Miriam Kervatin: Blokirani će imati pravo na odštetu

Miriam Kervatin: Blokirani će imati pravo na odštetu

»Javni bilježnik može prema sadašnjem Ovršnom zakonu za jedno 50 godina izvući iz ladice neki imaginarni dug vaše umrle bake i blokirati vas, odnosno nastaviti vas kamatariti zauvijek! Ili vam prodati svu imovinu za pola cijene, izbaciti vas na ulicu i još puno više. Udruga zato ima još puno posla pred sobom…«

Razgovarao: Boris Jagačić

Predsjednica udruge Blokirani i menadžerica odnosa s javnošću Miriam Kervatin za portal ZG-magazin otvoreno progovara kako je kao svojedobno uspješna poduzetnica s vremenom završila u blokadi. Govori o planovima Udruge kojoj je na čelu te najavljuje europske tužbe protiv hrvatske države zbog »ovršnog sustava« koji, kako kaže uništava ljude i zemlju, ali i o razlikama između rodne Pule i Zagreba.

Zašto volite Zagreb?

Volim ga jako. Uvijek kada dolazim u Zagreb, osjećam da bih tu mogla ostati zauvijek. Mogla bih tu ugodno živjeti, uz sve te elegantne žene u vunenim kaputićima koje prolaze Ilicom, zgodne muškarce sa stavom po zagrebačkim kavanama… Ali i užurbane mlade ljude po tramvajima, majke s kolicima uz Jarun, uz studente koji se dovikuju, radoznale turiste. Uvijek kada stignem, spremna sam toplo zagrliti Zagreb i reći: evo me, zauvijek sam tvoja, ali kao da me on još proučava i drži na distanci.

Puležanka ste, kada ste se prvi put susreli sa Zagrebom? Kakav je dojam na vas ostavio?

Prirodno je čak i nužno imati mjesta koja idealiziramo. Rođena sam Puležanka, ali par sam mjeseci pred osnovnu školu čak i živjela u Zagrebu!

Da?

Maglovita su ta sjećanja, jer bila sam mala. Roditelji su mi se bili razveli, i moja je tada mlada majka, nakon svega, sa mnom otišla k prijateljici u Zagreb. Sjećam se lijepe kuće s velikim dvorištem, kamenim ulazom i klupe u parku kada je tata došao po mene. Mislim da je i to razlog zašto zbog Zagreba imam taj dobar feeling. Kao da se dobro (po)znamo.

A Pula?

Za razliku od Pule koja je mali gradić, u Zagrebu uživam u osjećaju velegrada. Doduše, i Pula i Zagreb imaju svoju reputaciju i snagu.

Povucite paralelu Pula – Zagreb, po čemu možebitno jedan prednjači a drugi zaostaje?

U Puli, za razliku od Zagreba, čelni ljudi grada puštaju da se ugase bogate zalihe neiskorištene energije. Masa prostora propada i neiskorištena je. Kao i povijesni simboli, počevši od pulske tvrđave do tunelskog grada koji se prostire ispod nje. Mnogi i ne znaju da je taj grad u okviru Uljanika imao i bazen. Sjećam ga se, jer sam kao mala tamo išla na plivanje. Više ga nema odnosno tamo je, ali je propao.

A Zagreb?

Ta je energija i društvena mikroklima bolje iskorištena i u službi je ljudi. Pogledajte samo taj divni Jarun! Pula, premda s divnim morem koje jako volim, nema tako smisleno uređen prostor šetališta, sportskih objekata, masu terasa, prostor druženja za sve kao što to postoji na Jarunu. Pula nema mjesto uz more gdje bi se stanovnici družili, proveli vrijeme zajedno na zraku i to je šteta. Također, u Zagrebu je turizam 12 mjeseci na godinu, a u Puli jedva tri.

Kako je bilo odrastati u Puli?

Pula je moja ishodišna točka iz koje (iz)nalazim svoje mjesto pod suncem i tlo pod nogama. Ne savjetujem nikome da se odrekne svojeg doma (domovine). Ako sam ja u Puli naučila govoriti hrvatski i talijanski odjednom, zvukom mom uhu bliskom, i ako sam tu ulovila nacionalnu predaju, pjesme, kuhinju, kulturu ili moj maternji jezik, to još uvijek ne znači da netko, kome je maternji jezik drugačiji ne može moju Pulu doživljavati domom. Mislim da je to zajedničko i Puli i Zagrebu, i meni kao i osobinama koje su mi ta dva mjesta dala.

Dosta ste putovali?

