Na današnji dan: Rođen Ante Starčević

Dogodilo se na današnji dan:

Bog i Hrvati – sukus je Starčevićeve političke ideje. On ističe kako suverenitet proizlazi iz nacije, naroda, a ne iz vladarske veličine postavljene tobože milošću i voljom Božjom

1823. U Žitniku kraj Gospića rođen Ante Starčević (umro 28. veljače 1896. u Zagrebu). Gimnaziju je završio u Zagrebu, a teologiju, povijest i filozofiju studira u Pešti, gdje stječe i doktorat filozofije. Revolucionarne 1848. vraća se u domovinu, nastavlja teološke nauke u Senju, ali kada se trebao zarediti, odlazi u odvjetničku kancelariju Ladislava Šrama u Zagrebu. Tu se Starčević oduševljava ilirskim idejama, povezao se s Kvaternikom, a u Gajevoj Danici objavljuje poeziju i prozna djela.

Buni se protiv Vuka Karadžića i njegovih sljedbenika te se zauzima za očuvanje hrvatskih narječja i optužuje Vuka što je pod nazivom srpskih narodnih pjesama obradio hrvatsku kulturnu baštinu. U to doba prvi put izriče misao da ilirizam nije postigao svoju svrhu, te da će teško biti postići slogu među južnim Slavenima.

Sloge nije bilo ni među Hrvatima, koji lome politička koplja oslanjajući se na Beč, Peštu ili na slavenske, odnosno južnoslavenske narode. Tijekom Bachova apsolutizma prigušena je svaka politička djelatnost, ali odmah nakon sloma tog režima Starčević u Rijeci 1861. ističe svoja glasovita načela koja će postati temelj pravaštva u Hrvatskoj, i koja će mu donijeti naziv Oca Domovine. On je odlučan u ideji da Hrvatska treba prekinuti veze i s Bečom i s Peštom i oslanjajući se samo na sebe obnoviti vlastitu državu koja ima svoj legalitet još u srednjovjekovnom razdoblju.

ante_starevicBog i Hrvati – sukus je Starčevićeve političke ideje. On ističe kako suverenitet proizlazi iz nacije, naroda, a ne iz vladarske veličine postavljene tobože milošću i voljom Božjom.

Potičući emancipaciju hrvatske samosvijesti, Starčević veliča hrvatsku povijest i kulturu, smatrajući Hrvate jednim od odabranih naroda s važnom povijesnom misijom, koja je u proteklom razdoblju dovršena obranom Europe od Turaka. Bosanske muslimane naziva najčistijom hrvatskom braćom. Svom žestinom obara se na monarhiju kao izvor sveg zla toga vremena, a na saborskim raspravama napada sve pristaše sporazuma s Bečom i Peštom. Zbog svoje žestine izgubio je službu, bio je osuđen na mjesec dana tamnice, a nakon gušenja bune, koju je vodio njegov najbliži suradnik Eugen Kvaternik, dva je mjeseca zatvoren, iako s bunom nije bio povezan.

Potkraj života Starčević se miri sa Strossmayerom i razmatra ponovno neke panslavenske ideje. Nastanjuje se u Starčevićevu domu, koji mu je 1895. izgradio hrvatski narod. Tu i umire već sljedeće godine, doživjevši prije smrti raskol Stranke prava.

1849. Na području današnje češke rođen grof Karlo Khuen Hedervary (umro 16. veljače 1918. u Budimpešti). Hedervary potječe iz njemačko-mađarske obitelji.

Dio mladosti proveo je u Nuštru kraj Vinkovaca, gdje njegova obitelj ima veleposjede. Dobro poznaje i Zagreb jer je nekoliko godina u njemu studirao pravo. Neposredan povod Khuenovu imenovanju za bana bila je afera nastala nakon što Hrvati nisu htjeli postaviti mađarske natpise uz grbove na zgradi Ministarstva financija u Zagrebu.

Režim Khuena Hedervaryja potrajat će 20 godina. U tom se razdoblju sustavno guši svaka hrvatska oporba, novine su stalno pod zabranom, osnivaju se mađarske pučke škole, mađarski se uvodi i u hrvatske škole, državnu upravu, na željeznicu. Hrvati se iseljavaju, ponajviše u obećanu zemlju Ameriku, te po starom načelu podijeli pa vladaj potiče međustranačke sukobe i sukobe hrvatskog i srpskog građanstva.

Stalni pritisak na sve što je hrvatsko stvara u hrvatskom puku, od Varaždina pa sve do Dalmacije, nacionalan ponos. Javljaju se novi, mladi političari poput Vladimira Vidrića i Stjepana Radića. Nemiri i afere svakodnevna su pojava.

Josip Strossmayer kralja i cara Franju Josipa u Bjelovaru na fini način naziva lašcem. U Zagrebu je 1895. Franjo Josip, u prigodi otvaranja zgrade Hrvatskog zemaljskog kazališta, dočekan povicima Slava Jelačiću i paljenjem mađarske zastave, a studenti širom Hrvatske sve češće prosvjeduju. Počinje se polako tresti položaj Khuena Hedervaryja. Franjo Josip ipak 1903. zaključuje da je Khuenovo vrijeme u Zagrebu isteklo, ali kako bi se njegova lojalnost još mogla iskoristiti u Mađarskoj, koja počinje tražiti veću samostalnost i vlastitu vojsku te  Hedervary napušta Zagreb.

