Na današnji dan: Rođen Franjo Tuđman, potpisan Varšavski ugovor

Na današnji dan: Rođen Franjo Tuđman, potpisan Varšavski ugovor

Od svibnja 1990. do smrti Tuđman je bio ključni akter hrvatske unutarnje i vanjske politike. Pod njegovim je utjecajem bio uspostavljen polupredsjednički sustav vlasti u kojem je donosio sve važnije odluke

Dogodilo se na današnji dan, 14. svibnja:

1922. – U Velikom Trgovišću u Hrvatskom Zagorju rođen Franjo Tuđman (Veliko Trgovišće, 14. 5. 1922. – Zagreb, 10. 12. 1999), prvi predsjednik samostalne Republike Hrvatske. Bio je povjesničar koji je među prvima u socijalističkoj Hrvatskoj otvorio raspravu o hrvatskim nacionalnim temama. Osnivač je Hrvatske Demokratske Zajednice na čijem je čelu pobijedio na prvim, ali i na hrvatskim višestranačkim izborima 1990., 1992., 1993., 1995. i 1997. te vrhovni zapovjednik koji je HV tijekom Domovinskog rata, po ocjenama većine sudionika i promatrača, vodio briljantno.

Rano je ostao bez majke; otac mu je bio ugledni član HSS-a i općinski načelnik, te vijećnik ZAVNOH-a i AVNOJ-a, koji je 1946. smrtno stradao, zajedno s pomajkom, pod nerazjašnjenim okolnostima. U rodnom mjestu pohađao je pučku školu, a u Zagrebu Državnu II. mušku građansku školu te Trgovačku akademiju. U proljeće 1941. prekinuo je školovanje i uključio se u antifašistički pokret; od 1942. bio je član KPJ te iste godine postao rukovoditelj ilegalne partizanske tiskare (Glas Hrvatskog zagorja). Od 1944. je zamjenik komesara Brigade »Braća Radić«, komesar 32. divizije te načelnik Personalnog odsjeka Štaba X. korpusa. U siječnju 1945. upućen je u Vrhovni štab Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije u Beogradu, gdje je radio u Glavnoj personalnoj upravi Ministarstva obrane.

Od 1959. radio je kao pomoćnik glavnog urednika Vojne enciklopedije. Od polovice 1950-ih objavljivao je radove s područja vojne povijesti i doktrine, u kojima, na temelju iskustva antifašističkog rata u Jugoslaviji, zastupa ideju o univerzalnom značenju partizanskog rata i koncepcije naoružanoga naroda. Svoje je stajalište cjelovitije izložio u knjizi Rat protiv rata. Godine 1957. završio je Višu vojnu akademiju, a potkraj 1960. bio je promaknut u čin general majora. Na osobni zahtjev 1961. napustio je aktivnu vojnu službu i prešao u Zagreb, gdje je postao direktor novoosnovanog Instituta za historiju radničkoga pokreta Hrvatske (danas Hrvatski institut za povijest), a 1963. pokrenuo je i časopis Putovi revolucije, kojemu je bio glavni i odgovorni urednik. Istodobno je postao izvanredni profesor na Fakultetu političkih nauka u Zagrebu, a 1965. doktorirao iz povijesnih znanosti na Filozofskom fakultetu u Zadru.

Bio je predsjednik Komisije za međunarodne odnose i član Sekretarijata Glavnog odbora Socijalističkoga saveza radnog naroda Hrvatske te zastupnik u Prosvjetno-kulturnom vijeću Sabora SRH i predsjednik Komisije za naučni rad. Zbog suprotstavljanja službenim stajalištima o HSS-u i Sporazumu Cvetković–Maček, te kritičkoga pisanja o II. svjetskom ratu, u ožujku 1964. bio je optužen za »buržoasko-nacionalističko skretanje u pristupu nacionalnomu pitanju«, a u travnju 1967. bio je prisiljen na povlačenje s mjesta direktora Instituta, isključen je iz SK, uklonjen sa Sveučilišta i umirovljen. Od tada je djelovao u Matici iseljenika Hrvatske i Matici hrvatskoj. Posebno se bavio pitanjem mogućnosti malih naroda da ostvare ravnopravnu ulogu u svjetskoj povijesti te njihovim pravom na samoodređenje, što je tema njegove knjige Velike ideje i mali narodi (1969).

