Moralni kapitalizam – što je to?

I „moralni kapitalizam“ je jedna od profesorskih umotvorina koja s realnim životom ima toliko veze koliko i Disneyevi filmovi s talijanskim neorealizmom. Ali zato jako lijepo zvuči.  Neki menadžeri, nakon što su se napunili velikom količinom love, menadžerskim ugovorima i „zlatnim padobranima“, najednom počnu pokazivati neobjašnjivu potrebu da budu simpatični, da se svide običnim ljudima i da skrušeno ljudima dijele savjete o moralu.

Tisuće milijardi dolara novi ruski oligarsi povezani s mafijom prenijeli su iz Rusije u britanske i američke banke, što je i bio cilj koncepta ubrzane privatizacije

 Marijan Ožanić

Na Invest forumu koji je 23. studenog 2012. održan u Opatiji govorio je Stephen B. Young,  ugledan američki profesor, izvršni direktor mreže najutjecajnijih globalnih industrijskih lidera nazvane Caux Round Table (CRT). To je neprofitna međunarodna organizacija poslovnih lidera intelektualaca i kao zadatak si postavlja „promicanje ideala i načela održivog razvoja, društvene odgovornosti i usklađivanja pojedinačnih interesa s općim dobrom kao i ostalih zahtjeva koje podrazumijeva koncept moralnog kapitalizma“.

Od Michaela Portera, Jacka Welcha do Stephena  B. Younga

Nisam bio u Opatiji, ali sam pročitao njegovu knjigu „Moralni kapitalizam“ (izdavač CROMA, 2006.), pa si mogu zamisliti o čemu je govorio. Osim toga, mogu pretpostaviti  da je predavanje održao u ozračju obožavanja i strahopoštovanja kojim ga je naša poslovna, intelektualna i politička elita okružila, kao što se događa svaki puta kada veliki američki menadžeri i poslovni gurui posjete Hrvatsku. O takvom ponašanju napisao sam 26. svibnja 2009.  u časopisu Business.hr sljedeće:

Stephen B. Young

„Nakon Jacka Welcha Zagrebom je protutnjao Michael Porter, još jedan poslovni guru, velikan poslovne misli, profesor čije se knjige tiskaju u milijunskim nakladama, a  mudre rečenice citiraju kao da ih je Mojsije donio sa Sinaja. Njegove knjige imaju ogroman utjecaj na svjetski gospodarski razvoj i dobro je da smo imali priliku čuti ga i vidjeti u Zagrebu. Naša intelektualna i poslovna elita pokazala je zanimanje i strahopoštovanje kakvo takvi velikani i zaslužuju. Međutim, mene više zanima ono što nije rekao, odnosno ono što ga nisu pitali. On je veliki guru i veliko ime američkog liberalnog kapitalizma. Zar su svi zaboravili da je nedavno taj oblik gospodarstva doživio dramatičan slom, čije posljedice osjeća na vrlo okrutan način gotovo cijeli svijet. Milijuni ljudi, od Amerike do Hrvatske, ostali su bez posla, doživjeli osobne nesreće, tisuće poduzeća odlazi u stečaj, gospodarstva doživljavaju kolaps, a oni koji su se na zagovaranju te poslovne filozofije proslavili, ponašaju se kao da s tim nemaju ništa, kao da su upravo došli s Marsa. I nitko od njegovih poklonika u Zagrebu nije ga pitao, kada je već tako pametan (a sigurno je) zašto te strašne događaje nije predvidio, zašto ih svojim autoritetom i znanjem nije bar pokušao spriječiti.

Michael  Porter je okrutno secirao konkurentnost Hrvatske i uspoređivao ju s Afrikom. I mnogi slušatelji, a posebno naši domaći analitičari mazohistički su uživali u takvim packama i opravdavali ih. Međutim, siguran sam da profesor Porter baš i ne zna na karti pokazati gdje je Hrvatska i on sigurno nema pojma niti o našim problemima, uzrocima naših problema, a još manje što bi trebalo napraviti da se iz toga izvučemo. I zato smatram  da je u najmanju ruku nepristojno, s visoka, „fon oben“  kritizirati zemlju o kojoj nema pojma“.

