Može li Hrvatska u svemir?

Može li Hrvatska u svemir?

(Naslovna fotografija: NASA)

Vizija uključivanja u svemirski program je na dohvat ruke. Ako je iza II. svjetskog rata bilo sposobnosti da se krene u eru razvoja fizike, kemije, elektronike ne vidi se razloga zašto ne krenuti u svemirsku znanost i tehnologiju

prof. dr. Slobodan Danko Bosanc

Slobodan Danko Bosanac

Nedavno smo učinili prvi korak ka punopravnom članstvu u Europsku svemirsku agenciju, pitanje je koja je svrha? Krenuti putem razvoja svemirskog programa ili je to samo puka formalnost? Možda je tipično razmišljanje, ne samo šireg sloja ljudi već i u najvećoj mjeri odgovornih za razvoj znanosti i gospodarstva, ono što mi je kao odgovor jedna kolegica dala kada sam joj ukratko opisao potrebu da Hrvatska krene u razvoj svemirskih djelatnosti. Ukratko – „science fiction“. Da, istina je, jer premda imamo razumno razvijenu znanost i tehnologiju one nisu niti u najmanjoj mjeri spremne uloviti se izazovom rada na svemirskim projektima, ne zato da ne bi mogli već samo zato jer se o tome ne razmišlja.

Zapravo razlozi su daleko dublji, za razvoj svemirskog programa potrebno je strateško opredjeljenje na razini planiranja znanosti i gospodarstva, a toga nema i ne samo za „science fiction“. Možemo li zamisliti raditi na satelitima, lansiranju satelita, učestvovati u velikim svemirskim projektima kao što je omogućiti ljudima putovati u svemir? Sa stanjem svijesti „mi smo premalo spremni, mali, da o tome možemo razmišljati“ i naravno „koja je korist, materijalna, od toga?“ takva jedna vizija nema šanse se ostvariti. U velikoj mjeri razlog takvom razmišljanju je prevladavajuće stanje svijesti pesimizma, kompleksa inferiornosti, besperspektivnosti kao rezultata izostanka sustavnog planiranja razvoja naše zajednice. Sveukupno to sliči na osobu koja plače nad svojom sudbinom a ništa ne poduzima riješiti svoj problem. Primjer kako se otrgnuti od takvog stanja svijesti je dio naše povijesti kada su u daleko goroj situaciji stvorena velika djela ali uz dobro planiranje i entuzijazam učesnika.

Zaostalost nije sramota, ona leži na onima koji se nisu potrudili izmijeniti situaciju

Godina je 1945. Hrvatska je izrazito zaostala zemlja: 17 % nepismenih, od ostalih 80 % samo četiri razreda osnovne škole. Industrija na niskoj razini, tehnološki gotovo potpuno nerazvijena, poljoprivreda na zaostaloj razini (preko 60 % pučanstva održava se obiteljskom poljoprivredom), nepostojeće prometnice, obrazovanje u najvećoj mjeri utemeljeno na tri klasična predmeta: filozofija, bogoslovstvo i pravo, nema spomena o centrima znanstvenih istraživanja. Najbolji indikator zaostalosti visokog obrazovanja je popis rektora zagrebačkog sveučilišta od njegovog pravovaljanog osnutka 1874. s ta tri predmeta do 1940. godine. Od ukupno 59 rektora 20 je bilo teologa, 13 pravnika (u širem smislu jer su neki bili povezani s bogoslovstvom), 7 filozofa/filologa. Iz prirodoslovlja u širem smislu bilo ih je 10 (1 fizičar), a samo 1 iz tehnologije. Sve u svemu, Hrvatska je teško zaostala ruralna sredina. Međutim, zaostalost nije sramota, ona leži na onima koji se nisu potrudili da izmjene tu situaciju.

Ne ulazeći u motivacije vlasti nakon 1945. godine činjenica je da se na državnoj razini pokrenuo strateški razvoj u nekoliko smjerova, jedan je bio znanost i tehnologija na koji bih se želio osvrnuti. Poticaj za razvojem tih dviju djelatnosti bio je Drugi svjetski rat koji je iznjedrio rezultate prije svega u fizici (nuklearna bomba) i elektronici (radar i komunikacije). Donesena je odluka da se krene u intenzivni razvoj znanosti tih disciplina a za nositelja je odabran Ivan Supek koji je svoje obrazovanje i istraživački rad imao u suradnji s velikanom fizike Wernerom Heisenbergom u Njemačkoj.

Osnivanje Instituta Ruđer Bošković

Tomo Bosanac

Temeljem te odluke 1950. godine osniva se Institut Ruđer Bošković a kadrove kojih nije bilo u fizici i kemiji, nešto u elektronici, izgrađuju se slanjem studenata na postdiplomske studije u vrhunske laboratorije u inozemstvu. Većina njih se vratila i udarila temelje modernog Ruđera. Evo samo nekih rezultata. Već 1949. godine pokrenuti je projekt izrade ciklotrona (T. Bosanac) koji je završen 1961. godine kao gotovo isključivi domaći proizvod. Na isti način 1956 godine izrađen je neutronski generator (M. Paić) a 1957 godine izrađeno prvo digitalno računalo (B. Souček) “256 Kanalna Memorija, Logika, Programi” koje je steklo toliku svjetsku slavu da ga je direktor Brookhaven National Laboratory došao vidjeti. Isto je tako značajno spomenuti da je 1964. godine izrađen prvi laser (B. Marković), nakon manje od dvije godine iz prvo lasera u svijetu i jedan od prvih u Europi.

Ovi su samo neki rezultati stvaralaštva koje je pokrenuto inicijativom usmjeravanja razvoja u znanost u vrijeme koje se uopće ne može mjeriti današnjim stanjem znanosti i tehnologije u Hrvatskoj. Rezultata je bilo daleko više, a razvoj industrije se niti nije spomenulo. Dakle, vizija krenuti u svemirski program je na dohvat ruke, ako je tada bilo sposobnosti da se krene u eru razvoja fizike, kemije, elektronike ne vidi se razloga zašto ne krenuti u svemirsku znanost i tehnologiju. Tada su nuklearna bomba i radar bili katalizator krenuti smjerom razvoja tih djelatnosti zašto ne bi taj katalizator bili uspjesi aktivnosti povezanih sa svemirom. Potrebna je samo dobra volja da se uoči velika korist za naše društvo od razvoja znanosti i tehnologije u tom smjeru.

—–

*Zahvaljujem se prof. dr. sc. Karolju Skali s IRB-a na informacijama.

Ostavi komentar

*