“Misao na gospodina”

Misao na gospodina

Kad opet sretnem jeku Tvojih koračaja,
da li ćeš osjetit, da mi je u dušu ušla jesen,
hoće li gnjevan biti lik Tvoj nada me nadnesen,
kad u meni vidiš grijeh?
Tvoga kruha nisam tako dugo kušao
i ruke Tvoje, koje mi – čudno! – ni sada nisi skrio
zaboravljam poljubit, uvečer prije sna.
Davno je bilo, kada sam Te s čežnjom slušao
kad bih pun vjere ušao
u Tvoj hram….

Kad nasluti duša žamor Tvojih stopa,
hoće li suze, iz očiju što mi kanu,
izmoliti smirenje uma?
Hoćeš li dati , da slast večernjeg šuma
opet zatitra radošću u snima, koji se Tebi vraćaju?
– Hoću li morati dugo moliti,
da stope Tvoje uza me stanu,
i u slatkom ritmu opet uza me koračaju?…

Dr. Zvonimir Remeta (1909 – 1964)
(Antunovska nagrada – Roman „Grieh“, Matica hrvatska, Zagreb, 1942.)