Moderno postupanje s otpadom čini nedjeljivu cjelinu s gospodarstvom

Moderno postupanje s otpadom čini nedjeljivu cjelinu s gospodarstvom

(Zašto je kod nas drugačije?)

Stvaraju se obaveze odvojenog prikupljanja pojedinih otpadnih materijala, a da nisu stvoreni uvjeti za njihovo preuzimanje. Već sada mnoga komunalna poduzeća, koja ostvaruju veće stupnjeve reciklaže ne znaju kuda s nekim od materijala

dr. sc. Viktor Simončič1

Ekonomski i okolišno manje razvijene države često pokušavaju nekritički uvesti iste one ekonomske instrumente koje uvode najrazvijenije države, ne vodeći računa o primjerenosti tih mjera i njihovog mogućeg utjecaja na ekonomski razvoj. Nekritično preuzimanje prakse razvijenih za pojedinu državu može biti prije pogrešan nego ispravan

Sažetak

Ispunjavanje obaveza iz pristupnog ugovora između Republike Hrvatske i Europske unije je izuzetno zahtjevno. Vidljivo je da se obaveze glede postupanja s komunalnim otpadom ne ispunjavaju željenim tempom. Na području pročišćavanja otpadnih voda još se ne zna kako će se zbrinjavati otpadni mulj. Industrija ima problema oko ispunjavanja obaveza vezanih za najbolje raspoložive tehnike, a posebno vezano za smanjenje plinova koji izazivaju klimatske promjene. Kod intenzivnog uzgoja svinja i peradi kod većine farmi nije riješen problem postupanja s gnojovkom.

Svaki od navedenih problem rješava se zasebno, kao zaseban problem, koji kao da nije povezan s drugim medijima ili gospodarskim granama. Takav pristup je neracionalan i izvjesno je da se nijedan zahtjev neće moći riješiti na ekonomski prihvatljiv način.

Iako se često spominju integralni pristupi, od toga nema ni „i“ u našim strategijama, prvenstveno zbog jako niskog industrijskog i tržišnog stupnja razvoja. Problem je još izraženiji bog podijeljene ingerencije među ministarstvima, nedostatka učinkovite koordinacije sektorskih strategija i niske kompetencije. Stoga, Hrvatska po način rješavanja navedenih problema spada u skupinu dvije – tri najmanje razvijenih članica EU.

U radu će se dati prikaz nekih rješenja iz područja okoliša, koja se nude na osnovi nekih nedavno razvijenih tehnologija i koja se mogu relativno brzo provesti i na stupnju ekonomskog razvoja i organizacije na kojoj se nalazi Hrvatska. Poseban naglasak će biti dan na rješenjima kojima se financijski olakšava ispunjavanje preuzetih obaveza prema EU.

Problematika

Projekt Zaštite Kaštelanskog zaljeva, čije rezultate su u obliku kanalizacijskog sistema i uređaja za pročišćavanje otpadnih voda, pompozno, nedavno otvorilo nekoliko sadašnjih ministara, osmišljen je kasnih šezdesetih godina prošlog stoljeća. Ponajprije zahvaljujući nekoliko pojedinaca proizašlih iz Instituta „Ruđer Bošković“ Hrvatska je bila jedna od vodećih država u razumijevanju problematike okoliša, ne samo u sklopu nekadašnje Jugoslavije, već i u svijetu. Hrvatski znanstvenici i stručnjaci dali su snažan pečat u Programu Ujedinjenih naroda za okoliš (UNEP) sve tamo do početka devedesetih.

Nažalost, od tih vremena do danas nije učinjen neki značajniji pomak. Zaštita okoliša je postala sama sebi svrha. Na isti način kako su dijelovi okoliša glede ingerencija razbacani između ministarstava2, isto tako se ne razumije da je zaštita okoliša samo jedna od (bitnih) sastavnica razvoja društva3. Najbolji primjer za to je nedavno objavljena Industrijska strategije RH 2014– 2020 (prijedlog), u kojoj okoliš nije prepoznat niti kao resurs niti kao područje najvećeg broja pojedinačnih investicija.

