Mirko Švenda Žiga: Kao kajkavac izražavam pripadnost, a kao rocker bunt

Mirko Švenda Žiga: Kao kajkavac izražavam pripadnost, a kao rocker bunt

»Mislim da kajkavski polako ali sigurno zauzima svoje mjestu u hrvatskoj glazbi. Doduše, teško je, ali ide. Sve je više nas koji dovoljno poštujemo kajkavski izričaj. A cajke? Cajke su trenutni hir, otići će one kad dođe vrijeme, otići će cajke…«

Razgovarala: Snježana Kratz

Na kakvoj je glazbi odrastao, od čega ga hvata tiha jeza i kako se pjeva međimurska pjesma ZG-magazinu govori međimurski etno glazbenik Mirko Švenda Žiga. Otkriva nam zašto je baš Žiga, kakve su bile svadbe Švendovih i između čega to stoji njegovo Međimurje…

Zašto volite Zagreb?

Zagreb volim jer se zadnjih godina uglavnom sve u njemu događa. Dakle, nemalo zbog posla, ali volim ga i jer je to jedna od najljepših metropola u kojima sam dosada bio. Reklo bi se za života.

Kada ste prvi put došli u njega, kakve »slike« nosite?

Prvi put u Zagreb dolazim kao dijete, jer sam tada odlazio rodbini u posjet. Naime, u metropolu je svojedobno odselilo dosta moje obitelji, kako s majčine, tako i s tatine strane.

Postoje zasigurno i razlike između vašeg rodnog Čehovca i glavnog nam grada?

Razlike su velike u svakom pogledu, a povezanost s mojim međimurskim krajem upravo su te rodbinske veze. U zadnje vrijeme uvelike je to zbog posla.

Na kakvoj ste glazbi odrastali? Kako se u vas uvukao taj etno moment? Međimurac ste…

Međimurac sam od glave do pete! Moja obitelj u malom mjestu Čehovcu koje je sad već dio Preloga, postoji već puno generacija. U njemu sam se i rodio 1964. godine kao deveto dijete. Odrastao sam na pop glazbi ondašnjeg vremena: Mišo Kovač, Dalibor Brun, Džo Maračić Maki, Duško Lokin… Njihove koncerte u Međimurju je organizirao moj najstariji brat Ivan, koji im je svima bio menadžer za sjevernu Hrvatsku. A etno? Etno se u mene »uvukao« preko majke Marije. Ona je, kada bi prala veš na pumpi, a ja pumpao vodu, pjevušila sve te pjesme i – pjesmetine. Tek se poslije pokazalo kako sam ih s razlogom nazvao pjesmetine. Bilo je to vrijeme mojeg upijanja etna i baš takvih izričaja.

Majka vam je lijepo pjevala?

Majka je imala anđeoski glas, a i moj otac Tonči, kako su ga svi zvali. On je bio vrlo dobar pjevač, dok je majka Mara pjevala sve »odreda«. Kada se prisjetim, otac je uvijek znao odabrati pravu pjesmu u pravom trenutku.

Koliko je zahtjevna međimurska popevka?

Da, međimurska popevka je vrlo zahtjevna za pjevanje, a kada čujem neke sad razvikane po novinama i medijima »vrle« pjevačice, kako sa pola glasa i jako lošim falsetom pjevaju međimursku pjesmu, hvata me tiha jeza! Međimurska se pjesma pjeva punim glasom i čistim vokalom, najbolje bez ikakvog instrumenta u pratnji. Danas to mogu rijetki. U Međimurju su to dvije pjevačice za koje garantiram da su najbolje od ženskih vokala: Marija Jambrošić i Cecilija Merkač Hudopisk. Muške vokale neću komentirati, jer ih nema. Nazovite me kakogod hoćete poslije ovog, ali – nema ih!

Opjevali ste svoj kraj notama, ali i majku za kojom bol još nije prošla?

Svoj kraj mogu opjevati notama i tekstom, a tu svakako ističem pjesme Kajkavci, Dok ja dojdem v domovinu, Jarebica… A opjevati majku je lako ako si iskren i voliš je iskreno. Čak i nakon 28 godina otkako je umrla moja mater, ja sam još uvijek iskren u ljubavi prema njoj.

Je li kajkavski i općenito etno zvuk u Hrvatskoj pronašao svoje mjesto? Jesu li nas progutali narodnjaci, da ne kažem »cajke«?

Mislim da kajkavski polako ali sigurno zauzima svoje mjestu u hrvatskoj glazbi. Doduše, teško je, ali ide. Sve je više nas koji dovoljno poštujemo kajkavski izričaj. A cajke? Cajke su trenutni hir, otići će one kad dođe vrijeme, otići će cajke… I ja, reklo bi se pjevam narodnjake, kajkavske,narodske pjesme.

