Mit o vitaminu C

Mit o vitaminu C

Još je u 16. stoljeću rekao Paracelsus, otac moderne farmakologije, da je sve otrov i ništa nije lišeno otrovnosti – nego da se samo po dozi razlikuje lijek od otrova. Čitatelju na pouku, a zastupniku, alias doktoru Pernaru neka sâm Bog pomogne!

dr. sc. Nenad Raos

Nenad Raos

Ima tome dosta godina kada me je neki postariji kolega zamolio da mu, kao kemičar i biokemičar, pomognem: iako se već dugo bavi toksikologijom olova, došao je na „revolucionarnu“ ideju da bi baš taj otrov, olovo moglo biti lijek protiv raka. Naime, naišao je na jedan stari znanstveni rad – još iz 1930. godine – u kojem piše (točnije: pokazalo se) kako olovo izaziva „depolimerizaciju RNA“. Zamisao je jednostavna: budući da je mnogi oblik te bolesti izazvan RNA-virusima (virusima čiji se genom ne sastoji od DNA nego od RNA) olovo bi uništilo viruse, a s njima i bolest, rak ili sidu svejedno.

Ne znam treba li ovo uopće komentirati, no ipak ću to učiniti. Kao prvo depolimerizacija RNA olovom (ionima Pb2+) opisana u spomenutom znanstvenom radu je samo dio istraživanja djelovanja pozitivnih iona, Lewisovih kiselina na RNA. (Ako H+, kiseline, depolimeriziraju RNA, zašto to ne bi činili Pb2+, Cr3+ i drugi pozitivni ioni? To je kemičaru sasvim jasno.) Drugi, mnogo veći problem je što bi olovo depolimeriziralo svaku RNA, ne samo onu virusnu. Treće, kada se pogledaju koncentracije, vidi se da bi doza olova kao lijeka daleko nadmašivala dozu olova kao otrova. Drugim riječima, olovo depolimerizira RNA – u lešu pacijenta.

Pseudoznanost nije rezervirana samo za laike

Ima toga još. Neki je naš kemičar zagovarao primjenu teorije za razrijeđene otopine, razvijenu štoviše „za beskonačno razrijeđenje“ (kao aproksimacija, limes) i za one koncentrirane, drugi je znanstvenik došao na ideju da šetnja po Sljemenu nije dobra za pluća (jer tamo ima više ozona nego u gradu), treći – inače Dalmatinac – je pak počeo zagovarati teoriju da je ljudska vrsta evoluirala od neke vrste semiakvatičnih sisavaca, dakle tuljanima sličnih životinja (semiakvatičnih primata?). Pseudoznanost nije rezervirana samo za laike, o ne! I znanstvenici mogu biti takvi, posebice u poodmakloj životnoj dobi. Hoće valjda sebi i drugima pokazati da još mogu.

Ove primjere pokazujem da bih čitatelja približio nečemu vrlo aktualnom, naime uputama „doktora“ Pernara kako treba sve liječiti i sve spriječiti vitaminom C. (Asklepija i njegove dvije kćeri, Panakeju i Higieju zamijenili smo Pernarom i njegovim dvama kćerima blizankama – Cevitaminkom A i Cevitaminkom B.) No u obranu „dr.“ Pernara treba reći da te ideje od vitaminu C nisu njegove, nego da potječu ni od koga drugoga nego od valjda najvećeg kemičara 20. stoljeća, dvostrukog nobelovca (za kemiju i za mir) Amerikanca Linusa Paulinga.

“Dr.” Pernar pored čelnika Živog Zida Ivana Vilibora Sinčića (Foto: Facebook )

Za razliku od našeg znanstvenika s početka ovoga članka, koji nije mogao plasirati svoju teoriju o ljekovitosti olova, američki je kemičar bio vrlo uspješan u zagovaranju kurative i preventive vitaminom C. Napisao je o tome knjige, pokrenuo znanstvene projekte (između ostalog i u Hrvatskoj), a posvjedočio je vrijednost teorije i svojim životom, jer je doživio 93 godine. Zbog vitamina C ili zbog drugih uzroka, to medicinska znanost ne može, naravno, utvrditi, pa svakome preostaje da vjeruje u ono što hoće. No ipak, nije sve stvar vjere. Neke stvari treba i znati.

Svaka tvar može biti otrovna

Kao prvo, treba znati kako kemijski spojevi djeluju na organizam. U malim dozama ne djeluju, u većim djeluju pozitivno, no onda počinju djelovati štetno na duge staze (kronično trovanje) i na kraju štetno na kratke staze (akutno trovanje). Ne treba ići dalje od primjera vode. Ako čovjek uopće ne pije, jasno je, umrijet će od dehidracije (žeđi). Ako pije 1,5 litara dnevno bit će u dobrom fizičkom stanju. No ako prijeđe 2,5 litre opteretit će srce, a sedam litara vode ispijeno na dušek smatra se letalnom dozom – od vode se dakle može i umrijeti. (Molim čitatelja da ove brojeve uzme sasvim uvjetno. Naravno da čovjek treba piti više ako se znoji.)

To su stvari koje bi treba znati svaki student farmacije, svaki student medicine. A eto Linus Pauling to nije znao, ili nije htio znati. Oni koji su znali nisu se htjeli suprotstaviti njegovom autoritetu te ukazati na činjenicu da vitamin C, kao svaka tvar koja se unosi u organizam (pa čak, vidimo, i voda), može biti otrovan. Još je u 16. stoljeću rekao Paracelsus, otac moderne farmakologije, da je sve otrov i ništa nije lišeno otrovnosti – nego da se samo po dozi razlikuje lijek od otrova. Čitatelju na pouku, a zastupniku, alias doktoru Pernaru neka sâm Bog pomogne!

Ostavi komentar

*