Nažalost, nekompetentni vodeći kadrovi u svim resorima, uključujući i Hrvatsku gospodarsku komoru i Obrtničku gospodarsku komoru, ne razumiju što to znači proces uključivanja u zajedničko tržište Europske unije. Njih fasciniraju samo obaveze oko preuzimanja najzahtjevnijih standarda, i to ne samo iz područja okoliša, već od proizvodnje, do trgovine i transporta, pa sve do zdravlja, ali ne i način kako to postići. Sve ćemo mi to ispuniti preko noći, po principu „lako danih obećanja“.

Svi donosioci odluka trebala bi znati i morali bi postupati odgovorno, znajući da ne samo visoki okolišni standardi, uglavnom dolaze od onih „bogatih“. Odnos „bogatih“ i „siromašnih“ najslikovitije je prikazan na Slici 1.

I članice EU, svaka pojedinačno, o tome vode računa. Naime EU Direktive kažu koje ciljeve treba postići, ali ne kažu kako ih postići! Zbog niza, sa strane pojedine države individualnih potencijalnih barijera, u zemljama EU implementirani su različiti sistemi za ispunjavanje ciljeva iz pojedinih direktiva, s vrlo različitim troškovima implementacije, tako da u ispunjavanju obaveza postoje velike razlike između pojedinih država članica EU – vidi s tim u vezi www.eea.europa.eu.

simoncic_tablica

Slika 1: Odnos nacionalnog dohotka i broje stanovnika koji ih ostvaruje4

Pri tome je važno napomenuti, da se uz sve različitosti između država u ispunjavanju pojedinih ciljeva, zajednički pristup u svim državama sastoji u pravilu u osmišljenoj politici zaštite okoliša, prije svega kroz međusobnu integraciju sektorskih politika, vještim korištenjem ekonomskih instrumenata (poticaja, kazni, naknada,..) i prije svega vodeći računa o stvarnoj snazi nacionalne ekonomije i svim mogućim implikacijama pojedine mjere na ukupni društveni (podrazumijevajući pri tome prije svega i ekonomski) razvoj, jer svaka mjera koja se uvodi mora dugoročno voditi povećanju nacionalnog dohotka!

Ekonomski instrumenti namijenjeni postizanju ekoloških i ekonomskih ciljeva, moraju pridonositi da ukupna društvena korist bude veća od ukupnih društvenih troškova. Zbog različitosti u razvoju među društvima, jednaki ekonomski instrumenti ne postižu jednake učinke u svakom društvu. Dapače, iako neki instrumenti u nekoj sredini daju pozitivne učinke, u nekoj drugoj sredini učinci mogu biti negativni.

Ekonomski i okolišno manje razvijene države često pokušavaju nekritički uvesti iste one ekonomske instrumente koje uvode najrazvijenije države, ne vodeći računa o primjerenosti tih mjera i njihovog mogućeg utjecaja na ekonomski razvoj. Nekritično preuzimanje prakse razvijenih, na što često upućuju i preporuke iz projekata koji se financiraju u sklopu neke tehničke pomoći5, za pojedinu državu može biti prije pogrešan nego ispravan.

Od 28 EU država Hrvatska je uz časne iznimke najčešće 26. ili tu negdje! Današnja pitanje svih pitanja su: Zašto trenutno na području postupanja s komunalnim otpadom odmah želimo uvesti sistem od nekoga tko je prvi ili među prvima u EU. Zašto slijedimo najrazvijenije na tom području „Austriju, Njemačku, Švedsku, Dansku i Holandiju“, a ne npr. „Francusku, Španjolsku ili Portugal!“ Kada nas već dolaze učiti, onda neka nam ne prikazuju slike iz neke od najnaprednijih država iz područja postupanja s otpadom, već neka nas nauče kako bi danas radili u tim državama, da na izvoru izdvajaju samo 8 % otpada, da u 3-4 godine moraju provesti ono za što su drugi trebali desetljeća, a da nema potrebne infrastrukture (spalionice, kompostane), da postoji skoro 20 % nezaposlenih i uzmu u obzir naša primanja.