I Stephen B. Young je s visoka dijelio i savjete i packe Hrvatskoj, iako o nama i našim problemima sigurno jako malo zna. Uostalom, kao što američki intelektualci, političari i poslovni jako malo znaju o bilo čemu što se događa izvan granica Amerike. Zbog toga Amerikanci u svojim angažmanima uglavnom doživljavaju fijasko (od Vijetnama do Afganistana), kao što katastrofu doživljavaju zemlje koje slijede njihove savjete u gospodarstvu. Ali uvijek i svugdje imaju u svakoj zemlji horde obožavatelja i sljedbenika (odgojenih na hollywoodskim filmovima i TV reklamama) koji su spremni svoju zemlju upropastiti samo da zadovolje svoje velike uzore.

Moralni kapitalizam na hrvatski način

I „moralni kapitalizam“ je jedna od takvih profesorskih umotvorina koja s realnim životom ima toliko veze koliko i Disneyevi filmovi s talijanskim neorealizmom. Ali zato jako lijepo zvuči.  Neki menadžeri, nakon što su se napunili velikom količinom love, menadžerskim ugovorima i „zlatnim padobranima“, najednom počnu pokazivati neobjašnjivu potrebu da budu simpatični, da se svide običnim ljudima i da skrušeno ljudima dijele savjete o moralu. Takav „napad moralnog kapitalizma“ doživio sam u rujnu 2008., u Osijeku na Konferenciji o poduzetništvu koju organiziraju moji dragi prijatelji iz osječkog Tehnološkog parka. Kao uvodnog govornika, uvažena osječka profesorica poduzetništva, savjetnica Konferencije, pozvala je jednog od najvažnijih pripadnika hrvatske poslovne zajednice. Inače, taj je menadžer, savjetnik Predsjednika, mjesec dana prije toga iz bogate i profitabilne tvrtke otpustio oko 400 radnika (jer su njegovi njemački gazde htjeli da tvrtka bude još bogatija i još profitabilnija).

Nakon toga je zaključio da bi bilo korisno mnogobrojnim sudionicima Konferencije podijeliti nekoliko moralnih savjeta. Rekao je tronutim glasom: „Za svakog od nas najvažnije je da se prije odlaska na spavanje pitamo koliko smo dobrih djela taj dan učinili“. Meni je došlo na povraćanje, htio sam skinuti cipelu i baciti mu u glavu (kao što je irački novinar Muntadhar al-Zeidi bacio na američkog predsjednika Busha u Bagdadu, 2008.). Naravno, nisam to učinio, jer bi svi rekli „da sam prolupao“ pa sam izašao iz dvorane. Ostali su pristojno slušali i pristojno pljeskali, jer su već svi „izdrilani“ i odgojeni da nemaju niti svoje mišljenje, niti svoj stav pa prihvaćaju svakakve nebuloze koje im se serviraju. Meni je najviše bilo žao što sve to bez ikakve reakcije slušali mladi ljudi.

Zašto im ne vjerujem?

„Zašto si tako ciničan i tako kritičan? A što je tu loše, što  fali tom moralnom kapitalizmu, pa to je jako lijepo. Sve što profesor Young priča i piše jako je pozitivno i trebamo ga podržavati. Takav kapitalizam trebamo. A ti uvijek nešto prigovaraš i ništa ti nije pravo“, iskritizirali su me prijatelji, kada smo razgovarali o tome je li moralni kapitalizam uopće moguć.

„Ja u tu priču ne vjerujem, to je sve samo make-up i face-lifting kojim se želi zamaskirati jedno ružno i okrutno lice. To je sve jedna profesorska izmišljotina, nerealna intelektualna ekshibicija, izvan realnog svijeta koja stane u neku knjigu i služi za predavanja studentima i naivnim slušateljima. Život i praksa su nešto drugo“, odgovorio sam im.  Od samog početka razvoja kapitalizma pokazalo se da mu je pokretačka snaga jedino pohlepa i novac kao osnovni cilj te pohlepe. A moral nikada nije „stanovao u kapitalizmu“. Svi ti čuveni profesori i poslovni gurui su licemjeri „par excellence“. Profesor Young koji nam propovijeda „moralni kapitalizam“ bio je vicedekan na Harvard Law School, a Harvard je jedno od „osam velikih“ sveučilišta u SAD koja su 1970. učvrstila neoliberalnu paradigmu kao definitivni ekonomski svjetonazor, što je predstavljalo godinu pobjede neoliberalizma.