Nakon sloma Hrvatskoga proljeća, bio je uhićen u siječnju 1972. i na osuđen na dvije godine zatvora, no kazna mu je naknadno smanjena na devet mjeseci. U veljači 1981. ponovno je osuđen na tri godine zatvora i pet godina zabrane javnoga djelovanja zbog intervjua švedskoj i njemačkoj televiziji i francuskom radiju, kao i intervjua objavljenog u emigrantskom listu Hrvatska država, u kojima je govorio o neravnopravnosti Hrvatske. U zatvoru u Lepoglavi bio je od siječnja 1982. do veljače 1983., kada je pušten radi liječenja; u svibnju 1984. vraćen je u zatvor radi izdržavanja ostatka kazne, ali je u rujnu iste godine, zbog zdravstvenoga stanja, uvjetno bio pušten iz zatvora. Kako mu je bilo onemogućeno javno djelovanje, neke je svoje knjige objavio u inozemstvu. U jesen 1989. u Zagrebu je objavio knjigu Bespuća povijesne zbiljnosti: rasprava o povijesti i filozofiji zlosilja. Od 1987., kada mu je bila vraćena putovnica, putovao je po Kanadi i SAD-u, potom po Europi, gdje je držao predavanja hrvatskim iseljenicima zauzimajući se za hrvatsku nacionalnu pomirbu i povezivanje domovine i dijaspore.

Uoči sloma komunizma, u lipnju 1989., osnovao je Hrvatsku demokratsku zajednicu (HDZ), stranku koja je pobijedila na prvim višestranačkim izborima u travnju i svibnju 1990., a on je kao predsjednik stranke potkraj svibnja 1990. u Saboru izabran za predsjednika Predsjedništva SR Hrvatske. Na predsjedničkim izborima u kolovozu 1992. izabran je za predsjednika republike, a u lipnju 1997. reizabran na taj položaj.

Od svibnja 1990. do smrti Tuđman je bio ključni akter hrvatske unutarnje i vanjske politike. Pod njegovim je utjecajem bio uspostavljen polupredsjednički sustav vlasti u kojem je donosio sve važnije odluke. Kombinacijom stalnoga pregovaranja (i primirja) i povremene primjene vojne snage iscrpljivao je snagu JNA, izborio se za međunarodno priznanje Hrvatske i njezin prijam u UN (1992.), uspio je ugušiti srpsku pobunu u Hrvatskoj (1995.) i postupno vratiti preostale okupirane teritorije te ostvariti teritorijalnu cjelovitost države. Prema Bosni i Hercegovini vodio je politiku koja se mijenjala. Kritike je potaknula i njegova unutarnja politika, osobito politika privatizacije i pretvorbe zbog tajkunske privatizacije, klijentelizma i gospodarske stagnacije, te autoritarni stil vladanja i politika prema oporbi i neovisnim medijima zbog demokratske stagnacije. Bio je član Društva hrvatskih književnika, Hrvatskoga centra PEN-a, a od prosinca 1992. redoviti član HAZU.

Nakon dugotrajnog pokušaja liječenja karcinoma, koji je skrivao u javnosti gotovo do samoga kraja, umro je 10. prosinca 1992. u Zagrebu.

1974. – Hrvatski slikar, povjesničar umjetnosti, likovni pedagog, ilustrator i scenograf Ljubo Babić umro je 14. svibnja 1974. u Zagrebu u 84. godini života. Slikao je portrete, krajolike, mrtvu prirodu, motive iz narodne poezije i folklora, a tematski slika različitim tehnikama. Organizirao je mnogobrojne likovne izložbe u zemlji i inozemstvu, objavio niz radova iz povijesti umjetnosti. Opremio je i ilustrirao mnogobrojne knjige. Za dramsko kazalište u Zagrebu napravio je više od 200 scenografija. Pošto je u Münchenu i Parizu završio slikarstvo, u Zagrebu otvara Modernu slikarsku školu, a mnogo godine poslije u Zagrebu diplomira povijest umjetnosti. Nekoliko godina poslije postao je redoviti profesor na zagrebačkoj Umjetničkoj akademiji.

