Moj susjed skriboman

Moj susjed skriboman

Foto: Zdravko Zima na naslovnici knjige “Dnevnik jednog skribomana”

O čemu nije sve pisao na tih gotovo 600 stranica! Koje sam stvarno s velikim zadovoljstvom čitao i poželio da napiše ponovno jedan takav dnevnik. Nitko nema sve te podatke u računalu. Ali ih ima moj susjed pohranjene u svojoj memoriji i dovoljno je svjež da se svega prisjeća kada započne pisati o nekoj osobi ili događaju…

Ovo je subjektivna priča o mom susjedu. Umirovljenom, ali neumirovljivom, pretežno književnom kritičaru. U povodu njegove nove knjige: Dnevnik jednog skribomana.

Moj je susjed poznati kolumnist, feljtonist, predstavljač knjiga. Pretežno se susrećemo na koncertima, pa me ponekad povezu kući supruga i on. Upoznao sam ga kao izvrsnog novinara još u davnim svijetlim trenutcima Vjesnika. A jedan od razloga zašto sam prestao čitati jedan dnevnik je i činjenica da su mu ukinuli rubriku. Ako treba sažeti u jednu riječ tko je moj susjed, on je erudit, Zdravko Zima.

A pišem ove retke u povodu nedavne objave navedene knjige. Koju je gotovo nemoguće pronaći u knjižarama. Srećom, kupio sam ju na promociji. Tijekom 2014. Z. Zima vodio je svojevrsni dnevnik. Susreo je osobu tu i tu i sad saznate sve o toj osobi. Pa i njenu kućnu adresu. Ako je bio u nekom ugostiteljskom objektu, dobit ćete jasnu uputu isplati li vam se otići tamo.

Čitam knjige, uglavnom pred spavanje. I napisao sam nedavno Susjedu: »Već odavno nisam čitao knjigu koja me je tako veselila i koju sam iz večeri u večer čitao s takvim zadovoljstvom i radošću. Mogao sam se identificirati s ljudima o kojima ste pisali«. Izdvojit ću tri datuma.

Milčec (1)

Zvonimir Milčec

Kada sam pročitao što je privuklo pozornost, mog susjeda Zdravka Zime 25. veljače 2014. preskočio sam i potražio za mene važan dan, 21. travnja. Ništa. No dan kasnije bio je na sprovodu književnika Zvonimira Milčeca. S kojom toplinom piše o Milčecovoj ljubavi prema rodnom gradu, Zagrebu. I slijedi ne samo popis objavljenih Milčecovih djela već i podatci kako su neko vrijeme bili ljetni susjedi u Malinskoj na otoku Krku, rodnom mjestu Zdravka Zime (1948.). I kako je predstavljao Milčecovu knjigu Moj zagrebački rukopis, a nazočni Ć. Blažević se stalno smješkao.

Na predstavljanju Dnevnika jednog skribomana u prepunoj dvorani Umjetničkog paviljona, Ćiro je bio moj susjed u publici. Kao predstavljačica briljirala je književnica Milana Vuković-Runjić. Kada pročitate cijelu knjigu jasno vam je koliko je zavolio i koliko voli taj Krčanin, Zagreb, posebno njegovo središte.

Valja se vratiti na 25. veljače 2014. Tog dana otvorena je u Muzeju za umjetnost i obrt velika izložba poznatoga, ali i nepoznatog arhitekta Radovana Tajdera. Zima ga pozna iz mladih dana, jer su se družili na Pantovčaku gdje su bili susjedi. R. Tajder je prvih desetak godina karijere radio u Zagrebu a onda idućih tri desetljeća u Beču. Zašto sam odabrao upravo ovaj datum? Zato što je Z. Zima među ostalim istaknuo vikendicu koju je za bračni par Čatić projektirao upravo taj veliki arhitekt. Radi se o relativno malom objektu, svega 35 kvadratnih metara u Pribiću, nedaleko Krašića. Ali koja je bila 1979. izložena na Zagrebačkom salonu i na izložbi je bila jedan od rijetkih izložaka iz ukupne aktivnosti tog arhitekta, iz njegovoga hrvatskog razdoblja. Ne samo usput, jer to je stil tijekom cijele knjige, možete pronaći i podatke o Tajderovoj supruzi, glasovitoj glumici i umjetnici Jagodi Kaloper te vrlo uspješnoj spisateljici, kćerki Ani. Ono što me je u tom opisu zapanjilo, bilo je prisjećanje autora da smo mu po povratku iz vikendice, ako smo se susreli, davali prirodne jabuke. Istina, iz susjedovog voćnjaka.

tajder-kuca-za-odmor-catic-74-76

Radovan Tajder: Kuća za odmor (Čatić) – 1974. – 1976.

No najveće iznenađenje doživio sam čitajući nadnevak 30. prosinca. Već nekoliko godina šaljem na priličan broj adresa pisma, koja imaju dva dijela. Prvi se odnosi na tekuće događaje i tekstove koje sam objavio, u pravilu na sve brojnijim portalima. Drugi je iz tzv. uređivačke humorističke radionice. Naime, dobivam ogroman broj poruka s izvrsnim humorom. Koji s velikim naporom moram selektirati, jer ne smije taj dio biti prevelik. Obično šest stranica. Jedan tekst se mom susjedu jako svidio pa ga je prenio u svoj dnevnik. Mislim da ga treba objaviti i na ovom mjestu.

 Romantika po zagorski

Štef konačno nagovori curu da sjedne u njegov auto i da odu na izlet u Trakošćan. Kad su stigli, oduševljeni prirodom i dvorcem, uhvati Štef curu za ruke i pogleda je duboko u oči. Djevojka je zadrhtala u radosnom iščekivanju, pocrvenjela od dragosti, a srce joj stade lupati. Štef prošapće: Ni mi lahke, ali sad te moram nekaj pitati! Djevojka će hitro sva u iščekivanju: Neka ti ne bude neugodno, slobodno pitaj. I Štef je upita: Buš dala kaj za benzin?!!!!!

I valja završiti priču o susjedu skribomanu. O čemu nije sve pisao na tih gotovo 600 stranica. Koje sam stvarno s velikim zadovoljstvom čitao i poželio da napiše ponovno jedan takav dnevnik. Pa makar imao i 800 stranica. Međutim ono što je na mene ostavio najdublji utisak je nevjerojatno znanje kojim raspolaže taj pisac, feljtonist, esejist, kritičar i predstavljač. Nitko nema sve te podatke u računalu. Ali ih ima moj susjed pohranjene u svojoj memoriji i dovoljno je svjež da se svega prisjeća kada započne pisati o nekoj osobi ili događaju.

Igor Čatić, susjed