Miroslav Kocijan – pionir hrvatskog računarstva

Danas će to nekome možda zvučati čudno, ali mnogima od nas je tada prvi susret s računalom bio ujedno i susret s jednim domaćim, hrvatskim proizvodom. Riječ je o kompjuteru Orao, kojega je proizvodila varaždinska tvrtka PEL, a projektirao Miroslav Kocijan

Onda se  mislilo da tehnologija oslobađa čovjeka, sada pak ispada da nas ona zapravo porobljava, kaže Kocijan.

Država ne samo da ne stimulira već „aktivno destimulira svaku proizvodnju“

Boris Jagačić

Nedavno sam s jednim kolegom poveo kraću raspravu o računalima nekad i danas, pri čemu smo se neizostavno morali dotaknuti legendarnog modela kućnih računala kakav je bio Commodore 64 s kojim on nije bio zadovoljan, dok je mene oduševio. Premda sam s vremenom postao vlasnikom – Commodorea 128, modela ozbiljnijih pretenzija,  i ovaj je 99 % posto vremena zapravo „glumio“ prethodnika radeći u C-64 modu u kojem je služio kao zahvalna igraća konzola. Valja spomenuti da je 128-ica svojedobno bila dosta komplicirana izvedba s dva odvojena procesora koji su, ovisno o potrebama, radili samostalno ili u kombinaciji, a mogla je raditi u tri načina rada (moda) – C 64 (s gotovo 100 postotnom kompatibilnošću s prethodnikom), C128, i CP/M . Glavni dizajner ovoga računala bio je Bil Herd, vrlo sposoban američki konstruktor računala.

Teško je zaboraviti mnogobrojne igrice zbog kojih se kao klinci nismo željeli „odlijepiti“ sa šezdesetčetvorke;  nisu se odlikovale nekakvom famoznom grafikom kao današnje, ali su zato bile daleko maštovitije i upravo genijalno napisane. Nakon što mi se u devedesetima pokvario komodorac jednostavno sam prestao s igranjem računalnih igara. To više jednostavno nije bilo to – grafika i zvučni efekti stavljeni su ispred radnje, a već za samo pokretanje neke od zahtjevnijih igara (a kamoli igranje) trebao je imati poprilično moćan „stroj“. S druge strane, komodorac je bio „sretan“ već i s kasetofonom i svega 64 kB, odnosno 128 kB RAM memorije.

MIroslav Kocijan i Orao (Izvor: Rep.hr)

No komodorac je u kuću stigao nešto kasnije, a sredinom 1980-ih kućna računala u bivšoj državi baš i nisu bila rasprostranjena. Njihova je ekspanzija počela tek u drugoj polovici osamdesetih, a rasprava s početka teksta podsjetila me na prvi aktivni susret s mikroračunalom. Danas će to nekome možda zvučati čudno, ali mnogima od nas je tada prvi susret s računalom bio ujedno i susret s jednim domaćim, hrvatskim proizvodom. Riječ je o kompjuteru Orao, kojega je proizvodila varaždinska tvrtka PEL. Orao sam upoznao i prvi sam put na njemu radio (točnije, igrao se) negdje sredinom 1980-ih u nekadašnjem omladinskom domu u zagrebačkom naselju Stenjevec.

Bio je onda svojevrsno čudo tehnike, i premda izvana baš nije odavalo dojam vrhunskog i kako se to danas prečesto voli reći „inovativnog“ proizvoda (imao je monokromni, crno-bijeli prikaz na monitoru), on je to uistinu bio. Konstruirao ga je jedan od pionira hrvatskoga računalstva Miroslav Kocijan, u vremenima kad se nije moglo uvoziti sve što ti padne napamet već se moralo u što većoj mjeri proizvoditi „doma“.