Ubrzana (nemoralna) privatizacija po receptima Čikaške škole

U taj liberalni kapitalizma smo naivno i slijepo vjerovali, kada se rušio komunizam i gradilo novo društvo i novo gospodarstvo. Budući da i mi i cijeli postkomunistički svijet nismo imali iskustva u kapitalizmu, ubacili  su se veliki zapadni konzultanti kao Jeffry Sachs koji  su po receptima Miltona Friedmana i Čikaške škole (Chicago boysi) uvodili „ubrzanu privatizaciju“ i pisali zakone svima od vlade Borisa Jeljcina u Rusije do vlade Ante Markovića. Bezobzirno i bešćutno poticali su «ubrzanu privatizaciju» bez obzira što je odmah bilo vidljivo da je takva privatizacija mogla biti samo nemoralna, nepravedna i nepoštena,  temeljena na otimanju državnog kapitala. Iza sebe su posijali kaos, nepravedne i nemoralne odnose koji će sve te zemlje pratiti stoljećima. Uspjeli su, provodeći okrutnu novoliberalnu „doktrinu šoka“, razoriti gospodarstva i društva svih postkomunističkih država, unijeti jad, bijedu i nepravdu u ta društva koja su od kapitalizma mnogo očekivala.

Na brzinu su stvorili malobrojne snalažljive, bešćutne i nemoralne skupine oligarha i tajkuna koji su opljačkali države, oteli i prisvojili ogromna bogatstva Rusije i ostalih država i stekli bogatstvo kakva se ne mogu naći niti u starim kapitalističkim državama. Rusija se kupala u krvi, ubojstva i ratovi bandi bile su svakodnevne pojave. Kod nas se barem ta „ubrzana privatizacija“ nije provodila tako brutalno i krvavo kao u Rusiji. Tisuće milijardi dolara novi ruski oligarsi povezani s mafijom prenijeli su iz Rusije u britanske i američke banke, što je i bio cilj koncepta ubrzane privatizacije. Ponovio se  recept iz 1918., kada su u Rusiju ubacili Lenjina i njegovu bandu pljačkaša i ubojica koji su opljačkali Rusiju, vlakove pune zlata poslali na Zapad i uz to tijekom  osamdesetak godina pobili više od dvadeset milijuna ljudi.

Da bi se realizirali Friedmanovi savjeti o stvaranju slobodnog tržišta u Kini 1989. godine bilo je potrebno krvavo  ugušiti nezadovoljstvo naroda zbog naglog porasta cijena i masovne nezaposlenosti. Zato je  kineska Vlada na radnike i studente koji su protestirali na trgu Tiananmenu poslala tenkove i pobila tisuće protivnika režima i šok terapije koja se provodila s ciljem uvođenja kapitalizma. Nakon što je val neobuzdanog kapitalizma zgazio demokraciju na Tainanmenu, šok i teror pokrenuli su jedan od najunosnijih i najčvršćih investicijskih procvata u suvremenoj povijesti.

Isprani mozgovi

Proces „ubrzane privatizacije“ nametnut je i kod nas i prihvatili su ga svi i lijevi i desni i gotovo cijela hrvatska javnost. Još i danas, nakon svih strašnih rezultata koji su ostvareni, gotovo nitko ne sumnja u ispravnost tog puta u liberalni kapitalizam. Da bi ljudi u to povjerovali i da ne postavljaju „bedasta pitanja“ bilo je važno „isprati im mozak“. Većina nas je ipak odgojena s određenim moralnim uvjerenjima, a to je da se kapital zarađuje radom, da se baš preko noći i ne možeš obogatiti, ako ne opljačkaš banku ili ne opljačkaš neke kolonije ili ako ti ne umre teta u Americi, da novac koji je zarađen kriminalnom djelatnošću nije pošten novac i da bi vlasnici takvog novca trebali završiti u zatvoru. Ovakva „zatucana“ uvjerenja koja ipak ima većina stanovništva mogla su praviti problem kod realizacije ideje da se sve provede  brzo. Zbog toga je trebalo preuzeti medije i krenuti s jakim pranjem mozga da ljudi povjeruju u opravdanost „ubrzane privatizacije“ i svega što uz to ide.

Svi gurui liberalnog kapitalizma od Friedmana do Fukuyame iskoristili su povijesni trenutak propasti komunizma za nametanje liberalnog kapitalizma preko „doktrine šoka“ velikom dijelu svijeta. Shvatili su da postoji jasan i nezaustavljiv konsenzus da svi ljudi imaju pravo demokratski  vladati sobom. Ali su zaključili da tu žudnju za demokracijom prati i zahtjev građana za ekonomskim sustavom koji bi im ukinuo zaštitu radnih prava i uzrokovao masovna otpuštanja.  Što je stvarno suludi zaključak.