Proputovala sam svijet, samo mi još nedostaju Afrika i Australija. Ali Pula, ta Pula, to je i moja baka. Ja kao mali putnik, vraćala sam se uvijek mojoj noni Roži u Pulu. Umrla je u 102 godini života. Ta mala, agilna, borbena i radoznala ženica. Ona je i u 90-toj proučavala rječnik njemačkog jezika i ponavljala riječi da ih ne zaboravi. Cijela je obitelj, sjećam se slavila njezin »posljednji« rođendan tridesetak godina zaredom, počevši od njene 70-te. Bivalo je to svakog 11. studenog (rođena je bila 1900-te) kada bismo jeli bakalar sa »posuticama« (vrsta tijesta) na bijelo i pjevali cijelu noć.

Lijepa sjećanja.

Ljeti, kada bih joj došla na školske ferije, nona bi za mene nabavila ljetnje smokve,preslatke i hladne kao najbolja poslastica na svijetu.

Ima li Zagreb kakvih »poslastica«? Arhitektura, parkovi ili nešto drugo…

Beskrajni je arhitekturni stimulus u Zagrebu: kamen, voda, zrak, stabla,cigla. Stakla, zelenilo, razgovor bez kraja. Mnoštvo ljudi, žubor, šum prometa, sjaj i svijetla zagrebačkih noći… Omogućuje to ljudima koji traže ostvarenje bezbroj mogućih kombinacija života. Zagreb mi je magnetičan i privlačan, poput najkarizmatičnijih ljudi koje ako imate sreće i prilike u životu – i upoznate.

Menadžerica ste odnosa s javnošću. Koliko je vaš posao vezan za ishodište javnog i političkog života i metropolu?

Zagreb je mjesto brojnih susreta važnih po moju karijeru i poslovne rezultate. Ali želim vidjeti koliko će me i nadalje ispuniti igra sa njim i koliko će to biti dobro po moje samopouzdanje. Kada održavam radionice iz poslovne komunikacije, kažem ljudima nerijetko da zamisle sebe, svoj život, neki projekt ili čak cijeli život kao nogometni stadion, tribine. Pa koliko gledatelja tu može stati? Puno, zar ne? Tako je i u životu. Najviše je gledatelja. Čak deveseset posto ljudi provede život – kao gledatelj.

Zanimljivo je kad to tako postavite.

Da, jer se stvari oko njih događaju a oni sjede na tribinama, gledaju, navijaju. Za igrače, timove, lijevi, desni. U jednom dijelu života svatko je od nas bio i gledatelj i igrač s prilikom da zaigra, ponekad pobjedi, izgubi jer takva je igra.

Ali treba se boriti?

Na stadionu ima i trenara koji zna(ju) igru, publiku, imaju znanje,treniraju igrače. Izvlače iz njih ono najbolje i najgore, ali trenera je manje od igrača i publike, oko 2,5 posto. Uz sve spomenuto skoro smo stigli do sto posto, zar ne? To su vlasnici klubova, veliki igrači! U životu imamo malo šanse biti treneri, a najteža se borba odigrava kada poželimo ući u ligu »vlasnika klubova«. Kada ste me pitali kako i gdje vidim Zagreb u okviru svog života, pa vidim Zagreb u okviru »vlasnika kluba«. Zanima me taj dio.

Kako u tom smislu funkcionira Zagreb? Hoće li uskoro postati ishodište rada udruge Blokirani, čija ste predsjednica? Oni su sveopći hrvatski problem, jer dugovi se mogu izvući stari i više od desetljeća i prenose se.

Da, u tom je smislu Zagreb veliki »stadion«. Velika mi je želja da Zagreb postane ishodište rada udruge Blokirani. To više nam je potreban prostor i financije, jer trebamo ljudima. Čak je 99 posto osiromašenih, blokiranih i prezaduženih hrvatskih građana prepušteno samo sebi i beznađu. Udruga Blokirani, uz pomoć grada Zagreba im može i mora pomoći.

Kako?

Savjetovalištem, pravnom, financijskom i psihosocijalnom pomoći, ali i zajedničkim radom na pravim tužbama. Valja ustrojiti radionice zajedno s onima koji su ih blokirali, bankarima, mrežom solidarnosti. Uskoro će europski sudovi dati do znanja Hrvatskoj da su brojnim propisima u okviru prisilnih naplata prekršili međunarodne konvencije zaštite temeljnih ljudskih prava. Oštećenici će imati pravo na odštetu! Udruga ih namjerava u tome zastupati, i razviti pravnu mrežu diljem Hrvatske s ishodištem iz Zagreba.

Obzirom na »liberalan« Ovršni zakon, zapravo svi mogu biti u bojazni da im se neki i nečiji dug ne izvuče od nekud?

Osim 330 000 osiromašenih i prezaduženih obitelji, koje ne žele ništa drugo nego da im se omogući izlaz iz blokade, u istoj su opasnosti svi u Hrvatskoj. Da, jer javni bilježnik može, kakav je zakon danas, za jedno 50 godina iz ladice izvući neki imaginarni dug vaše umrle bake i blokirati vas, odnosno nastaviti vas kamatariti zauvijek! Ili vam prodati svu imovinu za pola cijene, izbaciti vas na ulicu i još puno više. Udruga zato ima još puno posla pred sobom. Nećemo dozvoliti da Hrvatska, zbog loših zakona, sama sebe osudi na začelje Europe. Naši ljudi zaslužuju vlast koja ih poštuje i voli, baš kako poštuje i voli sebe.