Integrirani pristup

Postupanje s otpadom, komunalnim i industrijskim, zahtijeva partnerski i multisektorski pristup, uvažavajući pri tome lokalne datosti. U nizu primjera na Internetu pod „wastemanagementcycle“ na sljedećoj slici su prikazana tri karakteristična. Od načina iskorištavanja izvornih sirovina i energenata, ovisi utjecaj na emisije plinova koji izazivaju klimatske promjene. Kada se od gospodarstva do domaćinstva u procese uključe sve komponente, utjecaj na okoliš i količine otpada kojeg je potrebno konačno zbrinuti se mogu minimizirati. Važan je i treći primjer koji daje akcent na lokalne datosti (uključuje uz ekonomiju i odnos do okoliša odnosno vrijednosne sudove pojedinih društava) koje igraju ulogu u integriranom pristupu. Upravo segment je možda najvažniji kod odabira, za lokalnu sredinu prihvatljivog rješenja.

simoncic_reciklaza

Slika 2: Mogući prikaz integriranih sustava postupanja s otpadom – izabrani nasumce s interneta

Upravo zbog navedenog, hrvatski model integriranog postupanja s otpadom se ne može preslikati iz niti jedne države. Mogu se samo koristiti iskustva drugih, kritički ih analizirati i prilagođavati lokalnim uvjetima. To opet mogu raditi samo oni koji imaju široka znanja i još šire razumijevanje realnoga stanja6. Važno je spomenuti da nije zabranjeno niti traženje „našim lokalnim prilikama najprihvatljivijeg rješenja“.

Među znanja koja se zahtijevaju su i ona vezana za različite tehnike koje se mogu primijeniti u postupanju s otpadom, kako je to prikazano u Tablici 1.

simoncic_tablica1

Tablica 1: Pregled mogućih tehnika kod prerade industrijskih vrsta otpada; Reference Document on Best AvailableTechniques for the Waste Treatments Industries, kolovoz 2006.

Trenutno stanje

Zakonodavac se propisujući obaveze lokalnoj samoupravi ponaša, slobodno bi se moglo reći, neodgovorno. Stvaraju se obaveze odvojenog prikupljanja pojedinih otpadnih materijala, a da nisu stvoreni uvjeti za njihovo preuzimanje. Već sada mnoga komunalna poduzeća, koja ostvaruju veće stupnjeve reciklaže ne znaju kuda s nekim od materijala. A zakonodavac vrlo komotno u Članku 55. (Zakon o održivom gospodarenju s otpadom, NN 94/2013) navodi: „Do 1. siječnja 2020. Republika Hrvatska će putem nadležnih tijela osigurati pripremu za ponovnu uporabu i recikliranje sljedećih otpadnih materijala: papir, metal, plastika i staklo iz kućanstva, a po mogućnosti i iz drugih izvora ako su ti tokovi otpada slični otpadu iz kućanstva, u minimalnom udjelu od 50 % mase otpada. Naglasak je na „osigurati pripremu za ponovnu uporabu i recikliranje“ a ne i osigurati ponovnu uporabu i recikliranje! Što će komunalna poduzeća do tada, posebno ona koja već imaju brda izdvojenog materijala za koji nije osiguran plasman? Prema grubim procjenama, do 2020. godine bi moglo nastati brdo od nekih 1-2 milijuna tona materijala, za koje će zakonodavac „osigurati pripremu za ponovnu uporabu i recikliranje“7.

Lokalne zajednice su trebale s ispunjavanjem obavezama, barem prema EU započeti još 2013. Kako će to raditi u pet sjeverno istočnih županija još nije poznato. Naime, u Zagrebu se, onako s vrha, izrađuje Studija predizvodljivosti – uspostava sustava gospodarenja otpadom na području pet županija Panonske hrvatske (Sisačko – moslavačka, Brodsko – posavska, Vukovarsko – srijemska, Osječko – baranjska i Virovitičko – podravska). Nitko to da sada nije vidio na terenu! Postoje iskustva „a’la Marišćina“ pa i strah, da se ne dogodi upravo to?