Kao što je Naomi Klein napisala u svojoj knjizi „Doktrina šoka“ Friedman zagovara definiciju slobode u kojoj su političke slobode samo slučajnost, štoviše nepotrebne, u usporedbi sa slobodom neobuzdane trgovine. To se savršeno uklapalo u vizije što su nastajale u krugovima komunističke nomenklature koja je izgubila vlast  u svim postkomunističkim zemljama od Rusije, Kine do Hrvatske. Sukladno toj varijanti „tranzicije“ oni isti pojedinci koji su državu nadzirali pod komunizmom, nadzirati će ju i u kapitalizmu, istovremeno uživajući u velikom poboljšanju vlastitog životnog stila. Već 2006. godine, pokazalo da su 90 posto kineskih milijardera djeca kineskih dužnosnika.

Poslovni moral u tranzicijskim vremenima

Na početku našeg tranzicijskog razdoblja,1990., kada smo svi bili pomalo naivni, jedan mi je prijatelj ljutito rekao: “Stari moj, o kakvom poslovnom moralu govoriš. Trebaš  znati da se posao više ne dobiva kvalitetom, rokom isporuke i cijenom. Posao se kupuje. Iako sam već dosta dugo u  poslu, sada   sam se  morao naučiti  da  trebam  povisivati cijenu da bih dobio posao. Jer oni koji kupuju  traže svoj postotak. Sada imam na svom platnom spisku veliki broj ljudi koji odlučuju o kupnji opreme  koju ja prodajem i  svaki posao je moj. Ljudi se žele u kratko vrijeme obogatiti i nadoknaditi godine, kada je to bilo nemoguće. Kada bih se ja držao moralnih i nekih poslovnih normi, kada bih plaćao  sve poreze i sve što treba, ubrzo bih propao. Govoriti o poslovnom moralu sada je potpuno deplasirano. Osim toga, a što se ti iščuđavaš? Zar ne vidiš da je to uobičajeni način poslovanja na Zapadu, a da o ostalim zemljama ne govorim. Vidiš da je pola  talijanske vlade u zatvoru, pogledaj Japance, a ni Nijemci nisu bezgrješni. A ti očekuješ da  se mi ponašamo izvan  prostora i vremena”.

U 1990. tome smo se čudili, u 2012. više se ničemu ne čudimo. Nažalost, mnogi borci protiv korupcije ne nastupaju iz moralnih razloga, već zato što nisu sami imali prilike u tome sudjelovati.  Dopao mi se jedan grafit: „Zahtijevam da uništite korupciju ili mi dozvolite da se uključim“.

Zašto sada govorimo o moralu?

O moralu govorimo zato,  jer su moralne vrijednosti  stupovi i temelji na kojima počiva svaki društveni sustav. Stabilno i čvrsto društvo stoji na čvrstim stupovima. Ukoliko se sruše stupovi i temelji,  uruši se cijelo društvo. Na ruševine najprije navale pljačkaši, razbojnici i kriminalci,  što se to dogodilo i kod nas i u svim tranzicijskim zemljama. Možemo se sjetiti riječi pape Benedikta XVI.: „Istinska propast koja je ostala na ruševinama komunizma nije gospodarske naravi, nego se sastoji u otvrdnuću duša i uništenju moralne svijesti“.

Pamtim  izjavu jednog našeg političara koji je rekao: „Moral je relativna stvar“. Kod toga je mislio da  moral možemo oblikovati već prema tome kako nam i kada nam to paše. Međutim, moral nije relativna stvar. Moral  je skup nepisanih pravila i običaja koji utvrđuju međuljudske odnose i prosuđuju što je dobro, a što je zlo, što je pravedno, a što je nepravedno. Središnje  vrijednosti morala su dobro, ispravno i pravedno, a dobro je najveća moralna vrijednost.

Dvadesetogodišnje iskustvo koje imamo s primjenom liberalnog kapitalizma upozorava me da ne vjerujem predavanjima o moralnom kapitalizmu koji zastupaju profesori s Harvarda i menadžeri multinacionalnih kompanija. Ipak, uvjeren sam da nam je jako potreban moral u kapitalizmu, u društvu koje ćemo morati ponovo oblikovati imajući na umu budućnost naše djece. To neće biti niti lako niti jednostavno. Dugo će nam trebati da ozdravimo naše društvo i opet uspostavimo moralne temelje bez kojih se društvo ne može razvijati.

 

Komentari su zatvoreni