Može (l)i bez kavijara

Može (l)i bez kavijara

(Foto: Wikipedija)

Slučaj kavijara i korištenja reprezentativnih vila za ugodne godišnje obiteljske odmore ipak bi prije svrstao u »anomalije« nego navike. Nisam siguran da je ijedan naš premijer do sada stekao naviku takvih godišnjih, uz sve isprike kako ih je lakše »čuvati«

dr. sc. Viktor Simončič

Mi smo ono što stalno činimo i ponavljamo. Perfekcija stoga nije djelo, nego navika. (Aristotel)

viktor_simoncic_vani

Viktor Simončič

Može i bez kavijara, popularna knjiga (autor Johannes Mario Simmel) pala mi je na pamet kada sam vidio jelovnik cateringa naše elite. Catering je i kada neki mladac dostavi pizzu motorom, ali i kada u blistavim automobilima, uz svjetla svijeća, u crnim odjelima uglađeni konobari, pod blistavim metalnim poklopcima, dostave jelo. Elite mogu naručiti i kavijar. Kavijar su ona mala zrnca biserno sive, crvenkaste ili mislim moguće čak i crne boje koji se nalazi u majušnim kičasto- pozlaćenim ili kristalnim posudicama i s malim žličicama posebnog dizajna. Takve posudice neki stavljaju u staklenu vitrinu kao ukras, neka se vidi.

U jelovniku elita se navodi cijena kavijara od 3 700 kuna pa su posudice namjerno majušne, a žličice još manje jer je kavijar skup, pa da netko, nenaviknut na ta mala zrnca, koja kod onih koji nemaju savršeno zubalo obično dijelom često neugodno završe između zuba, ne dođe na ideju da nagrabi kavijara onako kao da grabi rižoto. Kavijar se stavlja na male komade tosta, neke vrste krekera ili kruha.

U originalu, onako kako to rade u domovini kavijara Rusiji, kavijar se stavlja na male posebno pečene kruščiće. Jesu li oni iz posnog tijesta, e to već ne znam. Bez obzira na vrstu kruha, obavezna je podloga od maslaca. Za one koji nemaju priliku naručivati kavijar po 3 700 kuna, a imali su priliku biti na kakvom elitnijem prijemu, kavijar su ona mala zrnca, na komadićima kruha, koji manje vični čašćenja na tuđi račun ne uzimaju, jer nisu sigurni što je to, a moglo bi po izgledu biti i kao nešto što je napravila kakva muha. Pa po onome – »seljak ne jede što ne pozna« – izbjegavaju mogućnost pogreške i zauvijek ostaju prikraćeni za nevjerojatno uporno zadržavanje barem jednog zrnca kavijara iza još tako njegovanih zuba.

Uz kavijar se pije u pravilu pjenušac. Kavijar se najviše veže uz ruske bogataše, zato jer jesetra, riba iz koje se uzima ikra, živi velikim dijelom u Crnomorskom slivu… Prošle godine radeći na projektu u Delti Dunava shvatio sam veliku ugroženost migracijskih puteva jesetre, ali o tome nekom drugom prilikom.

Kavijar za doručak

Od kuda moje poznavanje kavijara? Zbog navike. Naime, moja Mama je u nekim našim kasnijim razgovorima vezanim za djetinjstvo govorila kako joj je najteži mjesec u godini bio deveti, kada je počinjala školska godina. Nas troje školarca, a svaki je prerastao i cipele i odjeću, a razlike među nama su bile upravo grubo teške, jer nasljeđivanje robe skoro da nije bilo moguće. I sve je trebalo kupiti od jedne očeve plaće. Osim knjiga. Tada je matematika godinama ostajala ista i nisu se svaki puta štampale nove knjige. Ne znam je li se što promijenilo u matematici, ali imam osjećaj da se kod nas učeničke knjige mijenjaju kako bi svi mogli doći na red da i oni u nekom novom udžbeniku zarade napisavši neku novu varijantu zašto je 2 puta 2 jednako 4. Koliki je utjecaj onih koji tiskaju knjige u danas privatnim tvrtkama, za razliku od onog jednog izdavača udžbenika iz onih vremena, na stalno novim izdanjima ostavljam bez zaključka. A da, zaboravio sam zašto navika? Pa iako je bilo problema s kupnjom cipela, kod nas je za doručak uvijek bilo za kavijar! Moš’ mislit navike!

Eto, tako zamišljam da je navika jedenja kavijara nastala i kod naših političkih elita. Pogledao sam što je to navika. Definicija se svodi da je navika rutinska radnja koja se ponavlja bez razmišljanja. Ono što smo radili, razmišljali i osjećali jučer u manje-više istoj mjeri radimo i danas. A sasvim sigurno da ćemo to isto raditi i sutra i svaki sljedeći dan … Može biti manjih razlika iz dana u dan, no to su samo manje razlike i kratkoročne »anomalije«.

I da nisam pročitao kako u navikama mogu postojati manje razlike i kratkoročne »anomalije« pisanje bi nastavio u uvjerenju kako mogućnost naručivanja kavijara spada u navike. I počeo sam se pitati da ipak nije »anomalija«? Sjetio sam se i školske lektire, iz davnih vremena, i knjige Jovana Sterije Popovića Pokondirena tikva u kojoj opisuje kako Fema, kći zanatlije teži za »noblesom«. Pojednostavljeno bi se to moglo opisati narodnom polovicom »vidjela žaba da se konj potkiva pa i ona digla nogu«.

