Može li i smije li televizija postati vizualni medij?

Može li i smije li televizija postati vizualni medij?

Trebalo bi barem dva puta tjedno napraviti TV izložbe koje pokazuju kako se i od samo jednog likovnog djela može napraviti zaista zanimljiv uradak od 2-3 minute.

Hanibal Salvaro

Hanibal Salvaro

Televiziju neki nazivaju dalekovidnicom, ali taj izraz nikako da uđe u širu upotrebu, jer ne ide ni daleko ni duboko. Trebala bi se, ovakva kakva je sada, zvati kratkovidnica ili plitkovidnica. Najviše radi toga jer je najmanje vizualni medij, tj. medij koji sliku prenosi daleko. Iako bi po svojim tehničkim mogućnostima trebala biti prvenstveno vizualni medij ona je, nažalost uglavnom, verbalni medij s malo vizualnog materijala, koji je često priložen kao nužno zlo.

Ali tome se nije čuditi ako znamo kako primjerice Programsko vijeće HRT-a od 11 osoba u svojim redovima, nema niti jednu osobu s područja vizualnih umjetnosti i vizualnosti, a također skoro uopće nema kreativaca te možemo govoriti o Vijeću koje je sastavljeno od osoba podobnih jedino da nešto usmjeravaju i kontroliraju, ali ne i da stvaraju.

Programsko vijeće bira Hrvatski sabor ne vodeći računa o suštini medija te s velikim zazorom prema stvaralaštvu, a pogotovo vizualnom stvaralaštvu iako u Hrvatskoj, na razne načine i u raznolikim vrijrednosnim razinama na području vizualnosti djeluje barem 30.000 osoba. Među njima je i par tisuća pažnje vrijednih likovnih umjetnika, dizajnera i arhitekata koji su autori mnogih vrijednih vizuanih uradaka. Ti uratci mogu biti zanimljivi za vrlo veliki domaći, ali i inozemni auditorij pod uvjetom da se im se pridaje s onoliko pažnje i stručnosti koliko je primjerice ima u sportskom programu. Ali to bez vrhunskih vizualnih umjetnika i likovnih teoretičara dokazane sezualnosti, nije moguće napraviti. Tu nisu dovoljne samo diplome i magisteriji.

Uostalom, za mnoge je gledatelje, koji su recimo sportski sladokusci, daleko zanimljivije gledati atletiku, nogomet ili košarku na TV-u nego u živo. Isto može biti i s izložbama, reportažama iz umjetničkih ateljea, reportaža iz muzeja ili predstavljanja arhitekture i drugih objekata. Zašto bi izložbu Vlaha Bukovca vidjeli samo posjetitelji galerije Klovićevi dvori ili Giacomettia samo posjetitelji Umjetničkog paviljona? Imali smo retrospektivu Brace Dimitrijevića – propuštena šansa, retrospektivu Vjenceslava Richtera – propuštena šansa. Muzeji, razne zbirke i ateljei su nam bogate s desetinama tisuća zanimljivih uradaka.

Opravdanje: »Ni inozemne televizije nisu bolje«

Mogle bi se napraviti sjajne emisije, CD-i i poveznice kao divna turistička promidžba hrvatske umjetnosti. Krajem 2016. u izložbenom prostoru Frigoriferi Milanesi održana je maestralna prezentacije hrvatske i istočno europske suvremene umjetnosti iz kolekcije Marinka Sudca, ali nijedna naša televizija to nije registrirala ni površno, a mogla je napraviti izvrstan i komercijalno vrijedan uradak. To su sadržaji o kojima se daju napraviti sjajni informativni prilozi, ali napravljeni na inventivan način bez puno verbalnog tereta, jer vizualnost ne podnosi puno teksta i objašnjavanja, ali podnosi zgodnu i primjerenu glazbenu pratnju.

Drugim riječima uz kreativan, a ne zanatski normiran pristup, koji neko zamata u nekakvu stručnost, treba prikazivati nešto što je ustvari jedan novi multimedijalni uradak koji je rezultat interdisciplinarnog stvaralaštva. Na taj način bi se postiglo da televizija postane zanimljiv vizualni medij i duhovna hrana koju dnevno konzumiraju skoro svi korisnici televizije. Kako bi se to napravilo treba omogućiti velikom broju vizualnih stvaralaca da se izraze na ovaj način i dobiju zaista zanimljive rezultate koji bi potakli nove oblike promidžbe jer su rezultati zanimljivi i imaju dobru gledanost. Jasno, istovremeno treba u Programsko vijeće obavezno uključiti priznate slikare, kipare, grafičare i teoretičare umjetnosti tj. likovne kritičare te kreativce drugih usmjerenja.

Možda su ova razmišljanja Sizifov posao, ako znamo koliko su primjerice vizualno neinventivno uređene glazbene emisije. Snimanje prstiju koji diraju tipke glasovira ili žice gitare, harfe ili violine je stvarno besmisleno gledati pedeset puta, umjesto da se uz kvalitetnu glazbu ubaci zanimljiv vizualni materijal. U svakom slučaju vizualni aspekti TV proizvodnje su zaista mizerni.

Opravdanje kako ni inozemne televizije nisu puno bolje ne bi nas trebale obeshrabriti nego ustvari ukazati kako imamo i ljude i šansu da nešto prvi dobro napravimo i počnemo to izvoziti jer je i inozemstvu zanimljivo, a to znači da može biti i izvor novih prihoda.

Za početak bi trebalo barem dva puta tjedno napraviti TV izložbe koje pokazuju kako se i od samo jednog likovnog djela može napraviti zaista zanimljiv uradak od 2-3 minute. No sada će biti zanimljivo vidjeti dali će itko reagirati na ovaj tekst. Tj. je li o tome moguće pokrenuti civiliziranu, argumentiranu i kreatvnu diskusiju.