“Mirisni” pozdrav iz Plitivica u čast Dana planeta Zemlje

“Mirisni” pozdrav iz Plitivica u čast Dana planeta Zemlje

Prije posjete Nacionalnom parku i dalje obavljajte nuždu kod kuće!

(Foto: Otpadne vode se na Plitvicama ispuštaju i dan danas samo u jednu rupu, nekoliko desetaka metara od prvih kuća i blizu restorana / Izvor: AdamLauks Blog)

Simbolična je poruka da je ideja Dan planeta Zemlje prvi puta predstavljena na konferenciji UNESCO-a 1969. godine. Nacionalni park Plitvice je pod UNESCO-vom zaštitom, a otpadne vode se na Plitvicama ispuštaju i dan danas samo onako u jednu rupu, nekoliko desetaka metara od prvih kuća i blizu restorana s najboljom »basom« – vrstom svježeg sira

dr. sc. Viktor Simončič

Nazdravimo svim luđacima. Svima neprilagođenima. Pobunjenicima. Nezgodnima. Svim onima koji misle svojom glavom. Oni nisu oduševljeni pravilima. Oni ne poštuju “status quo”. Možete ih slaviti, svađati se s njima, citirati ih, ne vjerovati im, obožavati ih ili ih ponižavati. Ali vjerojatno jedino što ne možete je ignorirati ih. Jer oni mijenjaju svijet.

Oni maštaju. Oni liječe. Oni istražuju. Oni stvaraju. Oni nadahnjuju. Oni ljudski rod guraju naprijed. Možda moraju imati crtu ludosti. Jer kako bi drugačije na praznom platnu vidjeli umjetnost, ili u tišini čuli još nenapisanu pjesmu? I dok ih neki doživljavaju kao luđake, mi u njima vidimo genije. Jer ljudi koji su dovoljno ludi da misle kako mogu promijeniti svijet – zapravo su upravo oni koji to i čine. Mislite drugačije – Mislite svojom glavom! (Jack Kerouac)

Viktor Simončič

Ovo je 100. poučak. Za brojiti do 100 treba vremena. Napisati 100 različitih priloga zahtijeva malo više. Na 3-4 kartice teksta, stane nekih 1 500 riječi i dobrih 10 000 slova i znakova. Vješti daktilograf, struka koja je danas gotovo nestala, za to bi trebao desetak minuta. Meni, s tehnikom pisanja po »principu orao«, kružiti iznad tipkovnice i pogoditi slovo, treba puno više.

Razmišljam koliko sati trebam za poučak? Tražim logičnosti, pojašnjenje i objašnjenje u postupcima kojima svjedočim. Ne na način biti »protiv«, ne na način kritičarstva, već na način razuma. Mog stupnja razuma, ograničenog mojim znanjem i mojim iskustvom. I nakon svega, krene slaganje onih 10 000 znakova u nekih 1 500 riječi. Slaganjem rečenica obično nastane neka druga poruka od one koja je nastajala kao mozaik sastavljen od događaja, izjava, vijesti, komentara,…

Samo pisanje, ispravljanje i popravljanje traje nekoliko sati. Napišem, pa stavim na stranu. Dodajem i mijenjam. Zamolim suprugu Ljerku da pročita i kaže ima li smisla. Onda ponovno čitam i popravljam. Zadnje oštrenje je u ponedjeljak ujutro. Prije nego tekst pošaljem uredniku. Zahvalan sam jer neke nepotrebne »žaoke« zna podrezati. Pročitam još jednom kada je tekst objavljen.

Kako je sve počelo

I to traje nekih 10 sati po poučku. 100 poučaka znači 1 000 sati pisanja ili 6 mjeseci rada nekoga u radnom odnosu. Ima li to smisla? Može li pomoći? Meni pomaže. Da ne napišem pukao bih. Ovako možda malo puknu neki drugi.

