Mirnodopski i vojni dio jugoslavenskog nuklearnog programa

Mirnodopski i vojni dio jugoslavenskog nuklearnog programa

Laboratorij za zbrinjavanje radioaktivnog otpada,  X-krilo Instituta Ruđer Bošković, poznato i kao Fesobil (složenica od nadimka voditelja projekta i Černobila, mjesta nuklearne havarije u Ukrajini)

(Treći dio)

Jugoslavija 1982. lansira intenzivan nuklearni program. On se sastoji od dva dijela. Jedan se dio zove Program A, kodnog naziva Sutjeska, a koordinira ga i vodi Vojnotehnički institut u Beogradu. To je supertajni program, a drugi je dio Program B, kojeg koordinira Energoinvest – Sarajevo, najjači industrijski koncern u Jugoslaviji, preko svog Instituta koji se zove ITEN15

prof. dr. Krunoslav Pisk

Treća faza nuklearnog programa (1982. − 1989.)

Vrijeme od 1982. do 1989. godine je razdoblje u kojem je jugoslavenski nuklearni program najintenzivniji i najambiciozniji. Većina starijih kolega koji su bili dobro upućeni u zbivanja povezano s radom Savezne komisija za nuklearnu energiju, a pogotovo oko gradnje i problematike NE Krško u novi program nisu bili uključeni i o njemu ništa nisu znali. Pogotovo o vojnoj komponenti. U 1987. godini taj se program, iako nedovršen, počinje zatvarati, a jedan od razloga (vjerojatno i najvažniji) su političke prilike u Jugoslaviji koje vode u raspad države. Zanimljivo je pitanje bi li se ostvarili ambiciozni ciljevi programa da politika nije presudila prekidom?

Istraživanja oko izrade nuklearne bombe

Dakle, negdje 1982. godine Jugoslavija lansira intenzivan nuklearni program. On se sastoji od dva dijela. Jedan se dio zove Program A, kodnog naziva Sutjeska, a koordinira ga i vodi Vojnotehnički institut (VTI) u Beogradu. To je supertajni program koji se financira iz Saveznog sekretarijata za narodnu obranu. On traje po prilici od 1982. do 1987., kada je zaustavljen. Na »Boškoviću« su za njega znala samo četiri čovjeka, iako se na Institutu obavljao dio istraživanja, odnosno izrada bitnog dijela atomske bombe. Drugi je dio Program B, kojeg koordinira Energoinvest – Sarajevo, dakle najjači industrijski koncern u Jugoslaviji, preko svog Instituta koji se zove ITEN. Program se stvarno financira iz ‘diskrecijskih fondova’ Savezng izvršnog vijeća (SIV). Čini se da se htio sakriti trag porijekla novca, što je dodatno otvaralo različite sumnje.

Dakle, Program A je obavijen vojnom tajnom zato jer sadrži izradu nuklearnog oružja. U biti Program A se naslanja na mirnodopski Program B koji je i zato poslovna tajna. Program B počiva na dokumentu koji se zove PONT-program ovladavanja (“osvajanja”) nuklearnim tehnologijama. U njemu su navedeni zadaci kao: dobivanje urana, obogaćivanje urana, teška voda, gorivi elementi, prerada isluženog goriva radi korištenja plutonija u energetske svrhe, prerada i deponiranje radioaktivnog otpada. U ovom nabrajanju fali nuklearni reaktor, ali on već postoji u Vinči kao sovjetski poklon s kraja 1950-tih. Kao što se vidi, ovdje je sve mirnodopsko, osim ako nećete s dobivenim plutonijem izrađivati atomsku bombu. Ovdje se vidi i delikatnost svih “mirnodopskih” nuklearnih programa.

Dodjela plakete Vojnotehničkog instituta Institutu Ruđer Bošković 1988. godine u Beogradu za suradnju s jugoslavenskom vojskom. Dr. sc. Krunoslav Pisk, direktor Instituta Ruđer Bošković prima plaketu od generala Aleksandra Radovića, direktora Vojnotehničkog instituta.

Ali, NE Krško je izgrađena američkom tehnologijom i oni kontroliraju nuklearni ciklus i otpad, a sve skupa je i pod nazorom MAAE iz Beča. Iz Programa B, preko ITEN-a, »Bošković« je dobio zadaću razvijanja tehnologije za rješavanje problema nuklearnog otpada. Izgradnja zgrade, odnosno “određenog pogona” u Institutskom parku izazivala je veliku buku i znatiželju. Tih 1980-tih i u Njemačkim i u našim novinama, pa i na samom »Boškoviću«, nagađalo se o svrsi zgrade: od deponija za nuklearni otpad, pa do proizvodnje plutonija za bombu. Kako je Ugovor o projektu potpisan između ITEN-a i Ruđerovog OOUR-a Tenez, zaobiđeni su kolektivni centralni organi uprave Instituta pa je kasniji direktor S. Kveder, koji je došao poslije V. Kundića koji je znao za Ugovor i Program, potrošio puno vremena prije nego je uspio vidjeti Ugovor, jer je bio ‘poslovna tajna’. Dakako, nije bilo riječi ni o plutoniju, niti o skladištu radioaktivnog otpada, već o izgradnji poluindustrijskog postrojenja za tretiranje radioaktivnog otpada.

