Mladi i isfrustrirani

Mladi i isfrustrirani

Za razbijenu javnu imovinu i tučnjave teško će itko naći razumijevanja, no treba uzeti u obzir da se ta agresija i frustracija mladih nisu pojavili sami od sebe. To je samo, na neki način, odraz stanja našeg društva, a norijada je poslužila kao prilika za iskazivanje sveopćeg nezadovoljstva

Boris Jagačić

Prošla je još jedna norijada, a njezine posljedice se zbrajaju još danas. Koliko je maturanata privedeno zbog nasilničkog ponašanja, koliko ih je zbog visokog stupnja alkoholiziranosti te padova i lomova, pa i ozljeđivanja u tučnjavama završilo na hitnoj, kolika je šteta napravljena na tramvajima… A bilo je i ozlijeđenih prolaznika kojima je norijada itekako prisjela (npr. jedan se stariji građanin u Rijeci poskliznuo na mješavinu brašna i vode i navodno slomio kuk…). Može li se onda takvo događanja uopće nazivati »proslavom«, jer kada se sve sagleda, moglo bi se zaključiti da to s proslavom ima malo ili nimalo veze?

Riječ je u stvari o danu za kolektivno »ispuhivanje«, kada si mladi, poneseni alkoholnim parama (i drugim supstancama), s povećanom dozom adrenalina i »skriveni« u sigurnosti mase svojih vršnjaka dopuštaju kojekakve gluparije koje im inače ne bi pale na pamet. Očito većina od njih nije poslušala pokroviteljski savjet zagrebačkog gradonačelnika Milana Bandića koji ih je pozvao da ne piju više nego što mogu podnijeti. »Svi smo bili veseli u toj dobi i ja sam si malo pocugnul pa me sljedeći dan boljela glava«, dodao je gradonačelnik. A kako li tek mnoge maturante još danas boli glava? Kako se ne bi uistinu raspuknula, možda bi pokoji od njih trebalo posegnuti za samoljepljivom trakom…

Gradonačelnik je ujedno pozvao sugrađanke i sugrađane da na dan norijade pokažu malo razumijevanja za maturante s obzirom da se mnogima od nijh na spomen toga događanja diže kosa na glavi, a maturantski punktovi se (ne bez razloga) izbjegavaju kao bojno polje.

Za razbijenu javnu imovinu i tučnjave teško će itko naći razumijevanja, no treba uzeti u obzir da se ta agresija i frustracija mladih nisu pojavili sami od sebe. To je samo, na neki način, odraz stanja našeg društva, a norijada je samo prilika za iskazivanje sveopćeg nezadovoljstva.

Naime, nakon završetka srednje škole, većina maturanata svjesna je što ih čeka, odnosno ne čeka. Znaju da će do posla teško doći, a počinje i nadasve stresni »lov na indekse«.

Mnogi od ovih djevojaka i mladića svjesni su da svojom spremom neće dobiti posao u struci. O tome svjedoči natpis na majci jednog maturanta: »Bolje Jack Daniels u ruci nego grafičar po struci!«. Tako se drugi natpis kakav je nosilo nekoliko momaka – maturanata – »Dođoh, vidjeh, odoh«, može nadopuniti s – »na burzu«.

Oni koji su završili gimnaziju moraju »upasti« na fakultet pod »svaku cijenu«, u stilu »biti ili ne biti«, jer gdje će se bez njega zaposliti? Ako se nisu »nakitili« peticama u srednjoj, teško će upasti bilo gdje. S druge strane, pitanje je mogu li si roditelji u današnjoj ekonomskoj situaciji uopće priuštiti studenta, koji teško pronalazi i nekakav privremeni posao koji bi njemu i njegovoj obitelji studiranje učinio financijski podnošljivijim ili pak uopće izvedivim.

Uz to, tu je i pitanje koji fakultet odabrati. U Hrvatskoj popularni društveni smjerovi uglavnom su jamac dugotrajne evidencije na burzi rada i to nakon više godina truda i muke. Fakultetska diploma odavno nije nikakav jamac za zapošljavanje, a k tome ona ne pada s neba, osim za pojedine. Mogu li pak svi biti medicinari ili inženjeri informatike? Naravno da ne!

Prisjećam se pritom trenutka nakon obrane diplomskog rada, kada mi je tadašnji dekan Fakulteta političkih znanosti, prof. dr. Vlatko Mileta, kod kojeg sam prijavio diplomski rekao: »Kolega, čestitam Vam. Sada ste tek – nigdje«. Uz to, bilo je to prije dosta godina, kada je situacija u zemlji bila, nećemo reći bolja, ali onda svakako daleko manje loša nego danas. I onda se čudimo što mladi gledaju da pobjegnu glavom bez obzira iz napaćene nam Hrvatske. U kojoj već (pre)dugo slušamo kako će nam jednom biti bolje.

Bježe nam čak i oni koji bi i ovdje i imali perspektivu, a koje je upravo Hrvatska obrazovala, jer prihodi su u Njemačkoj i Skandinaviji daleko bolji nego kod nas, a uz to, ako si stručan valjda ti za uspjeh nije potrebna politička ili nekakva druga veza. Do kada ćemo obrazovati stručnjake koji će dodatno doprinositi prosperitetu ionako već bogatih društava?

I što se poduzima ne bi li se takva slika promijenila? Odgovor je poznat većini čitatelja. Momentalno se cijeli državni vrh bavi načinom proslave Oluje, pri čemu tako važnu obljetnicu pretvaraju u skupu lakrdiju, koja će ionako šuplji državni proračun opteretiti za 17 milijuna kuna, premda se to može učiniti na dostojanstveniji i skromniji način.

Vide mladi i kuže oni jako dobro što se tu kod nas događa i na koji se način stvari općenito rješavaju. Situacija je to o kojoj su propjevali i buntovni pankeri Sex Pistolsi u svojoj pjesmi God Save the Quen (Bože čuvaj kraljicu) u kojoj govore o (tadašnjem) nedostatku perspektive u Engleskoj:

»No future, no future,

No future for you

No future, no future,

No future for me.«

S takvom besperspektivnošću suočile su se jučer tisuće i tisuće mladih ljudi, od kojih se očekuje da uskoro krenu stazom samostalnog života. Trebaju li nas onda čuditi maturantski transparenti: »Ne znam šta ću, al kad se napijem, znat ću« i »Tri godine u centru grada, spremne za burzu rada«?

Komentari su zatvoreni