Priča o slobodi

U intervjuu za jedan informatički časopis Kocijan je opisao kako je napravljen Orao, 8-bitno kućno računalo. U biti, Orao je izrastao iz svojeg prethodnika Galeba, osmišljenog još početkom 1980-ih, a koji je bio pandan američkom modelu Challenger i britanskom UK 101. Iz tog je naziva proizašao i naziv YU 101, odnosno Galeb. Ova su računala bila jeftinija nego Apple II, Commodore PET ili TRS-80.   Kao osnovni procesor zadržao je poznati mikroprocesor MOS Technology 6502 čime je arhitektura Orla je bila ograničena brzinom i memorijom, no dobilo se na povoljnijoj cijeni jer ovaj je mikroprocesor bio dostupan i jeftin.  Inače, navedeni mikroprocesor razvili su Chuck Peddle i Bill Mensch 1975. godine za tvrtku MOS Technology. U vrijeme predstavljanja bio je to najjeftiniji mikroprocesor punih performansi na tržištu. Koštao je čak šest puta manje od konkurentskih proizvoda  te je pored procesora Zilog Z80  poslužio kao osnovica iz koje se iznjedrilo nekoliko kompjuterskih projekata koji će uostalom dovesti do računalne revolucije 1980-ih. Između ostalih, procesor su koristili Apple, Atari i Commodore.

Premda većina ljudi misli da je računalo Galeb dobilo ime po tadašnjem borbenom zrakoplovu, Kocijan je to opovrgnuo, navodeći kako je naziv potekao od romana, zapravo priče o slobodi – „Galeb Jonathan Livingston“ Richarda Bacha.  Tako je i Galeb trebao dati nekakvu vrst slobode svojim korisnicima. „Uvijek postoji nekakva filozofska priča u cijeloj stvari. Onda se  mislilo da tehnologija oslobađa čovjeka, sada pak ispada da nas ona zapravo porobljava“, kaže Kocijan.

Komentirajući konstrukciju jednog od prvih računala za mase na ovim područjima, Kocijan objašnjava da je to kopija spomenutih zapadnjačkih računala, ali ne u smislu da je u potpunosti preslikan njihov dizajn, već u smislu da sa njima bude kompatibilan ekvivalent, pri čemu je Galeb imao originalnih rješenja i dodataka. „Ti modeli nisu imali zvuk, ovaj moj je imao zvuk i neke druge detalje. Bila je to u stvari optimizacija postojećih modela“, napominje Kocijan i dodaje kako je u to vrijeme Galeb zapravo bio test može li se napraviti takav domaći  proizvod ili ne.

„Pokazali smo da možemo“

„Evo možemo, pokazali smo da možemo“, rekao je dodajući kako je to ujedno bio i imperativ jer nije bilo uvoza. „Ako sam ne proizvedeš, nemaš ništa i onda kad čovjek nema, ide nešto pokušati napraviti. Galeb je bio prvi, a Orao je drugi kompjuter koji je trebao biti jednostavniji, a bolji i jeftiniji. Osnovna ideja kod njegova dizajniranja je bila da bude čim jednostavniji i jeftiniji, ali to, na sreću, nije rezultiralo lošijim sustavom već, dapače – boljim“, napominje Kocijan.

Bila je to, kako je rekao, „grafička mašina“, na kojoj se sve radilo „u grafici“, tako da Orao nije bilo terminal/tekstualno računalo nego se sve iscrtavalo u softveru pomoću rutina programa. Tada, naime, još nije bilo hardvera koji bi generirao slova. „Važno je istaknuti da tada nisu postojali PC-jevi na kojima bi čovjek mogao imati neki razvojni sistem. Sve se radilo pješke. Prva kodiranja radila su se isključivo u HEX kodu  (heksadecimalnom  brojevnom sustavu op.a.), a vrijednosti su se unosile čak i šalterima. Tek nakon toga, pisao se prvi bazni program koji  se u to doba zvao monitorski program. Konkretno, napisao sam i mali assembler,  koji nije bio simbolički te osnovne rutine da bi cijelu stvar oživjeli.  Iz toga je nastalo sve kako je nastalo, a s vremenom (to već jesu bile i nekakve političke igre), Orao je jednoga dana postao standard za osnovne škole. Zbog toga je i poznat, inače bi mi ostao kao jedan primjerak u sobnim uvjetima“, zaključuje Kocijan.

Portal Rep.hr prenosi da je u vrijeme stvaranja računala Kocijan bio prilično mlad (rođen je 1961. godine), u školi je učio njemački jezik, a sva literatura koju je nabavio bila je na engleskome, što je zahtijevalo dodatan trud i vrijeme. Vremena su to kad nije bilo adekvatnih alata za sastavljanje računala  te je iz inozemstva trebalo prošvercati dijelove za prvo računalo. I kada je krenula serijska proizvodnja svi su čipovi dolazili iz uvoza, a tvrtka PEL je, kako bi zadovoljila omjer uvozno/izvoznih kvota, izvozila pletene košare.

