Na današnji dan: Rođen A. G. Matoš, pogubljen S. Kvaternik

Na današnji dan: Rođen A. G. Matoš, pogubljen S. Kvaternik

Središnja osoba hrvatske moderne koja je zvala radikalne inovacije te europeizirala i modernizirala hrvatsku književnost, Antun Gustav Matoš rodio se u Tovarniku 13. lipnja

Dogodilo se na današnji dan, 13. lipnja:

1805. – Istaknuti književnik i hrvatski filolog preporodnog razdoblja i jedan od osnivača Matice hrvatske Ivan Mažuranić rođen je na današnji dan u Novom Vinodolskom, a umro u Zagrebu 18. 12. 1888. Bio je srednjoškolski profesor u Zagrebu i Rijeci, istaknuti preporoditelj i jezični kodifikator te suradnik i urednik Danice ilirske. Školski su mu udžbenici Temelji ilirskoga i latinskoga jezika i Slovnica hèrvatska. S bratom Ivanom objavio je rječnik uz izdanje Gundulićeva Osmana (1844.), a s V. Babukićem od slova O radio na Ilirsko-němačko-talianskom malom rěčniku Josipa Drobnića. U slovnici i u radu O važnosti akcenta hrvatskoga za historiju Slavjanah dao je znanstveno utemeljene zaključke o odnosu čakavske i štokavske te čakavske i ruske akcentuacije. Normirao dvoglasni odraz dugoga jata. Priredio više kritičkih izdanja, a uz Zakon vinodolski (1843.) objavio opis novljanskoga govora i rječnik. Mažuranić je postavio temelje hrvatskoj modernoj akcentologiji, dijalektologiji i tekstologiji.

1873. – Središnja osoba hrvatske moderne koja je zvala radikalne inovacije te europeizirala i modernizirala hrvatsku književnost, Antun Gustav Matoš rodio se u Tovarniku 13. lipnja, a umro u Zagrebu 17. 3. 1914. U književnost je ušao 1892. pripoviješću Moć savjesti, koja naznačuje početak razdoblja moderne, a tri knjige Iverje, Novo iverje i Umorne priče izrasle su na društvenoj i političkoj pozadini događanja u Hrvatskoj. Najviši literarni domet Matoš je ostvario u pripovijetkama o idealnoj ljubavi, primjerice u Balkonu i Cvijetu s raskršća. Poezijom se kontinuirano počeo baviti dosta kasno; do kraja života napisao je 80 pjesama. Česti motivi njegovih pjesama su smrt, prolaznost i nestajanje, a doživljaji ljubavi kao velike boli najizraženiji su u njegovim ponajboljim ljubavnim pjesmama: Samotna ljubav, Djevojčici mjesto igračke, Utjeha kose. Matoš je pisao i pjesme nadahnute pejzažima te svoje domoljubne stavove izražavao u rodoljubnim stihovima.

U Zagrebu se uključio u književni i politički život. Neprestano je ulazio u sukobe i polemike stvarajući književne i političke protivnike, ali i istomišljenike. Njegovao je bohemski životni stil, preživljavajući kao profesionalni pisac i novinar, neprestano u oskudici. Velik broj Matoševih neobjavljenih tekstova prikupljen je tek za sabrana djela koja su izišla u razdoblju 1935.–1940.

Sam je Matoš pripovijetke smatrao najvrijednijim dijelom svojega opusa, a njegovi suvremenici i kritičari iz desetljeća izravno nakon njegove smrti visoko su cijenili pojedine putopise. Najznačajnija putopisno-feljtonistička proza Oko Lobora (1907.) osebujan je Matošev spoj lirizma nadahnuta ljepotom krajolika i, s druge strane, reportažnih, historiografskih i društveno-kritičkih opservacija pripovjedača.

Matoš je napisao šezdesetak novela, od čega je za života u trima zbirkama objavio samo oko polovice.

Pisao je o hrvatskim (S. S. Kranjčević, V. Vidrić, D. Domjanić, J. Polić Kamov) i o srpskim autorima (S. Sremac, J. Veselinović, S. Pandurović). U književnoj kritici i u novinarskim tekstovima nerijetko je ulazio i u političke teme. Matoševi politički nazori, s obzirom na protuaustrijska stajališta i skepsu prema jugoslavenskom unitarizmu, bili su bliski Starčevićevu pravaštvu, ali mu je u kulturnom smislu bio stran svaki izolacionizam. Matoš je znatno modernizirao hrvatsku književnost, nametnuo se kao uzor mnogim mlađim piscima i uspostavio umjetničke kriterije kao glavni element literarnoga djela te se danas općenito smatra jednim od najboljih hrvatskih književnika.