Slučaj kavijara i korištenja reprezentativnih vila za ugodne godišnje obiteljske odmore ipak bi prije svrstao u »anomalije« nego navike. Nisam siguran da je ijedan naš premijer do sada stekao naviku takvih godišnjih, uz sve isprike kako ih je lakše »čuvati«. Prije bi rekao da im je možda bilo i nelagodno u velikim prostorima, hladne čistoće. A uz to i za ugodan ugođaj strano prenemaganje i za svakodnevnicu neprirodno uglađeno ponašanje pred iskusnim osobljem, koje je vidjelo i veće od najvećih. I onaj stalni izazov cateringa. A izazov je izazov. Nešto kao zabranjeno voće, ali na tuđi račun. Račun, koji kod osoblja izaziva možda sličan osjećaj kojeg je imala i moja Mama, koja je morala s malom plaćom riješiti skoro nerješive probleme opremanja za školu. Osjećaj, pogledaj samo njih koliko bahaćenja, a mene kod kuće čeka hrpa neplaćenih računa.

Gledajući cjenik i delicije s jelovnika, sjetio sam se gladnih dječjih očiju koji u Hrvatskoj često nemaju 5 kuna za obrok u školskoj kuhinji. Možda je ovaj tekst zbog toga nekako za stanje u našem društvu previše socijalan. Na tragu još jedne knjige koju ću spomenuti, a to je ona novela od Ivana Cankara, Šalica kave. On traži od majke šalicu kave, koju ona nema, jer nemaju ni kruha. Da ugodi sinu odlazi i moli po susjedstvu. Nakon dosta vremena pobjedonosno dolazi sa šalicom kave, a sin odgovara »sad mi više ne treba«.

Gromoglasna šutnja o smrdljivom problemu Plitivica

Misleći na kavijar, prisjećam se svih moralnih »obećanja blistavih što su ih nama zadali«! I opet će nam ih zadavati. Već su počeli. A što će nam ponuditi? Zastrašujuću sliku kako se sve može promijeniti, samo Kurta i Murta ni pod razno. Žao mi je, iskreno mi je žao, da je upravo Most, kao moguća alternativa zadržao pa čak i unazadio stanje. Zamjenik bivše ministrice zaštite okoliša je postao netko bez »prave diplome« i iskustva, a Mostovci sada imenuju za posebne savjetnike još nevjerojatnije kadrove. Pitao sam se zašto u Planu gospodarenja otpadom nema brojki i zašto je sve na razini »odgovorno tvrdim«. Jednostavno. Posebni savjetnik ministra Dobrovića za ekonomska pitanja, Dean Moslar, mjesto je zauzeo samo četiri mjeseca nakon diplomiranja, bez radnog staža, ali uz suglasnost Vlade da dobiva 7 000 kuna. Inače su posebni savjetnici eksperti iz pojedinog područja kako bi savjetovali ministra u donošenju strateških odluka. Slučaj slikovito opisuje jedna rečenica iz tiska: »Zamislite da neurokirurga pri operaciji mozga savjetuje pripravnik dermatologije – slikovito komentira naš sugovornik blizak jednom ministru«.

Sličan je slučaj i u MUP-u, gdje je savjetnica za reorganizaciju i teritorijalni preustroj gospođa Ana Vlahović bliska ministrova suradnica u pločanskoj udruzi »Škanj«, magistrirala na umjetničkom studiju, a prije nego što je postala ministrova savjetnica, sa suprugom je imala obrt za grafički dizajn u Kominu.

S obzirom na stalne moralne poruke predsjednika Mosta gospodina Petrova, vjerujem da ne zna za ovakva zapošljavanja i siguran sam da će se obratiti javnosti, ispričati građanima, a ministrima zaprijetiti prstom i strogim »no, no«!

U duhu najnovije afere u Hrvatskim šumama SDP-a, ranijih afera sa savjetnicima HDZ-a od kojih neki čak nisu dolazili na posao i zapošljavanja na mjesto vrhunskih savjetnika mladaca bez pripravničkog staža, predlažem nekom malo spretnijem da otvori portal gdje bi se mogli javiti slični slučajevi. Bilo bi korisno da u jesen znamo koga zaokružiti, jer se kod nas ni najmoralnijima, čak i s ovjerenim zakletvama kod javnih bilježnika ne može baš vjerovati.

Napisao sam kako u vrtaču na Plitvicama odlaze sve fekalije onih 1.3 milijuna posjetilaca http://zg-magazin.com.hr/prije-posjete-plitvicama-obavezno-obaviti-nuzdu-kod-kuce/. Nitko da se osvrne na ono što svi znaju, a problem se može riješiti prije jeseni. S novcem ulaznica kojeg ćemo ubrati ovaj tjedan. Gromoglasna šutnja mi otvara pitanje, a da se mi nismo navikli na »fekalije« kada nas ne smetaju ni kraj restorana?

A ja ću, kao rođeni optimist i naivac, s te dvije osobine koje si namjerno ne dam oduzeti, pred izbore opet pisati s nadom u bolje. Pišem i upozoravam, vjerujući da »slijepi mogu progledati«, znajući da Murtu nasljeđuje Kurta, da Kurta od Murte preuzima sve najgore navike polako se, ne mireći se stanjem i sam navikavam na veliku istinu »Stare pjesme«.

STARA PESMA

Kad sunce sija
mi plačemo kao ludi,
jer će uvijek posle jednog sunca
biti nama jedna strašna kiša.
 
Kad kiša pada
mi pjevamo kao ludi,
jer će uvijek posle jedne kiše
biti nama jedno lijepo sunce.
 
Posle dobrog uvijek dođe loše,
jer nikad nam ništa bolje
nije bilo iza najboljeg.
 
Posle lošeg mora doći dobro,
jer nam ništa gore
nije bilo iza najgoreg.

(Miroslav Antić, Čađavi sokak)

Komentari su zatvoreni