“Moja je prabaka bila jedan od pokretača tvornice igračaka Biserka”

“Moja je prabaka bila jedan od pokretača tvornice igračaka Biserka”

Nažalost, Biserka Frulić nije doživjela starost. Umrla je 1972. godine nakon moždanog udara, kada je imala svega 40-ak godina. No zato je Biserkina majka Olga bila vitalna i u svojoj starosti te je i u svojim 80-ima još izrađivala lutke za Rukotvorine. Njezina je specijalnost, kaže Hercigonja, bila crtanje očiju na lutkama, s obzirom da se to u ono vrijeme radilo ručno

Boris Jagačić

Proizvodi zagrebačke tvornica igračaka “Biserka” desetljećima su osvajali mnogobrojna dječja srca diljem Hrvatske, ali i bivše države, unoseći radost u njihove domove. Tko još ne pamti Paju, Šilju, Mickeya Mousa, Plutona, Bambija, Lunju, Snjeguljicu i sedam patuljaka i ostale gumene likove koje su osmislili u čuvenom animacijskom studiju Walta Disneya? Da, “Biserka” je bila jedina tvornica igračaka u Jugoslaviji koja je dobila licencu za proizvodnju Disneyevih likova, a njezini proizvodi su bili toliko kvalitetni da se mnoga djeca još i dandanas igraju s njima.

biserka-gumenjakiA kako je ova tvornica, točnije, “poduzeće za izradu igračaka i preradu plastičnih masa” dobilo ime? Ni nama to nije bilo poznato sve dok nam se nedavno, na jedan stariji članak, putem komentara na našem portalu nije obratila stanovita “Darija” postavivši nam upravo to pitanje. Odlučili smo stupiti u kontakt s našom čitateljicom i nismo požalili. “Moja prabaka Olga Volčanšek bila je uz Zvonka Pršu jedan od pokretača tvornice, koja je pak dobila ime po njezinoj kćeri Biserki”, objasnila nam je Darija Hercigonja. Biserka o kojoj je ovdje riječ bila je sestra njezine bake Višnje Černe.

Njezina je prabaka prije Drugog svjetskog rata živjela u Sarajevu. Nakon što je u ratu izgubila muža preselila je s kćerkom Biserkom u Zagreb. “Bila je jako skromna, nije puno pričala i voljela je jako preciznost i crtanje. To sam valjda naslijedila od nje”, priča Hercigonja, direktorica tvrtke Hercigonja dizajn d.o.o.

Sve je počelo u Ilici

Olga je došla u tvornicu 1946. godine, dok je to još bila samo jedna radionica u prizemlju u Ilici 118 i tamo je počela raditi na izradi dječjih lutaka. Isprva se radilo o lutkama od jute napunjenih slamom. Radionica je jedno vrijeme poslovala bez imena, pa su joj radnici na jednom sastanku odlučili dati ime. U jednom starom članku o “Biserki” koji je objavila Arena opisano je kako je tvornica dobila ime. “Neka je radnica doviknula: Zašto da izmišljamo ime? Olgina kćer Biserka ovdje dolazi svaki dan. Neka se zadruga zove Biserka“. I tako je radionica dobila ime po petnaestogodišnjoj djevojčici koja je upisala prvi razred Učiteljske škole.

Biserka je od majke učila izrađivati lutke i zaželjela je raditi u “svojoj” tvornici, pa je tako običavala dolaziti nakon škole i ostajati do kasno navečer. Kako oca nije imala, a majčina je plaća bila skromna školovala se sama izrađujući lutke. Kasnije je Biserka radila kao učiteljica osnovne škole u Gornjoj Bistri. Nakon udaje ponijela je prezime Frulić

biserka-ilica

Nažalost, Biserka Frulić nije doživjela starost. Umrla je 1972. godine nakon moždanog udara, kada je imala svega 40-ak godina i Darija Hercigonja je se baš i ne sjeća. No zato je Biserkina majka Olga bila vitalna i u svojoj starosti te je i u svojim 80-ima još izrađivala lutke za Rukotvorine. Njezina je specijalnost, kaže Hercigonja, bila crtanje očiju na lutkama, s obzirom da se to u ono vrijeme radilo ručno.

Imala je običaj donositi kući igračke s greškom, tako da je i Darija i njihovom društvu provela svoje djetinjstvo iako joj danas više nije poznato gdje su sve te igračke završile.