Sudjelovanje IRB-a u tajnom programu

Zaobilaženje centralnih institutskih organa bilo je u ourskom uređenju moguće, pogotovo ako je bilo politički podobno. Inače, tehnologija koju se je probalo razvijati bila je bazirana na zeolitima – ‘molekularnim sitima’. Ugovor je formalno zatvoren 1990. godine i opet je potpis s »Ruđerove« strane bio potpis direktora OOUR-a Tenez. Nije jasno koliko se je daleko došlo u postizavanjima ciljeva projekta. Nije ostalo, a nije ni bilo nikakvog posebnog radioaktivnog materijala, osim za laboratorijska istraživanja. Ostali su mnogi dobri kemičari, instrumenti i zgrada. Ipak, devetero suradnika je bilo otpušteno jer nisu zadovoljavali potreban znanstveni standard, a zgrada je već davno prije nazvana Fesobil, što je složenica između riječi Fes, nadimak R. Despotovića voditelja projekta i Černobila, mjesta nuklearne havarije u Ukrajini.

U tajnom programu A »Bošković« je sudjelovao tamo gdje je bila najjača njegova ekspertiza, a to je nuklearna fizika i elektronika. Dakle, što je i zašto trebalo napraviti? Plutonijska atomska bomba eksplodira kada se sabiju komadi plutonija 239 (klasičnim eksplozivom) tako da čine kritičnu masu za lančanu reakciju. Da bi lančana reakcija i oslobađanje energije (fisijski proces cijepanja plutonija neutronima) bilo efikasno, potrebno je imati u času inicijacije snažan izvor neutrona. Taj je izvor zapravo posebno napravljen “mali” neutronski generator. I tako je »Boškoviću« “dodijeljeno” ispitivanje i istraživanje, služeći se standardnim neutronskim generatorom kupljenim 1970. godine, kako bi se napravio takav mali generator za bombu. Trebalo je razviti pulsirajuće deuteronske snopove, odnosno napone koji ih proizvode, i neutronske detektore kojim bi se dijagnosticiralo proizvedene neutrone.

Preko VTI-a iz Beograda pribavljen je čak i jedan američki uzorak (nije jasno kojom metodom), ali nije radio pa nije bio od pomoći. Dakle, na »Boškoviću« se radilo na jednom bitnom dijelu atomske bombe, ali ta istraživanja, kao ni ona povezana s radioaktivnim otpadom, nisu uključivala nikakav nuklearni materijal (plutonij, uran) koji bi služio kao “atomski eksploziv”. U tom smislu su medijske i druge optužbe na račun Instituta bile promašene. Istinu o A i B projektima ispričao mi je 1990-te, kada sam bio direktor IRB-a, pokojni Đuro Miljanić, moj dragi kolega, koji je bio uključen u strukturu Programa i vodio je »Ruđerov« program za izradu neutronskog generatora. Miljanić je kao koautor 1999. godine objavio strukturu i ciljeve A i B Programa u međunarodnom časopisu The Bulletin of the Atomic Scientists, članak koji je kasnije objavljen kod nas u tjedniku Globus, tako da od onda to nije više tajna.

Đuro Miljanić, voditelj programa izrade neutronskog generatora. Dobar dio izloženoga bez njega ne bi znao, zato sam mu zahvalan.

“Bošković” je prije 1990. “proizvodio” više od 40 % hrvatske znanosti

Poruka koju sam u ovom izlaganju htio podijeliti je slijedeća. Mislim da takve prilike kao što je bila nuklearna znanost 1950-ih više neće biti. Špica svjetske znanosti u ratom poharano i u svakom smislu devastirano (jugoslavensko) društvo implementirana je kroz nuklearni program, koji je počivao na ideološkim, političkim i geopolitičkim temeljima. Tako je nastao Institut Ruđer Bošković na kojem se razvila izvrsna fundamentalna znanost, rezultati koji ne bi mogli biti dosegnuti da se nisu razvijale paralelno tehničke i tehnološke struke i discipline. »Bošković« je prije 1990. “proizvodio” više od 40 % hrvatske znanosti, a bio je i nositelj međunarodne znanstvene suradnje. Još i više, značajan je odgoj »kadrova« koji su hranili ponajviše zagrebačko sveučilište (posebno PMF i ETF-FER), kao i šire okruženje, ali nažalost i inozemstvo. Profesori Sveučilišta u Zagrebu, poglavito I. Supek i M. Paić, iznijeli su osnivanje Instituta i usadili sustav vrijednosti.

– Kraj –


* Izvorni tekst je objavljen u zborniku Povijest i filozofija tehnike, Kiklos – Krug knjige d.o.o. (2018.), a nastao je prema fonogramskom zapisu predavanja. Puno detalja o temi može se naći u knjizi Institut Ruđer Bošković – ljudi i događaji 1950.-2000., autora Tanje Rudež i Krunoslava Piska, u izdanje »Školske knige« (2017.)