Koliko mediji bilježe grijeha zbog toga jer daju prostora takvim »zvijezdama«?

Mediji cajkama daju prostora zbog interesa jer na njima zarađuju, a danas je sve biznis. Pa i cajke,nažalost.

Idu li hrvatska glazbena kola nizbrdo? Na televiziju i u medije može gotovo doći svatko. Koliko su se kvaliteta i kriteriji snizili?

Mislim da hrvatska glazbena kola idu kamo i kako trebaju. Doduše, teško tandrču, ali kreću se. Smatram ipak u dobrom smjeru i vjerujem da bu u tom smislu sve dobro.

Zašto vam je nadimak Žiga i odakle naziv Bandisti?

Bandisti su se oduvijek nazivali svirači na trubama koji su odvajkada svirali u Međimurju. Otkad pamtim sebe i glazbu, bandisti su dakle trube, a manje žičani instrumenti. A Žiga? Žiga je bio moj djed po mami Mari, pa je ona u Čehovec gdje se udala donijela »conu«, odnosno nadimak iz Palinovca, gdje ju je pronašao moj tata Tonči. Mama je bila Žigova Mara, zvali su je Žigovica, a kako sam u svojoj glazbi htio ostaviti i uspomenu na nju, uzeo sam tek četiri slova za moje umjetničko predstavljanje. Kratko i jasno – Žiga!

Žiga & Bandisti tijekom nastupa

Obiteljski ste čovjek iz višečlane obitelji. Jeste li bili raspjevani, veseli?

Jesmo, bili smo velika obitelj jer nas je bilo devetero braće i sestara, ali kako smo bili siromašni svi su nekako otišli u svijet, osim mene. No kako ih je majka Mara sve odgojila da se moraju vratiti u Hrvatsku kad izrode djecu, svi do jednoga su se vratili i djecu odškolovali i odgojili u domovini. Na domaji, na ognjištu… A kada smo se sastajali po svadbama, a bilo ih je kod nas puno, pjevalo se i veselilo po četiri, pet dana bez prekida. Uh, Švendove su svadbe i veselja uvijek bile »malo jače«!

Ovo vas pitam jer doista znate napraviti atmosferu, što uz vrhunsko »popevanje« garantira kvalitetu i na koncertu.

Uspjehu na koncertu svakako pridonosi i duhovitost izvođača, a dobar pjevač ako je uz to i duhovit, garantira uspjeh.

Međimurci su dosta muzikalni?

Da, samo što su stoljećima nažalost bili pod tuđom nogom i gazdama, pa su to izražavali i sjetnim pjesmama. U zadnje vrijeme, ohrabrujuće je da puno mladih iz Međimurja studira glazbu.

Koji su tradicionalni instrumenti vašega kraja? S vama nastupa i cimbal bend uz žičane i elegične cimbale. Koliko su one karakteristične za Međimurje?

Moje obrade međimurskih pjesama koje trenutno radim uključuju tri benda: Cimbal bend, Bandisti i Pop-rock bend. Volim sva tri izričaja, ali nekako uz cimbal(e) moj vokal pokazuje svoju raskoš do kraja.

Koliko su vam inspirativne rijeke Mura i Drava? Zagrebačka Sava nije na tom tragu, iako su je pjesnici zvali srebropjena. Treba li se rijeka kao – život koji teče – više voljeti?

Mura i Drava su dvije vode između kojih stoji Međimurje, a jedna pjesma sama po sebi govori: »Međimurje malo kak si lepo ravno, med dvema vodami jesi obgrajeno. Od mađarske strani tiha teče Mura, od horvatske strani hitra leti Drava«. Mislim da je to pjesma nad pjesmama. Mura i Drava su uzele mnogo ljudskih života, zato ih se i poštiva možda više u provinciji nego kao što je to slučaj sa Savom Zagrebu. Ali znate li da je na Muri i Dravi bilo više mlinova nego možda po svim ostalim rijekama zajedno, a ti su mlinovi mljeli žito za kruh. Za kruh naš svagdašnji, da za kruh naš svagdašnji! I kako da ne poštuješ nešto što ti daje kruh?

Što više volite – rokera u sebi ili kajkavsku dušu?

Volim sebe i kajkavca i rokera! Možda zato jer kao etno kajkavac izražavam pripadnost, a kao roker bunt.

Pripremate li u skorije vrijeme kakvo glazbeno uprizorenje za sve koji vas vole i poštuju kao čuvara hrvatskih tradicijskih vrijednosti?

Trenutno završavam svoj 14. album s – naravno – međimurskom tematikom. Kada bude gotov možemo i o njemu. Onima koji me vole poruka je: hvala, neizmjerno vas jako volim, a svim ljudima poštujte sebe i svoje.

Komentiraj

*