Golemo tržište

Prvi direktor “Biserke” bio je Zvonko Prša, a Večernji list je 28. studenoga 1967. godine objavio razgovor s tadašnjim direktorom “Biserke” Markom Bogdanovićem. “Biserka” je u to vrijeme zapošljavala svega 60-ak radnika i prema Bogdanovićevim riječima imala “golemo” tržište. Unatoč tome, on je već tada iskazao strah od uvoza koji bi mogao ugroziti njihovo poslovanje. Vrijeme je pokazalo da su strahovi bili utemeljeni. “Biserka” je 2011. godine spala na dva zaposlena te je naposljetku i ugašena.

prsa-volcansek-frulic

Zvonko Prša, Biserka Frulić i Olga Volčanšek

“Mi imamo golemo tržište, a radimo i za izvoz”, rekao je novinaru Večernjaka Bogdanović, i dodao: “samo, sve je teže zadržati kupce i naći nove. Naprosto nas ubija hiperprodukcija uvoznih igračaka i poplava domaćih legalnih i ilegalnih proizvođača igračaka, posebno privatnika. Na Rijeku stižu brodovi napunjeni samo igračkama, a uvozimo svašta. Od vrlo ukusnih japanskih automatiziranih igračaka do originalnih kopija mitraljeza s kojima se puca u Vijetnamu ili do oklopnih kola s nacističkim vojnicima. Kažu da igračka mora biti i odgojna, a tko onda kontrolira ovakav ratnički uvoz?”, zapitao se direktor Bogdanović.

Ustvrdio je kako se proizvodnjom igračaka u Jugoslaviji bave mnogi – OKI, “Uzor”, “Jugoplastika”, “Mehanotehna” i još pet, šest jakih proizvođača. Ali “Biserka” je na najvišoj cijeni, ustvrdio je. U nastavku razgovora Bogdanović se potužio da ih baš Zagreb zapostavlja uoči Nove godine, u vrijeme kada inače cvate prodaja igračaka. “Naši najveći kupci su Robna kuća Beograd i ljubljanske trgovine. U Nami kao da uvozu pretpostavljaju sve domaće proizvođače”, ocijenio je.

Privatizacija i kraj važnog poglavlja zagrebačke industrijske povijesti

volcansek-mickeyS vremenom tvornica je preselila u Heinzelovu ulicu gdje je bio i tvornički dućan. Poslovni dnevnik od veljače 2011. navodi kako su gašenju tvrtke, osim preskupe proizvodnje, pridonijele i atraktivne nekretnine u središtu Zagreba. Svoj kraj je dočekala sa dvoje zaposlenika, dok je od petstotinjak artikala iz ponude ostala tek na proizvodnji lopti i poneke društvene igre.

“Da vam dočaram kako to izgleda u realnosti: jedna naša lopta, kada se pribroji sirovina i repromaterijal, dvostruko je skuplja od lopte koja se uvozi iz Kine. Zato mi nismo konkurentni ni zanimljivi velikim trgovačkim lancima ili trgovinama specijaliziranim za prodaju igračaka”, istaknuo je za Poslovni posljednji direktor “Biserke” Ivan Perica. Novu državu društveno poduzeće “Biserka” dočekalo je s imovinom vrijednom između tri ili četiri milijuna tadašnjih DEM, od čega su najvrednije bile četiri zagrebačke lokacije, u Heizelovoj, Vukovarskoj, Planinskoj te u Ulici Eugena Pokupskog. Poslovni dnevnik zaključuje da su upravo one bile okidač za gašenje tvornice.

“Privatizacija je, kao i u mnogim tvrtkama, učinila svoje. Danas su na tim lokacijama druge nekretnine poput, primjerice, modernoga ostakljenog nebodera u Heinzeloevoj”, rekao je Perica, bivši radnik “Biserke” koji je nakon što je u pretvorbi 1994. godine nestala Biserka d. d. za proizvodnju dječjih igračaka, lopti, preradu plastičnih masa i trgovinu s desetak radnika i nekoliko strojeva pokušao nastaviti proizvodnju, koja se održavala 15-ak godina.

I tako je završila priča o “Biserki”, jednom vrijednom poglavlju zagrebačke industrijske povijesti. Teško je za očekivati da će “Biserka” ponovno zaživjeti, ali nikad se ne zna. No uspomena na ovu tvornicu i njezine proizvode neće tako skoro ugasiti. Ona će zasigurno trajati još dugo, zahvaljujući prvenstveno onim nenadmašnim “neuništivim” gumenjacima s početka članka, ali i nastojanjima pojedinaca, kao što su Darija Hercigonja, koja nam je ustupila materijale i fotografije te njezin stric Nenad Černe, koji nam je pribavio Radnu knjižicu Olge Volčanšek.

Biserka








Komentari su zatvoreni