Na današnji dan: U Zagrebu počelo postavljanje javnih satova

Na današnji dan: U Zagrebu počelo postavljanje javnih satova

Satovi su postavljeni na razna mjesta: kod katedrale, HNK, na Cvjetnolm trgu, kao i na uglu Praške i Jelačićeva trga

Dogodilo se na današnji dan, 17. studenoga:

1857. – U Kuni na Pelješcu rođen Mato Celestin Medović, hrvatski slikar, jedan od začetnika moderne (umro 20. siječnja 1920. u Sarajevu). Rano je ostao bez roditelja te se u obližnjem samostanu Gospe od Loreta pripremao za ulazak u franjevačku gimnaziju. Premda se školuje za svećenika, brzo se oktriva njegov slikarski talent, koji je usavršavao u Rimu i na Akademiji u Münchenu. S neobičnom lakoćom i vještinom komponira platna s povijesnim prizorima. Veliku srebrnu medalju osvojit će 1893. diplomskim radom Bakanal. No, osim te slike cijeli povijesni ciklus Celestina Medovića vezan je uz dekoraciju svečane Zlatne dvorane u Opatičkoj 10 u Zagrebu, za koju je, prema narudžbi Ise Kršnjavoga, naslikao Splitski sabor, Dolazak Hrvata, Krunjenje Ladislava Napuljskog i Zaruke kralja Zvonimira.

"Škarpina"

“Škarpina”

Poslije odlaska vrsnog portretista Vlahe Bukovca iz domovine 1903., Medović počinje portretirati Zagrepčane i tako nastaju portreti natprosječne vrijednosti, usitnjena poteza, meka obrisa i živih boja. Vrativši se na rodni Pelješac, sve je više zaokupljen krajolikom. U mrtvim prirodama suptilnim bojama svijetlih pozadina znao je suprotstaviti bljeskanje svježih riba, tek izvađenih iz mora. Likovni kritičari pokazali su veliko zanimanje za Medovićeve Marine, spominjući studij svjetla na morskoj pučini, marine na kojima se lome valovi ili sanjarska noćna sumračja. Marine je slikao do kraja života.

Bolestan i oslabljena vida potkraj prosinca 1919. po najvećoj zimi zadnji se put spustio niz Kunovske serpentine. Potražio je pomoć u sarajevskoj bolnici. Preminuo je uvečer 20. siječnja 1920. Počiva u Kuni u tišini novoga groblja među čempresima koje je sam sa školskom djecom sadio.

1886. – U Pećinama pokraj Sušaka rođen Janko Polić Kamov, hrvatski pjesnik (umro: 19. kolovoza 1910. u Barceloni). U doba kad većina hrvatskih pjesnika romantično oslikava svoju sredinu, početkom dvadesetog stoljeća javlja se Janko Polić Kamov. Bio je to mladić pun energije i željan razviti dotad prihvaćene oblike pisanja i razotkriti život s one divlje, bizarne i prljave strane, što će Matoš nazvati lirikom lizanja i poezijom pljuckanja.

Autor danas poznatog romana Isušena kaljuža i drame Mamino srce toliko je odskočio svojim djelom od suvremenika da ga tadašnja sredina nije ni mogla shvatiti. No Kamovljev nastup na hrvatskoj književnoj pozornici trajao je prekratko.

Janko Polić Kamov (izvor: Wikipedija)

Janko Polić Kamov (izvor: Wikipedija)

Rođen je 17. studenoga 1886. u Pećinama pokraj Sušaka – danas je to mjesto dio Rijeke. Istjeran iz sušačke gimnazije, nastavlja školovanje u Senju, gdje u bogoslovnom konviktu proživljava svoju pubertetsku i prvu vjersku krizu u obliku pobune protiv dogmi, Boga i društvenih konvencija. Kad je protjeran i iz senjske gimnazije, prelazi u Zagreb, sudjeluje u protukhuenovskim demonstracijama pa je kažnjen na tri mjeseca zatvora. Piše već kao dječak, a njegov zreli rad počinje 1905. pjesničkim zbirkama Psovka i Ištipana hartija te dramama Tragedija mozgova i Na rođenoj grudi, a završava samo nekoliko godina poslije romanom Isušena kaljuža. Iskušao se u svim književnim vrstama, ali on kao da stvara negaciju tih vrsta – antipjesme, antidrame i antiromane. Verizam njegova izraza šokantan je u ono vrijeme, a socijalni, antiklerikalni i anarhistični bunt teško je razumjeti. Zato je Polić usamljen i neshvaćen. Njegov nemirni duh odvodi ga u putujuće glumce, ali se ubrzo zasitio pozornice i otišao u trgovačke putnike te na kraju postao novinar.

