 

Tko može kod nas postati nosilac ovakve inicijative na koju poziva jordanski princ El Hasan bin Talal? Vlada koja opstaje samo na osobnim interesima pojedinaca i interesnih skupina? Teško. Vjerujem to može Predsjednica, koja je gotovo sam siguran pročitala intervju s jordanskim princom, koji spominje i njenu inicijativu »tri mora«. Jer kada može djelovati globalno i povezati tri mora, siguran sam da bi za nju bila sitnica osigurati pravo na pitku vodu i trajno vlasništvo nad vodom u Hrvatskoj. Ponovno pozivam Predsjednicu da uz globalno, djeluje i lokalno u ime sadašnjih i budućih generacija. Predsjednice, vremena je sve manje.

Izvor Cetine

Iako bih radije o vodi, sramota koju nam je učinjena pretvaranjem Sabora u samoposluživanje ne da mi mira. Moram i o tome. Izbore sam oduvijek smatrao vrhom demokracije. Od kada sam prvi puta imao priliku birati, kod svakog ulaska u biralište osjećao sam posebnu uzvišenost, vjerujući u snagu mog glasa koji eto može pridonijeti i/ili promijeniti. Sve od vremena mraka, kada sam svjedočio da smo od izbora do izbora živjeli bolje. Razlike među nama su bile neznatne. Oni povlašteni su imali trosobni ili četverosobni stan, a mi ostali dvosobni. Oni su godinu ili dvije prije drugih imali malo veći auto, bolju vikendicu i priliku da na narudžbenicu (to se sada radi sa službenim karticama) pojedu koju kilu janjetine više. Kakvi god bili, a nijedno društvo nije imuno od marifetluka, onim političarima si mogao koliko – toliko vjerovati na riječ. Posebno je bilo lako nakon malo iskustva, jer se lako razlikovalo demagogiju od stvarnosti. A i tadašnji demagozi kao da su stvarno vjerovali u ono što govore. Nisu bili prevaranti. Barem ne većina.

Crv sumnje

I onda je došla demokracija. Ja sam nastavio izlaziti na izbore s istom »pobožnošću«. Valjda zbog odrastanja u onom sistemu nastavio sam vjerovati i preobraćenim političarima. Iako me crv sumnje u poštenje i iskrenost poodavno nagriza, vjerovao sam im sve do nedavno. Tek zadnjih godinu – dvije sam shvatio da sadašnjim političarima, čast samo nekolicini koji se mogu nabrojati na prste jedne ruke, ne da ne mogu vjerovati, nego da su oni iz kategorije pravih lažova. Lažova – prevaranata. Ma da ne ispadnem do kraja naivan, prepoznao sam, ali nisam želio vjerovati, prevarante još prvog dana kada su se pojavili. Ali sam vjerovao da će se tijekom vremena, nakon što se uzburkala politička voda, u kojoj najbolje plivaju, ma znate na što mislim, slegne, pojaviti pravi. Kao poslije onog rata krajem šezdesetih, početkom sedamdesetih. Posebno me, vjerujući da bi mogao biti častan (nečasne ne brojim) iznevjerio gospodin Petrov s ovjerenom izjavom kod javnog bilježnika, kako neće koalirati s nikim. Ja povjerovao, a još se tinta nije osušila, on sve porekao, tvrdeći da ne koalira, već da surađuje.

Prevara koju je napravio HNS je kruna dosadašnjih prevara. Dojučerašnji predsjednik HNS-a gospodin Ivan Vrdoljak je rigao vatru na HDZ, vrijeđao od ministra Barišića, preko ministra Marića, sve do premijera Plenkovića, na način kako se kaže u narodu »da ni pas s maslom ne bi mogao pojesti«. U Saboru su premijer Plenković i sada već bivši predsjednik HNS-a Vrdoljak jedan drugog nazivali lažovima, a iza leđa su pregovarali i dogovarali. Njegov nasljednik Predrag Štromar uvjerava kako je progutao riječ i pljunuo na potpisano samo da spasi kurikularnu reformu. Možda bi to i bilo vrijedno prevare birača, da je iskreno.