Trenutno se naveliko kupuju kante za otpad. Što više različitih kanti, mnogima izgleda kao lakše rješenja! S 01.07.2014. započinje izdvajanje biorazgradivog otpada na mjestu nastanka! I što onda? Gdje i kako obrađivati taj otpad? Zna li se?8

Grade se i/ili planiraju novi uređaji za pročišćavanje otpadnih voda. Već nastaje i otpadni mulja, koji će se rješavati nekom strategijom koja će se tek donijeti?9

Poljoprivrednici se susreću s problemom odlaganja gnojovke! Osim što nema potrebnog zakonodavstva, kao što je onaj dio vezan za provođenje „Nitratne direktive“, nema niti naznaka o rješavanju problema koji proizlaze iz tzv. IPPC direktive10.

Prijedlog kratkoročnih mjera

Pojednostaviti stvari. Povezati slično sa sličnim, kao što je to primjer bio-razgradljivog otada iz domaćinstava, uređaja za pročišćavanje otpadnih voda i farmi.

Porazgovarati s cementara i vidjeti što njima treba, a što treba zajednici. Pokušati naći rješenja „dobro za sve“. Ako ne ide, za gorivi dio komunalnog otpada odmah započeti s gradnjom termoelektrane – toplane11.

Vidjeti tko može što preraditi od izdvojenih materijala, i prema potrebi naći nekoga tko to može napraviti, ali na način da preuzme dio troškova, a ne da mu se plaća na način stvaranja ekstra profita na račun javnog sektora.

Ima toga još. Ali čemu? Ponavljam često ponavljano:

Zakonodavcu se predlaže sljedeće:

• detaljno proučiti zakonske obaveze u njihovoj cjelovitosti – kao npr. veza „otpada“ s zakonodavstvom iz smanjenja industrijskih zagađenja, objedinjenih uvjeta zaštite okoliša, obrade otpadnih voda, poljoprivrede, …; potražiti pojašnjenja za ono što se ne razumije; za svaki od predlaganih sistema izraditi detaljni financijsku analizu sa jasnim pregledom svih koristi i troškova;

• zakonske odredbe definirati u najširem smislu, kako bi se dozvolilo korištenje svih onih sistema kojima se mogu postići ciljevi kao npr. dozvoliti sve načine prikupljanja otpada na izvoru, ako se kasnije osigura izdvajanje pojedinih komponenti i njihova oporaba;

• razumjeti što znači „mehaničko – biološka obrada“ i između ponuđenih varijanti birati one koje su ekonomski i okolišno najprihvatljivije; ne robovati gotovo nepostojećem sistemu koji se trenutno uvodi na „Marišćini“ (možda i na „Kaštjunu“);

• sredstva Fonda koristiti na način da se postignu najveće društvene koristi; koliki je doprinos uložene kune na porast (ili pad?) društvenog proizvoda;

• promovirati one sisteme koji daju najveću dodanu vrijednost – sistemi s najvećim mogućim udjelom domaćeg znanja i ugrađenih komponenti;

• promovirati samo one sisteme za koje se može osigurati zatvoreni krug; npr. u sadašnjem konceptu se forsira proizvodnja gorive komponente (RDF-a) za koju nije osiguran plasman – prema potrebi neka se na razini države osigura prihvat i oporaba ovog dijela ostatka otpada12;

• kod sanacija odlagališta u najvećem mogućem mjerilu koristiti praksu iz obrade odlagališta „Totovec“ u Čakovcu, ali i ranija iskustva u preradi odlagališta „Košambra“ u Poreču;

• kod izbora regionalnih odlagališta u najvećoj mogućoj mjeri koristiti postojeće lokacije;

• provesti opširnu edukaciju svih sudionika u procesu održivog gospodarenja s otpadom, počevši od nadležnog ministarstva do radnika u komunalnim poduzećima;