Oboljevši od upale pluća, odlazi 1906. u Veneciju, a 1910. putuje u Španjolsku i već iste godine umire u Barceloni 19. kolovoza.

1920. – U Zagrebu počelo postavljanje prvih javnih satova, po uzoru na bečke. Prvi javni sat postavljen je 17. studenoga 1920. na Jelačićevu trgu. Jedno su vrijeme, osim klasičnih, bili aktualni i oni s reklamnim stupovima. Satovi su postavljeni na razna mjesta: kod katedrale, HNK, na Cvjetnolm trgu, kao i na uglu Praške i Jelačićeva trga. Prije Drugoga svjetskog rata na Trgu su bila dva sata, današnji i jedan na ulazu u Prašku. Danas je pak na širem gradskom području pedesetak satova.

cropped-cekanje.jpg

“Čekanje” (Foto: Boris Jagačić)

1917. – U Meudonu, nedaleko od Pariza umro kipar Auguste Rodin (rođen: 12. studenoga 1840. u Parizu), majstor impresionističkog i simbolističkog kiparstva poznat po djelima Mislilac, Brončano doba, Građani Calaisa.

Nakon veličanstvenog Michelangelova renesansnog genija likovna je umjetnost stoljećima čekala njegova nasljednika, sve do 12. studenoga 1840. kada je u Parizu rođen Auguste Rodin. Bio je jedan od vjerojatno najosporavanijih kipara svojega doba, ali i jedini koji je mogao podnijeti laskavu i gotovo nepodnošljivo tešku usporedbu.

"Mislilac" (1902.)

“Mislilac” (1902.)

»Studirao sam antiku, srednji vijek i prirodu. Nastojao sam dati odraz prirode. Interpretiram je kako je vidim, prema svom temperamentu, svom senzibilitetu, prema osjećajima koja u meni izaziva«. Opisujući tim riječima svoj umjetnički stav na prijelomu stoljeća, Rodin sam objašnjava odbijanje na prijamnom ispitu na Ecole des Beaux-Arts, trostruko odbijanje na žiriju Salona, potpunu negaciju i napade do, s druge strane, opsesivnoga zanosa obožavatelja i onih što su zastupali dokidanje utvrđenih kiparskih pravila. Oprečna su mišljenja izazivale nemirne konture njegovih skulptura, potraga za onim psihičkim, jedinstvenim elementom ljudskoga što ga je obilježio kao inovatora u vremenu maksimalne virtuoznosti obrade materijala i kiparskoga iluzionizma.

Rodinovim atelijerom šeta nekoliko modela istodobno, sve dok ga kakva gesta ili pokret ne nadahnu na modeliranje. Crta brojne skice ugljenom i perom. Cijeli je njegov opus određen mitološkim i biblijskim prikazima, dok portreti prate Rodinov umjetnički razvoj od početka do smrti. Balzac, Hugo i Bernard Shaw tek su neki od mnogobrojnih Rodinovih modela. Građani Calaisa – izražajna skupina ljudi koja je prigodom postavljenja u Calaisu bila osporavana i negirana, jedna je od nezaobilaznih Rodinovih skulptura. Ona otjelovljuje i njegov život i njegova kiparska polazišta u kojima nastoji eliminirati reprezentativnost, a svjetlost uključiti u djelo kao izvor životne energije. Sam je to najbolje obrazložio riječima: »Skulptura je umjetnost ispupčenja i udubljenja, umjetnost oblika u igri svjetlosti i sjene«. (zg-magazin)