Stoti poučak posvećujem Danu planeta Zemlje. Hrvatska, ali i ja, u tom danu možemo naći puno simbolike. Dan planeta Zemlje službeno se obilježava od 1992. godine. Od Konferencije UN-a o okolišu i razvoju u Rio de Janeiru. To je prva međunarodna konferencija na kojoj je Hrvatska sudjelovala kao suverena država.

Znajući da neće biti moguće sudjelovanje na RIO 92 bez članstva u UN-u, ipak smo radili na pripremi. Malo u tajnosti, malo u javnosti. Pred ljeto 1991. sam pisao tadašnjem ministru vanjskih poslova, gospodinu Davorinu Rudolfu, predlažući da se samostalno pripremamo za sudjelovanje na RIO 92. Njegov pozitivan odgovor dobili smo negdje krajem kolovoza. Gle čuda – 22. svibnja 1992. godine primljeni smo u UN! Odmah smo poslali prijavu za RIO 92. Sastavila se delegacija. Mislim da nikada više nismo imali jači sastav za okoliš. Predsjednik Vlade Franjo Gregurić, ministar vanjskih poslova Miroslav Šeparović, i još nekoliko važnih osoba iz tadašnjeg političkog vrha. Tako bi inače trebale izgledati delegacije i na drugim važnim konferencijama o okolišu. Tako to drugi rade uvijek. Nažalost, mi smo to učinili samo tada.

Dobili smo Predsjednikov avion. Letjeli smo preko Afrike. Diplomacija je radila. Sletjeli smo u neku državu po gorivo. Niti su oni znali tko smo mi, niti smo mi znali tko su oni. Razgovor je bio srdačan. Prijateljski.

Došli smo u Rio. Konferencija je bila čudo! Svi su bili tamo. Stalno sam bio na CNN-u, koji je izvještavao s konferencije. Zašto? Pa jednostavno, Croatia i Cuba bile su jedna do druge. Za tablom Kube cijelo je vrijeme sjedio predsjednik Fidel Castro. Iza naše table stalno sam najviše sjedio ja, pa me je eto, Fidela radi, bilo i na svim vijestima.

Predsjednik Gregurić održao je prikladan govor. Iskoristio je priliku da se sretne s nizom državnika. Dobro je vodio delegaciju. Gospodski.

Propuštena prilika

Hrvatska je potpisala dva dokumenta, onaj vezan za biodiverzitet i za klimatske promjene. Vjerujem da bismo tada potpisali svašta, samo kako bismo iskoristili priliku biti u društvu država svijeta. To su prvi dokumenti UN-a koje smo potpisali kao samostalna država.

Kada se pripremala delegacija za Post – Rio 2012. pisao sam tadašnjoj ministrici da iskoristi priliku i na nekoj konferenciji za tisak, možda i šire okolišno društvo, zajedno s ministricom vanjskih poslova, evocira uspomene na početke rada na okolišu, ali i službene diplomacije. Prvo mi je odgovorila da takve konferencije neće biti, a onda je održano nešto, tek zato da bude. Tada sam malo posumnjao u njezino znanje iz područja odnosa s javnošću (PR), a još više u kompetencije o poznavanju okoliša. Svaki prosječno educiran PR-ovac ne bi propustio ovakvu priliku, pogotovo ne za promoviranje sektora koji je, osim deklarativnih stavova, standardno, pa i dan danas, na marginama. Zamislite konferenciju na kojoj bi 2012. godine govorio bivši premijer Gregurić i tadašnji premijer Milanović, bivši i tadašnji ministri vanjskih poslova, gospodin Šeparović i gospođa Pusić, bivši i tadašnji ministri okoliša. Šteta. Propuštena je velika prilika za afirmaciju okoliša.

U Hrvatskoj smo, prije svega zahvaljujući bračnom paru Pejić, 1993. godine Dan planeta Zemlja obilježili velikim koncertom u »Lisinskom«. Koncert je prenosila HTV. Tada kao i sada, ministri kojima je dodijeljivan okoliš nikada za okoliš nisu imali razumijevanja, pa sam ja (isprika na »japajaknju«) imao priliku za prikladan govor.