1943.Prvo zasjedanje ZAVNOH-a: Prvo zasjedanje najvišeg tijela narodne vlasti u Hrvatskoj održano je 13. lipnja u Otočcu. Tada je ZAVNOH formalno preuzeo funkciju najvišega političkog tijela Narodnooslobodilačkoga pokreta u Hrvatskoj, ali je zapravo obavljao i zadaće najvišega tijela vlasti u Hrvatskoj. Na tom je zasjedanju formiran Izvršni odbor, kojem predsjednik postaje književnik Vladimir Nazor.

1947. – Austrougarski pukovnik, hrvatski političar, vojskovođa i ministar u NDH, Slavko Kvaternik, pogubljen je u rodnom Zagrebu 13. lipnja 1947. u 69. godini života. Nakon završenih austrougarskih vojnih škola obnašao različite dužnosti u sklopu domobranstva. Kao časnik je služio u austrougarskoj vojsci u I. svjetskom ratu, a za rata je odlikovan najvišim njemačkim odličjem – Željeznim križem I. stupnja. Nakon sloma Austro-Ugarske Monarhije iskazao je lojalnost Narodnomu vijeću Države SHS, pa je bio imenovan zamjenikom povjerenika za narodnu obranu. Umirovljen je u činu pukovnika 1921. Nakon umirovljenja radio je kao bankovni činovnik, a od 1937. ravnatelj zadruge Hrvatskoga radiše. Od 1938. bio je jedan od prvaka domovinskoga vodstva ustaškoga pokreta, utemeljitelj pripomoćne zadruge Uzdanica i suradnik glasila Hrvatski narod. Početkom travnja 1941. uspostavio je vezu s njemačkim izaslanikom E. Veesenmayerom pa je, nakon odbijanja V. Mačeka da pod njemačkom zaštitom preuzme vodstvo u Hrvatskoj, u Zagrebu 10. travnja 1941., u ime poglavnika A. Pavelića, proglasio Nezavisnu Državu Hrvatsku. Osnovao je privremenu vladu (Hrvatsko državno vodstvo) i započeo ustrojavati oružane snage (domobranstvo) s osloncem na bivše austrougarske i jugoslavenske časnike.

Slavko Kvaternik rukuje se s nacističkim vođom Adolfom Hitlerom

Nakon Pavelićeva povratka u zemlju, službeno je postao drugi čovjek u državnoj hijerarhiji. Bio je član Glavnog ustaškoga stana, Poglavnikov zamjenik, ministar domobranstva, doglavnik, ustaški krilnik i vojskovođa. Pošto se zbog zahtjeva za obuzdavanje ustaških pukovnika i pokretanje istrage zločinâ nad srpskim pučanstvom razišao s Pavelićem, u listopadu 1942. na Pavelićev se zahtjev povukao iz javnoga života. Početkom siječnja 1943. i formalno je bio razriješen dužnosti ministra domobranstva, pa se povukao u Slovačku i Austriju. Nakon sloma NDH, u srpnju 1945. uhitili su ga Amerikanci i u rujnu 1946. izručili Jugoslaviji. Vrhovni sud NR Hrvatske osudio ga je početkom lipnja 1947. kao ratnog zločinca na smrt strijeljanjem.

Aleksandar Makedosnki

323. g. pr. Kr – U Babilonu umro makedonski kralj Aleksandar Veliki, rođen 356. g. pr. Kr. u Peli u Makedoniji, osvajač Grčke, Egipta i čitave Azije do Inda, presudno zaslužan za nastanak helenističke kulture.

1231. – Blizu Padove umro franjevac Anton Padovanski (rođ. 1195.), teolog, propovjednik i svetac, zaštitnik zaljubljenih i čuvar životinja.

1886. – U Münchenu umro kralj Ludvig II. Bavarski (rođ. 25. 8. 1845.), jedan od najkontorverznijih europskih vladara 19. st., koji se protiv Austro-Ugarske stavio na stranu Pruske; svoju državu uključio je u ujedinjenu Njemačku te se uz prvo redu posvetio podupiranju umjetnosti.- Jedan od njegovih hirova jest dvorac Neuschwainstein.

1944. – London je u noći sa 12. 6. prvi puta meta njemačkih raketa V1, »osvetničkog oružja« bez posade. Od početka uporabe »čudesnog oružja« Nijemci previše očekuju, jer ih Englezi zbog niskog leta bez teškoća ruše; od 2000 ispaljenih raketa do Londona stiže samo polovica. (zg-magazin)