Kurikularna reforma je stvarno jedna od ključnih stvari, s kojom već toliko kasnimo, da nisam siguran hoće li i kome još trebati, jer i kasnimo i mladost odlazi, …. No ako je mislio stvarno ozbiljno, pa što onda radi na mjestu ministra graditeljstva? Za potpredsjednika Vlade za društvene djelatnosti i prava manjina bi još imao razumijevanje, ali da hoće biti ministar, to baš ne razumijem? Samo se pravim da ne razumijem. Razumijem isto kao i vi. Treba se negdje uhljebiti, treba možda još malo ušićariti, jer poslije ovih poteza teško da će ga birati oni preostali naivni koji su vjerovali da politika može biti i časna. A gospodin Vrdoljak? Zašto je on to sve uradio? Da mu netko nije zavrtao ruku zbog nečega? Da to nema veze s vjetroelektranama, istraživanjem nafte i plina, razdjelnicima topline ili nečim drugim? Da to nije sličan deal kao što ga je napravio uvaženi saborski zastupnik Saucha, digavši ruku da se uhvati za pojas za spašavanje na način stavljanja u zaborav marifetluka primitivnog falsificiranja putnih naloga?

Saborska tržnica

Nažalost, Sabor nam je postao neke vrsta pijace. Trguje svatko sa svakim. Čini se samo mali broj trgovina je onih u kešu, najveći je na način »ti meni, ja tebi« ili »nemoj ti mene, pa neću ni ja tebe«. I u toj trgovini svi imaju samo jedan cilj – ostanak na dobro plaćenim pozicijama. Većina zna da njihova jedino vrijedna roba, dizanje ruke, ima vrlo ograničeno vrijeme trajanja. Samo do narednih izbora, jer poslije njihove ruke postaju bezvrijedne. Birači će glasati protiv takvih i izabrati, nažalost, samo malo drugačije. One koji ih još nisu prevarili. Kada vidim što si sve jedni drugima kažu, a onda poreknu i surađuju kao najdraži, mislim da bi imalo smisla medicinski ispitati njihove želuce. To što oni progutaju ne može probaviti običan želudac.

Premijer o stabilnost Vlade. Stabilnost na prevari. Stabilnost prevare. Nema sreće kada se nacionalni interesi koriste za sitne osobne probitke. Kada je u Saboru, pred očima javnosti bezočna trgovina moguća, možete li zamisliti kako je to na nižim razinama, daleko od očiju?

Uvijek sam izlazio na izbore. Znao sam iz daleka doputovati samo da osjetim uzvišenost biračkog mjesta. Sada mi je dosta. Vidim da me ne trebaju u stabilnosti na prevari. Trgovati, varati, lagati mogu i sami. Za to im moj glas ne treba. Nisam sam koji razmišlja na taj način. Izlizanost na izbore pokazuje da više od polovice ne vjeruje u parlamentarnu demokraciju »na balkanski način«. I onda se hvale oni koji dobiju većinu kod izlaznosti od 30 %! Kao oni su pobjednici. Čega? Pa dobili su glas od manje od šestine birača. Pitaju li se gdje su ostali? Zašto ne izlaze?

Inače preslagivanja kao rezultat trgovanja mogu imati smisla. Ponovno vjerujem da to može donijeti boljitak okolišu. Dolazi novi ministar. Ekonomist sa sveučilišnom karijerom. Možda će razumjeti poruku, kako se sramota s fekalijama u NP Plitvice može riješiti samo s prihodom iz produženog vikenda? Možda se, kao ekonomist, kada pogleda Plan gospodarenja s otpadom zapita koliko će to koštati? Možda se kao bivši ministar rada i socijalne skrbi zapita mogu li osiromašeni građani i malobrojne zdrave tvrtke platiti (nepotrebne i neprovedive) standarde u postupanju s otpadom i pročišćavanju otpadnih voda? Ako kao ekonomist nađe vremena i pogleda obaveze koje smo prihvatili samo da nas prime u EU, shvatit će da je to nemoguće i možda pokrene proces derogacije!

Nada inače umire posljednja, izuzev kod nas naivnih. Kod nas je vječna.