Na današnji dan: Okupiran Vukovar, poginuo Nikola Zrinski

Na današnji dan: Okupiran Vukovar, poginuo Nikola Zrinski

Vojni analitičari pretpostavljali su kako Vukovar može izdržati naviše tri dana, no branitelji su u tri mjeseca neprijatelju zadali ogromne gubitke. Agresoru su uništili ukupno 500 oklopnih vozila, od čega čak 200 tenkova i oborili 25 borbenih zrakoplova

Dogodilo se na današnji dan, 18. studenoga:

1664. – U Kuršanečkom lugu, južno od Čakovca poginuo Nikola VII. Zrinski, na mađarskome Zrínyi Miklós (rođen 1. svibnja maj 1620), hrvatski plemić iz porodice Zrinski.

Nikola Zrinski (Izvor: Wikipedija)

Nikola Zrinski (Izvor: Wikipedija)

Nikola Zrinski bio je hrvatski ban od godine 1647. do 1664. Rođen je u Čakovcu, u Međimurju, na sjeveru Hrvatske. Praunuk je Nikole Šubića Zrinskog, heroja odbrane tvrđave Sigeta od turske najezde. Njegov otac, hrvatski ban Juraj V Zrinski, umro je 1626. godine u dobi od 27 godina u vojnom logoru u Požunu (današnja Bratislava u Slovačkoj), ostavivši mladu suprugu i dvoje male djece.

Uspješno je, kao i njegov mlađi brat Petar Zrinski, ratovao protiv Turaka, te učestvovao i u 30-godišnjem ratu. Zbog pokazanog herojstva i vojne vještine, hrvatsko-ugarski kralj Ferdinand III Habsburgovac imenovao ga je 1647. godine hrvatskim banom, što je bio sve do svoje smrti 1664. godine.

Zrinski je bio mudar političar, intelektualac i pjesnik. Govorio je najmanje šest jezika: hrvatski, njemački, mađarski, turski, latinski i italijanski.

Napisao je na mađarskom jeziku knjigu lirike Sirena Jadranskog mora . Također je autor i prvog epa na mađarskom jeziku Propast Sigeta. U Mađarskoj je smatran jednim od najvećih mađarskih književnika.

Godine 1661. izgradio je blizu ušća rijeke Mure u Dravu modernu tvrđavu Novi Zrin. Osmanlije su tokom iduće tri godine nekoliko puta pokušali da je zauzmu, ali im to nije uspjelo. Početkom juna 1664. brojna vojska pod komandom velikog vezira Fazil Ahmed-paše Ćuprilića opsjela ju je i nakon gotovo mjesec dana duge opsade zauzela, te lagumima razvalila.

Nezadovoljan politikom bečkog dvora, osobito nepovoljnim Vašvarskim mirom, udružio se s mađarskim feudalcima i bio jedan od vođa urote poznate pod nazivom Zrinsko-frankopanska urota. Međutim, ubrzo je poginuo pod nerazjašnjenim okolnostima u lovu na vepra, sa sumnjom da je u njegovu smrt umiješan bečki carski dvor. To se dogodilo 18. novembra 1664. u Kuršanečkom lugu, južno od Čakovca. Pokopan je u kapeli Pavlinskog samostana u Svetoj Jeleni kod Čakovca.

1991. – Nakon 90 dana nadljudskog otpora paravoijnim srpskim snagama i JNA Vukovar je okupiran 18. studenoga 1991. Posljedice tog bezumnog napada na grad bile su zastrašujuće: više od 90 posto zgrada uništeno je ili porušeno do temelja. Kao nijemi svjedoci strašnoga rata nad gradom dominiraju uništeni silos, vodotoranj, ostaci crkve, baroknih palača. Agresor slama posljednji otpor u Lušcu i Borovu Naselju. Većina branitelja više i nema streljiva.

Tri mjeseca cijeli je grad proveo u podrumima, skloništima, čak 56 dana nisu imali struje, vode i telefonskih veza sa svijetom. Nedostaje i hrane. U gradu više nema ni zgrada, ni kuća niti skloništa. Ima tek na stotine novih grobova, šačica preživjelih boraca i već legendarnih živih i palih heroja poput Blage Zadre, Siniše Glavaševića, Mladog i Starog Jastreba.

Nakon okupacije u gradu počinje neviđen zločin i teror, a JNA i snage pobunjenih Srbaubijali su sve kojui su im se našli na putu: djecu, civile, zarobljene branitelje. Nije pošteđeno ni 12 djelatnika vukovarske bolnice i 261 ranjenik. Sudbina mnogih od njih još je i danas nepoznata, a masovne grobnice na Ovčari, vukovarskom Novom groblju i na drugim lokacijama govore o strašnoj sudbini četničkih zarobljenika.