1986.- Andrija Artuković osuđen na smrt: Ustaški političar, ministar u vladi NDH i jedan od najodgovornijih za provedbu politike genocida, Andrija Artuković, uhićen je 14. studenoga 1984. Kao ministar unutarnjih poslova potpisao je rasne zakone donesene 30. 4. i 4. 6. 1941. te zagovarao rješenje židovskog pitanja kao što ga je riješila njemačka vlada. Nakon sudskog procesa i višemjesečnog zatvora izručen je jugoslavenskim vlastima na uzletištu u New Yorku te dovezen u Zagreb. U doba deportacije bolovao je od Alzheimerove i Parkinsonove bolesti pa za suđenja nije bio svjestan mnogih stvari oko sebe. Osuđen je na smrt, no presuda zbog njegova zdravstvenog stanja nije izvršena, pa je umro na početku 1988. u bolnici Kaznenoga doma u Zagrebu.

Andrija Artuković za govornicom

1796. – Engleski seoski liječnik Edward Jenner iz Berkeleya, 1796. godine uspješno je testirao prvo cjepivo protiv malih boginja. U Jennerovo vrijeme radila se inokulacija malih boginja, koja je imala dvije velike mane: bila je opasna, a nakon prolaska infekcije od inokulacije pacijent je bio zaražen i malim boginjama što ga je činilo neotpornim na bilo koju familiju na koju već nije bio imun. On je testirao inokulaciju kravljim boginjama na osmogodišnjem dječaku na isti način kao što se radila inokulacija malim boginjama. Dječak se poslije šest mjeseci uspješno oporavio, a kad je Jenner kasnije primjenio inokulaciju malim boginjama, dječak je već bio imun. Jenner je novu metodu nazvao vakcinacija, jer je koristio izvorni materijal od krava (Vacca lat. – krava). Jenner je uvidio dugosežne implikacije vakcinacije, a njegov san o pobjeđivanju te bolesti se i ostvario globalnim istrebljenjem malih boginja kasnih ’70.-tih godina 20. stoljeća. Zbog svog pionirskog rada Edward Jenner se smatra ocem imunizacije.

1912. – U Stockholmu umro književnik, dramatičar i slikar August Strindberg (rođ. 22. 1. 1849.), pokretač švedskog naturalizna.

Logo Varšavskog ugovora

1955. – Vojni sporazum o prijateljstvu, suradnji i međusobnoj pomoći, kolokvijalno poznat kao Varšavski pakt, potpisan je 1955. između država istočnog bloka u Varšavi. Ugovor koji je sastavio sovjetski predsjednik Nikita Hruščov, bio je odgovor na stvaranje Sjevernoatlantskog pakta (NATO) na Zapadu, a kao izgovor za njegovo sklapanje poslužilo je ponovno naoružavanje Zapadne Njemačke i njeno primanje u NATO. Članice pakta bile su sve tadašnje komunističke države Europe osim Jugoslavije, a obvezale su se potpomagati ako ijedna bude napadnuta.

Sporazum je također navodio da se odnosi među članicama temelje na međusobnom nemiješanju u unutrašnje poslove, odnosno poštovanju suvereniteta članica, no te su odredbe samo godinu dana kasnije prekršene prilikom sovjetske invazije na Mađarsku i gušenja tamošnje antikomunističke pobune. Najveća vojna akcija u povijesti Pakta bila je sovjetska invazija na Čehoslovačku 1968. u svrhu gušenja tamošnjeg reformskog pokreta. Sovjetski vođa Mihail Gorbačov 1988. je objavio kako su države-članice slobodne napustiti Pakt, a prva koja je to i učinila bila je Njemačka kad je 1990. pao Berlinski zid, nakon čega su i ostale članice krenule istim putem te je sporazum prestao postojati 1991. godine.

1998. – U Los Angelesui, u Kaliforniji, umro filmski glumac i pjevač Frank Sinatra (Francis Albert Sinatra), rođ. 12. 12. 1915.). Nakon pobjede na pjevačkom natjecanju naglo se probija, snimio je više od 200 albuma. U početku glumi u mjuziklima, potom dobiva dramske uloge.

(zg-magazin)