Simbolična je poruka da je ideja Dan planeta Zemlje prvi puta predstavljena na konferenciji UNESCO-a 1969. godine. Nacionalni park Plitvice je pod UNESCO-vom zaštitom, a otpadne vode se na Plitvicama ispuštaju i dan danas samo onako u jednu rupu, nekoliko desetaka metara od prvih kuća i blizu restorana s najboljom »basom« – vrstom svježeg sira. Rupa se svakih par mjeseci očisti i fekalije se nekuda odvezu. Trošak po čišćenju nekih 1 – 1.5 milijuna kuna! (http://zg-magazin.com.hr/prije-posjete-plitvicama-obavezno-obaviti-nuzdu-kod-kuce/). Trošak ekološki prikladnog rješenja jednak je iznosu kojeg se prikupi od ulaznica za produženi vikend, manje od 10 milijuna kuna. Ministarstvo okoliša je obećalo riješiti problem prije ove sezone. Obećali i ništa. Obećava se već 40 godina. Glavni problem Plitvica je i dalje samo podjela fotelja.

Inače, naš odnos spram zaštite okoliša i prirode je po onoj izvana gladac iznutra jadac. Hvalimo se kako imamo najuščuvaniji okoliš, iako otpad završava kamo stigne, kako imamo najčišće vode, iako na jadranskoj obali kod malo veće kiše voda prestaje biti prihvatljiva za piće, iako u Slavoniji…

A za UNESCO-ve Plitvice dodat će se još malo »gladca«. Izradit će se još nekoliko sjajnih projekata sanacije. Još blistaviji plakati. A tek TV spot?! Postavit će se dodatne table »Ne gazi travu« i »Čuvaj okoliš«. Poslije zabrane japanki, zabranit će se kratke hlače, u toalete će se postaviti novi, ekološki miomirisi, u hotelskim sobama nove naljepnice u stilu »ne dajte na pranje ručnik ako baš nije prljav«, …… , držat ćemo lekcije širom svijeta kako se eto čuva okoliš, … A o fekalijama? Ma tko te pita dok je rupa dalje od UNESCO-vih očiju. Oni ne mogu doći ni na pomisao da na Plitvicama nema pročišćavanja otpadnih voda. Kako bi mogli doći na takvu ideju 2017., kada mi tako lijepo slavimo i obilježavamo Dan planeta Zemlja, da nam skoro svi zavide.

Za spas Plitvica, u čast Dana planeta Zemlje treba postaviti velike jumbo plakate: »Prije posjete Plitvicama obavite nuždu kod kuće« i možda »Pazi kuda staneš …«.

Bezbroj nijanse sive

Sramotno je trostruko obilježavanje bijega iz Koncentracijskog logora Jasenovac pokraj pozdrava pod kojim su počinjeni zločini. Sramota je to za naciju, a u neugodnosti dovodimo i strane ambasadore. Zbunjeni su. Oni misle da se takvi događaji obilježavaju kao kod njih, a ne znaju da su kod nas. Pa ne znaju kada da dođu na komemoraciju. Muka je i vladajućima. Posebno pred lokalne izbore jer se »ne bi se šteli zameriti«. Predsjednica je mudrija. Ona na taj dan već tradicionalno ima planirane obaveze daleko od logora i holokausta.

Predlažem da se do daljnjeg više ne obilježava niti taj dan, niti išta što ima veze s antifašizmom, sve dok novoimenovano povjerenstvo premijera ne donese konačnu odluku i proglasi urbi et orbi da će činjenice o činjenicama iz 2. svjetskog rata objaviti na stogodišnjicu završetka rata. Ako do tada uspiju organizirati prvi sastanak i na njemu utvrde kada i ako je rat završio. Ili bolje rečeno kada će završiti, jer kod nas (od nedavno) kao da ponovno traje.

Ostavi komentar

*