• tehničku pomoć iz drugih sredina koristiti vrlo kritično i nikako dozvoliti da se nameću za hrvatsko društvo neprihvatljiva rješenja; niz projekata otvara sumnju da li stranci uopće razumiju problematiku ili su tu da forsiraju rješenja koja imaju korist za njihovu domicilnu privredu;

• treba razumjeti da su sredstva u EU naša, hrvatska sredstva, a ne nikakva pomoć; krivo trošenje tih sredstava, osim što dugoročno stvara nepotrebne troškove (autor smatra da će takvo rješenje biti i ono na „Marišćini“, ali i u Poreču vezano za pročišćavanje otpadnih voda) također onemogućuje da ta sredstva iskoristimo na, za naše društvo, najbolji način;

 

1 Dr. sci. Viktor Simončič, samostalni savjetnik, VIKOS, Sisak, Mihanovićeva obala 31; viktor.simoncic@gmail.com

2 Ministarstvo zaštite okoliša i prirode pokriva samo problematiku zraka, dijela otpada i prirode, koja je inače do prije dvije godine bila Ministarstvu kulture; druge sastavnice okoliša nitko ne promatra sa stajališta održivog razvoja već je u ingerenciji onih koji okoliš gledaju samo kao resurs; čak je i više nego „okolišnu“ problematiku, problematiku klimatskih promjena, barem prema nastupima u medijima preuzelo Ministarstvo graditeljstva i prostornog uređenja

3 Autor je u skoro pa bezbroj pokušaja, nizom referata (evo nekih: V. Simončič, „Značaj izrade strategija i operativnih planova u svjetlu procesa približavanja EU“, IX. Međunarodni simpozija Gospodarenje otpadom Zagreb 2006., Zbornik radova str.215; V. Simončič, „Doprinos operacionalizaciji iskorištavanja alternativnih izvora energije u Regiji“, Međunarodni naučni skup – Obnovljivi izvori energije i održivi razvoj, Banja Luka 2011. – Zbornik radova; V. Simončič, „Da li je potrebno promijeniti dosadašnju praksu postupanja s otpadom i dosadašnju praksu sanacije starih odlagališta?“, X. međunarodni simpozij gospodarenja otpadom, Zagreb 2008., Zbornik radova, str.77.; V.Simončič i T.Lukić, „Optimiranje troškova postupanja s komunalnim otpadom“, Međunarodna konferencija o postupanju s opasnim i neopasnim otpadom u regiji, Zenica, 2010., Zbornik radova str.123), V.Simončič, „Gospodarenje otpadom – poslovni izazov ili trošak?“, Stručni skup, Zagreb, 2013., dopis (uključujući nedavno Otvoreno pismo predsjedniku Vlade RH – 13.08.2013 pa čak i s nedavno objavljenom knjigom „Društvo umanjene vrijednosti – prvi dio“, Delnice 2013. upozoravao i upozorava na nelogičnosti, ne samo na području zaštite okoliša i postupanja s otpadom. Nažalost, nadležni zadnjih dobrih dvadesetak godina na upozorenja reagiraju samo šutnjom i ignoriranjem upozorenja.