Dvije godine prije početka Prvoga svjetskog rata odbačen je kao političar i od ojačalih mađarskih nacionalnih struja i od bečkoga dvora.

1971. U zrakoplovnoj nesreći na Krku  poginuo hrvatski pjesnik Josip Pupačić (rođen  19. rujna 1928. u Slimenu pokraj Omiša).

Evo me, moj svijete, na raskršću i

tvom i mom.

Oprostimo se. – Ti plačeš.

Moj križ svejedno gori.

Udaljuješ se; bez pozdrava,

bez riječi, bez Boga.

I odlazim prema istoj nepoznatoj

zvijezdi.

Tako se u pjesmi Moj križ svejedno gori, lirskom slutnjom, oglasio hrvatski pjesnik Josip Pupačić, malo prije tragične smrti 23. svibnja 1971. u zrakoplovnoj nesreći na Krku u kojoj su poginule i njegova supruga i kći. Svako kasnije čitanje tih potresnih stihova ne može se shvatiti drukčije nego kao kobno pretkazanje vlastita kraja.

Po završetku studija književnosti u Zagrebu, od 1959. asistent je pri Katedri za stariju hrvatsku književnost Filozofskog fakulteta, a u Lyonu i Londonu je lektor i profesor hrvatskog jezika.

Pupačić je zajedno sa svojim naraštajem oko časopisa Krugovi tražio dublji, istinitiji životni realitet. Odmjerenom strukturom svojih refleksivnih metaforičkih pjesama očituje iskonsku vezanost uz podrijetlo i zavičaj. Ne privlači ga pritom toliko egzotika mediteranskog krajolika koliko svijest o pripadnosti neprekinutom lancu što ga tvore preci i potomci, te svijest o ljudskom bivanju u jedinstvu sa zemljom kojoj pripadaju. Najbolji je lirski izraz te tematike antologijska pjesma More.

Između prve Pupačićeve zbirke Cvijet izvan sebe 1958. i zadnje Moj križ svejedno gori  1971. stanovita kriza u pjesnikovu stvaralaštvu poklapa se s njegovim sukobima s nekim pojavama u društvu

Louis_Le_Nain_0031648. U Parizu umro Louis Le Nain, francuski slikar. Na kraju 17. stoljeća i vladavine Louisa XIV. Francuska je postala najsnažnija europska zemlja. Pariz je zamijenio Rim kao svjetsku metropolu likovnih umjetnosti. U to vrijeme francuska umjetnost imala je svoj poseban stil, koji Francuzi nerado nazivaju barokom.

Za njih je to stil Louisa XIV., a književnost i umjetnost toga doba nazivaju klasičnom. Glavni predstavnici klasicizma u Francuskoj bili su Nicolas Poussin i Claude Lorraine. Dok je Poussin razvio herojska svojstva idealnog krajolika, veliki francuski pejsažist Claude Lorreine ostvario je njegove idilične vidove.

Protutežu tadašnjem klasicizmu i njegovim glavnim predstavnicima označio je Louis Le Nain koji je većinom slikao prizore iz svakodnevnog seljačkog života. Njegov kolorit je bogat, prevladavaju topli sivi i smeđi tonovi. Djela su prožeta melankoličnim ugođajem, kompozicija je statična, usprkos težnji za isticanjem anegdotalnog. Ipak njegova djela nisu bila cijenjena u krugovima službenoga dvorskog stila – baroknog klasicizma. Tadašnji kritičar Félibieu piše: „Nakaze, obični motivi bez ljepote, djela niska i često smiješna.“ Vrednote Le Nainova slikarstva nisu bile uočene sve do 19. stoljeća, kada su iskrena izravnost njihove tematike i način njezina realiziranja našli odraz u slikarstvu francuskih realista, Mileta i Courbeta.

1906. U Oslu umro naturalističko-simbolistički dramatičar Henrik Ibsen (rođen 20. ožujka 1828.), autor kritičkih i psiholoških drama, koji je dijelom Stupovi društva utemeljio modernu dramu, a svjetsku slavu stekao dramom Nora ili Kuća lutaka.

Benito_Mussolini_and_Adolf_Hitler1915. Italija ušla u rat na strani država Antante: otvara se novo veliko bojište od austrijsko-talijansko-švicarske tromeđe i uz Soču do Jadranskoga mora.

1937. U Ormondu u Floridi, umro naftni i financijski magnat John Davison Rockefeller (rođen 8. srpnja 1839.). Svoj imperij izgradio je na otkriću nafte u Pennsylvaniji, od 1870. monopolizira rafineriju nafte u SAD-u u Standard Oil Trust. Osnovao je sveučilište iu Chicagu te Medicinski institut i fond.

1945. Nakon kapitulacije njemačke vojske Saveznici su uhitili vladu admirala Karla Dönitza te potpisali Deklaraciju o porazu Njemačke i savezničkom preuzimanju vlasti u njoj, što znači da je Njemački Reich kao samostalna država prestao postojati.