Ovaj pionir hrvatskoga računarstva prisjeća se kako je kod sastavljanja prvog kompjutera na bazi Motorolinog 6800 procesora bio pravi doživljaj vidjeti trenutak kad je proradio, a prva se slova pojavila na ekranu. „Bio sam ponosan i što sam, primjerice, drugačije složio shemu nego je to sugerirala Motorola, ali je svejedno sve radilo!“.

TIOSS – prvi hrvatski čovjekoliki robot

TIOSS

Kada se počelo raditi na Orlu nije bilo u planu da ga se uvede kao školsko računalo.  U tome je, međutim, pomogla zagrebačka tvrtka Velebit.  Među ostalim,  Velebit je bio uvoznik tehnološki naprednih Apple računala te pokrovitelj nekih računalnih tečajeva od kojih je na Appleu IIc dva pohađao i autor ovoga članka još 1987. godine.

Iz današnje perspektive pothvat koji je izveo Kocijan i ljudi oko njega danas izgleda kao jedna neobična „avantura“ ali stvoritelj  Galeba i Orla uvjeren je da se i danas puno toga može napraviti jer imamo mnogo pametnih i sposobnih ljudi. Poručuje međutim da ne postoji poduzetnička klima za organizaciju proizvodnje, a država ne samo da ne stimulira već „aktivno destimulira svaku proizvodnju“.  Spomenimo da oko  Orla postoji jedna mala internetska retro scena, a Josip Petrušanec je sastavio emualator Orla pomoću kojega se ovoga elektroničkog starca može „oživjeti“ i na modernom računalu s Windows operativnim sustavom.

Branimir Makanec u riječkom muzeju računala Peek & Poke

Ovdje ne smijemo zaboraviti još jednog  velikana hrvatskoga računarstva.  Branimir Makanec (rođ. 1932. godine) bio je glavni dizajner tada modernog kućnog računala Ivel Ultra (Impuls 9020), koje je bilo kompatibilno s čuvenim Appleom II (Appleov klon), a 1980-ih ga je proizvodila tvrtka Ivasim iz Ivanić Grada.  Oko 1000 ovih računala bilo je od 1982 do 1989 godine instalirano u srednjim školama, a zanimljivo je da je Ivelov proizvod, zahvaljujući određenim modifikacijama, bio čak učinkovitiji od originala i daleko bolji od većine ostalih Appleovih klonova. Makanec je na razvoju  informatičke djelatnosti počeo raditi još od studentskih dana kada je na Elektrotehničkom fakultetu 1961. godine osnovao sekciju Narodne tehnike pod nazivom “Grupa kibernetičara” i jedan je od najznačajnijih pionira informatike u Hrvatskoj, ali i u bivšoj Jugoslaviji. U okviru njegove sekcije je (prema podacima iz Wikipedije) 1962. godine izrađen prvi hrvatski autonomni čovjekoliki robot TIOSS (Teledirigirani izvršni organ samoorganizirajućeg sustava).

Spomenut ćemo još i Zorislava Šojata koji je projektirao Ivel Z3 – kompjuter kompatibilan s Apple IIe izvedbom. Ovaj model imao je čak tri procesora – MOS 6502, Z80, i Intel 8080, raspolagao je sa 128 kB RAM-a i dvije disketne jedinice.  Računalo je radilo s četiri (!) operativna sustava: CP/M, UCSD p-system, IDOS, Apple DOS  3.2/3.3. Inače, Šojat je osebujna osoba, umjetnik i entuzijast s kojim sam imao prilike upoznati se i razgovarati ali na sasvim drugu temu kada smo, ima tome već dosta, u auto prilogu Vjesnika pisali o njegovu u nas jedinstvenom oldimeru –  Ciroënu SM („U Hrvatskoj vozi još jedan SM“).

Orao MR102 (serijska proizvodnja); tehnički podaci:

Mikroprocesor : MOS Technology 6502
Takt: 1Mhz
Memorija  : 16Kb RAM (proširivo do 32Kb dodavanjem memorijskih kola u prazna podnožja na matičnoj ploči), 16Kb ROM
Zaslon: To je cjelovito grafički stroj, a tekst mod je emuliran u firmware-u.
bitmapna grafika u 256×256 točaka (monokromna)
tekst 32×32 (emuliran)
Zvuk  : 1 kanal 5 oktava, kroz ugrađeni zvučnik
Tipkovnica  : QWERTZ – ukupno 61 tipka (od kojih su 4 funkcijske tipke + 4 tipke za smjer)
Programski jezici : ugrađeni Orao Basic v 1.2, Monitor te Assembler i Disassembler za 6502
Ulazno/izlazni međusklopovi: kasetofon DIN-5, izlaz za televiziju, kompozitni izlaz, tipka za RESET, RS-232 DIN-5, rubni izlaz za proširenje
Dimenzije: 420x230x70mm
Napajanje: 9V – 5V stabilizirano, 600mA
Brzina prijenosa na kasetofonu: od 300 do 9600 bauda
Uz Orla bila je distribuirana je i kazeta s programima. Na kazeti je bilo nekoliko video igri: Jamb, Strip poker, Simulator leta, Space Invaders, Zid (arkanoid), igra asocijacije, te još nekoliko demo programa. (Izvor tehničkih podataka: Wikipedija)

 

 

  1. … Commodore 64, Sinclair ZX Spectrum, 8-bitni Atariji, Apple-ovi, Orao, Galaksija, Oric Nova,
    Pekom,… nisu bili samo igrače konzole nego i programerske experimentatorske kutije za istraživanje
    tehnologije/a ( <–I ovo "a" jer se C-64 mogao softwareski pretvorit u osciloskop, koristan npr.
    radioHAMaterima…)
    "…može li se Lunix, c-64 Linux crossPortat na Orla…?" \o/ :-D <(")

    http://www.flickr.com/photos/goran_zec/5205447488/in/photostream/
    http://lng.sourceforge.net/

    Odgovori
  2. pioniri maleni …

    >EAGLE< EXTENDED BASIC
    V 1.0 (C) 85

    MEM SIZE?
    23534 BYTES FREE
    _

    (Orao emulator verzija 0.4 beta)

    Odgovori
  3. Ne radi link na strancicu Josipa Petrušaneca. Ali ako nekoga zanima emulator se može skinuti na:
    http://simonowen.com/sam/oraoemu/
    http://oraodotnet.codeplex.com/

    Odgovori
  4. Koliko znam Končar još ima stanovitu ponudu prijenosnih računala. Ne znam sklapaju li se ona kod nas ili u Aziji, kao ni radili se o domaćem dizajnu, ali ipak nose ime jedne hrvatske firme pa bi bilo lijepo vidjeti da ta računala koriste naši ministri na sjednicama vlade kao i po javnim firmama. Kupnja tih kompova sigurno bi nešto značila za Končar i njegove djelatnike.

    Odgovori
  5. Cinjenica je da danas vise ne proizvodimo ni sibice a kamo li kompjutere. Ovdje se doista govori o nasim velikanina koji svakako zasluzuju medijski prostor

    Odgovori
  6. …Galeb, Orao…, a kako se zvao prethodni model – Golub ili, možda – Vrabac? A kako bi se onda nazvao nasljednik? Kondor? :-)

    Odgovori
  7. I ja se sjećam Komodorca: Super Pipeline, Sentinel, Blue Max, Boulder Dash, International Karate, Grand Prix Circuit, Raid over Moscow, Ace, Up Periscope, Pitstop II, Last Ninja, Project Firestart, Elite, Loderunner, Barbarian, Wizard of War, Frogger, 1942, Ghosts ‘n Goblins, Ghostbusters, Paperboy…

    Odgovori
    • Moj prvi susret s komodorcem bila je igra Lazy Jones, u kojoj Jones ne zna što bi sa sobom pa hoda po hodnicima i ulazi u sobe, pa u svakoj igra neku drugu kompjutersku igricu. Zaista maštovito, a igra ne dosadi brzo jer nema monotonije.
      Ponajviše sam međutim igrao Breaker, svojevrsni pandan The Walla i Arkanoida. Bila je to dosta zahtjevna igra no (uz podosta treninga) uspio sam ju čak i završiti. Okolina nije u tom trenutku shvaćala moj ushit, a uspjeh sam doživio kao da sam istrčao maraton. Naravno, među prvima je bio i Pac Man te W.O.W., ali zaista ih je mnogo koje su plijenile pozornost.
      No Commodore je ipak druga priča, iza koje je stajala moćna kompanija, dok je ovdje naglasak na entuzijastima koji su uspjeli napraviti mnogo u jednim posve drugim uvjetima.

      Odgovori

Odgovori

E-mail adresa ne postaje javno vidljiva i ostaje poznata samo redakciji.

CAPTCHA slika

*Obavezno