4 Autor ovu sliku upotrebljava gotovo u svakoj mogućoj prilici

5 Savjetnici koji dolaze, uz njihovu ponekad upitnu stručnost, često predlažu neku vrstu „kopiranja“ nekih iskustva i sadašnje prakse razvijenih, a da pri tome zaboravljaju predložiti kako doći do ispunjavanja najčešće visoko zacrtanih ciljeva; zaboravljaju istaći da visoki standardi nisu ni „kod njih“ uvedeni preko noći; velika vrijednost tehničke pomoći bi bila upravo da se predloži put / način / metodologija ispunjavanja visokih standarda; da se to ne događa krivnja često leži i na oskudnim znanjima onih koji primaju tehničku pomoć,jer se ponašaju na način „da se poklonjenom konju ne gleda u zube“, što je više nego pogrešno. Treba znati da tehnička pomoć koja se dobiva predstavlja PRAVO države do nje, a ne neku sirotinju i milodar. Naime, sve se radi u nekom uzajamnom interesu, pri čemu je interes npr. EU za uključivanje neke nove države u zajednicu jednako naglašen, ako ne čak i više (nova tržišta, novi ljudski i materijalni resursi, politička stabilnost, olakšan protok roba i usliga) kao i države koja želi u zajednicu (postizanje viših političkih, društvenih i ekonomskih standarda). Dobar primjer upitnog uvođenja prakse iz razvijenih sredina je tzv. „regionalni pristup“ u postupanju s komunalnim otpadom. U Bosni i Hercegovini se sistem uvodi već dobro desetljeće s djelomičnim (možda čak i malim) uspjehom, u Sloveniji postoje i danas veliki problemi oko regionalizcaije – u praksi su uređene tek 2-3 regionalna koncepta, u Hrvatskoj nije u praksi do kraja saživio još niti jedna sistem,…

6Autor preporuča da se usporede realna (ne papirnata!) iskustva projektanata i izvođača na projektima koji se upravo izvode kod nas. Kada se to uzme u obzir onda više ne čude skrivanja za nekim rečenica u raspisnoj dokumentaciji, bijeg da se ispunjavaju obaveze koje proizlaze iz javnih tendera i „neprovediva rješenja“ koja se nude.

7 Vjerujem da će zakonodavac inzistirati da se materijali, ne pitajući da li to građani mogu financijski podnijeti ili ne, da se problem riješi preko privatnih koncesionara. Cijena neće biti upitna iako bi morala. Naime, prema pravilima EU troškovi postupanja s komunalnim otpadom ne smiju, slično kao i za pitku vodu i pročišćavanje otpadne vode, biti viši od 2 – 3 % primanja domaćinstava. Danas je itekako aktualan primjer troškova pročišćavanja otpadnih voda u Sisku, koji bi sa sadašnjih podnošljivih par posto trebali narasti na preko 10 – 12 % primanja domaćinstava! Znate kako reagiraju odgovorni na upozorenja? Pogodili ste! Neodgovorno! Ne odgovaraju! Nameće se pitanje koliki će biti troškovi postupanja s komunalnim otpadom kada prorade „Marišćina“ i „Kaštjun“, ali i sustav izdvajanja i obrade dijele otpada na izvoru?

8 Donoseći odluke, bez realnih rješenja, ministar Zmajlović vjerojatno misli da se to može napraviti, kako je on to napravio kao gradonačelnik Jastrebarskog, davši koncesiju za postupanje s komunalnim otpadom tvrtci koja nema odlagališta! Da li je netko provjerio prateće listove?

9 Nisam „vodar“, ali se sjećam da se i tehnologija uređaja za pročišćavanje otpadnih voda može (dijelom) prilagoditi mogućnostima obrade otpadnog mulja!

10 Na upozorenje da postoje problemi u provođenju IPPC direktive, iz nadležnog ministarstva u prošlom sazivu došao je odgovor da su održali 30 sastanaka! Što odgovoriti na to? Koliko su sastanaka održali u ovom sazivu, jer problem još nije niti „načet“, a kamoli riješen.

11 Pri ovome se ne misli na nedavno „n-to“ otkrivanje, one svjetski poznate spalionice otpada u Beču, od strane gradonačelnika Grada Zagreba, gospodina Bandića.

12 Pozivanje da će RDF preuzeti cementare je prihvatljiv samo u onoj mjeri ako se osiguraju dugoročni ugovori s definiranim financijskim uvjetima, što do sada nije slučaj; tko garantira da će cementare preuzimati RDF pod za stanovnike prihvatljivim uvjetima? Zašto se na razini države ne bi pristupilo izgradnji prihvatljivog termo – energetskog objekta; Zagreb kao veliki potencijalni korisnik otpadne topline bi bio gotovo sigurno najbolje rješenje. (Plastično je fantastično – blog)