Logor Stajićevo

Logor Stajićevo

Napad na grad i luku na ušću Vuke u Dunav počeo je tri mjeseca prije. Elitne motorizirane jedinice JNA opkolile su grad s oko 600 tenkova i s oko 50 tisuća dobro naoružanih vojnika. Vukovar brani svega 2000 pripadnika policije, Zbora narodne garde i dragovoljaca. Vojni analitičari pretpostavljali su kako Vukovar može izdržati naviše tri dana, no branitelji su u tri mjeseca neprijatelju zadali ogromne gubitke. Uništili su ukupno 500 srpskih oklopnih vozila, od čega čak 200 tenkova. Oboreno je 25 borbenih zrakoplova. Broj ubijenih neprijatelja procjenjuje se na 10 do 15 tisuća, a ranjenih je dvostruko više.

Iako je zauzela Vukovar, materijalno i psihološki srpska je vojska posve oslabljena. Ona više nije sposobna za veće napade na druge hrvatske gradove. Istodobno, dugotrajno vezivanje jakih okupatorskih snaga stvorilo je prostor i vrijeme za organiziranje Hrvatske vojske. Zbog toga je obrana Vukovara postala simbol Hrvatskog otpora, a vukovarske žrtve utkane su u temelj hrvatske slobode.

U siječnju 1998. završen je mandat UN-a i Hrvatska je preuzela nadzor nad svojim granicama na Dunavu. Vukovar se počeo obnavljati, a u znak sjećanja na herojsku borbu i žrtve 18. studenoga Hrvatski je sabor proglasio Danom sjećanja na Vukovar.

1893. – U Drinovcima u Hercegovini, rođen Antun Branko Šimić (umro: 2. svibnja 1925. u Zagrebu), hrvatski pjesnik. U jedinoj pjesničkoj zbirci – Preobraženja, objavljenoj za života, unio u hrvatsku poeziju nove svjetove i otvorio nove staze, a njegov nesretni životni put zaustavio se nakon nepunih 27 godina, zbog tada neizlječive sušice.

U osmom razredu napustio je školu i postao slobodan književnik i publicist. Uređivao je časopise Vijavica i Juriš, s Milanom Begovićem Savremenik, a 1924. i 1925. časopis Književnik koji je pokušao nastaviti njegov brat Stanislav Šimić.

U poeziji A. B. Šimića ponajprije stoji riječ koju je cijenio kao malo tko prije njega. Kao pjesnik nastojao je sublimirati do maksimuma izraz, osloboditi ga svega suvišnog, bez slika i opisa, tražeći jezgru postojanja i kretanja, bez pjevanja i intoniranja, da sve bude govor čist, jasan, sažet i pun. Sve je bez patosa, bez podignuta tona, bez euforije, mirno, fatalistički pomireno i u trenucima i u stihovima smrti.

Spoznaja o vlastitoj tragici i taj ledeni mir čovjeka osuđenog na smrt u godinama kada se tek počinje ozbiljno živjeti i stvarati, svojevrstan je i samosvojan obračun ljudskoga duha sa smrću, njezinom neumitnošću. Antunu Branku Šimiću pripada jedno od prvih mjesta u našoj novijoj povijesti. Pjesnik tijela i siromaha, kako ga je nazvao Ivan Goran Kovačić, ostaje, bez dvojbe, prvo ime hrvatskog ekspresionizma te čuđenje u svijetu.

1786. – U Eutinu u Oldenburgu rođen njemački skladatelj Carl Maria Weber. Umro je 5. lipnja 1826. u Londonu, iscrpljen teškim pokusima za izvedbu svoje opere Oberon. Kad je umro nije navršio ni 40 godina.

Uz operna, pisao je klavirska i instrumentalna djela, pjesme, mise i zborove. Njegova izvanredna skladba Poziv na ples otvorila je put modernom valceru i Johanu Straussu. Na početku svoga puta Weber je poput svoga oca, rođaka Mozartove žene Constanze, provodio buran život siromašnog plemića – skorojevića i avanturista, često mijenjajući zanimanja i gradove. Ali on je sinu dao prvu temeljnu glazbenu poduku. Poslije Carl uči kod Michaela Haydna i drugih poznatih teoretičara i izvođača.

Napredovao je tako brzo da je početkom 19. stoljeća sa 17 godina bio jedan od najslavnijih virtuoza glasovira. Weber je usavršio sviranje, revolucionirao klavirsku tehniku klasičara i najavio pojavu niza slavnih pijanista poput Thalberga, Liszta i Chopina. Zaslužan je i za nov odnos prema dirigentskom umijeću. Kao direktor opere u Breslauu (kasnijem Wroclavu) Weber ubjedinjuje sve pojedinosti predstave, postiže jedinstvo dramsko-scenske i glazbene radnje te ga smatraju prvim modernim opernim dirigentom. Velike dirigentske uspjehe postigao je u Pragu gdje organizira njemačku operu i često ravna u Dresdenu, odakle se glas o njemu širi Europom.

Osim Oberona, od jedanaest njegovih scenskih djela najčešće se izvodi opera Ulomak iz opere Strijelac vilenjak.

Stvorio je njemačku romantičnu operu i time pridonio cjelokupnom razvoju operne umjetnosti. Da je imao više sreće s tekstovima na tom području zasigurno bi ostavio i važnija ostvarenja. (zg-magazin)