Siniša Mareković: “Blokirani”

Bilježite dugi rad, reklo bi se za pravicu? Sudac ustavnog suda, Andrej Abramović poslao vam je ovih dana dopis. Recite o čemu se tu radi?

Udruga Blokirani nije moja jedina humanitarna aktivnost. Osnovala sam i vodila jedan od prvih SOS telefona u bivšoj državi (s početka rata) za pomoć ljudima pod stresom. Bavila sam se ženskim i pravima zelenih, bila sam na UN-oj konferenciji za ženska prava, 1995. u Pekingu. Općenito, radila sam u sferi ljudskih prava (trening odradila u Public Advocacy preko USAID-a), posjetila sam i tzv. centre moći u SAD-u, a za vrijeme Domovinskog rata pomagala sam izbjeglicama i uredila prvi priručnik iz javnog zagovaranja za žene bivše države.

Lokalna ste aktivistica, također?

Predvodila sam lokalne akcije u sferi pametnog urbanizma, premda rođenjem ljevičarskog duha vjerujem u onu Churchillovu da »onaj tko u mladosti nije ljevičar nema srca«, a onaj »tko u starosti nije desničar nema pameti«. Vjerujem, u meni paralelno žive kako mlada tako i ova starija Miriam. U novije sam vrijeme Hrvatske upoznala i svijet »desničara«, bila u tzv. šatoru i tamo srela brojne očeve,djedove i divne – hrabre ljude.

Zalažete se za pomirivanje razlika među ljudima?

Da. Želim graditi građansko društvo u Hrvatskoj jer ga nedostaje i to je ono što nastojim i kroz Blokirane. Prvo, jer građansko društvo oblikuje stvarni pluralitet, a on stvara kvalitetu. Uzdati se u to da samo državni ili neki politički centar može sam i unaprijed odlučiti što je za nas najbolje i kako što mora izgledati znači identificirati vlast s istinom i priznati joj monopol i patent na pamet. Kamo vodi to izjednačavanje vlasti i »povijesne pameti«?

Kamo?

Općem nazadovanju! Želimo li dobrobit, moramo se izboriti za pravo na naše postojanje u građanskom društvu, a što je ono slojevitije stabilniji su politički odnosi u zemlji. Pogledajte Zagreb. Građansko društvo koje utječe na bolje zakone je(st), kako to radimo mi kroz Udrugu Blokiranih. Kako i želimo raditi ako nam priliku pruži Grad Zagreb.

Što je sa sucima Abramovićem i Kolakušićem?

Suci Andrej Abramović i sudac Mislav Kolakušić su ljudi koji predstavljaju takvo građansko društvo i sustav. Ljudi koji tom sustavu daju elan, snagu i zdrave ideje. To više kada sudac Abramović kaže da »Ustavni sud mora biti vrhovni autoritet pravde, a ne tek poslušna politička figura«. Ili pak sudac Kolakušić kada govori da je »ovršni sustav« izbjegao političkom i sudskom nadzoru i prijeti da uništi zemlju.

To je baš tako izrečeno?

To je moja interpretacija njihovih riječi, onako kako ih ja shvaćam i odgovaram za izrečeno.

Podnijeli ste i tužbu europskom sudu pravde protiv hrvatske države?

Da, u tom tijeku imamo više važnih predmeta. Dnevno radimo puno po temi blokiranih.

Odgovor na dopis predsjedniku Europske komisije Junckeru

To iziskuje i novčana ulaganja?

Mene je ova aktivnost oko blokiraih puno koštala! Materijalnog itekako jer svaki put ići u Zagreb pa nazad u Pulu, pa put do sjedišta EU-a i nazad doma, sve to košta. Svaki najam dvorane za tiskovnu konferenciju, a imali smo ih preko 40-tak, pa izrada plakata, bannera, putovanja po Hrvatskoj i održavanja tribina sa građanima. Svi tekući troškovi, pravni savjeti itd. Mogu reći da sam dobrovoljno, u dobroj namjeri u tri godine rada udruge uložila više od 25 tisuća eura. Od članova smo dobili oko 50- tak članarina, po 30 kuna i to je puno. Hvala im.

A što je s visokom politikom?

Vjerovala sam da ćemo u Hrvatskoj visokoj politici naći ozbiljne sugovornike i da će problem osiromašenih i prezaduženih biti riješen za najviše tri godine. Toliko sam maksimalno bila spremna nositi se, za narod. Ali više se ne može, barem ne ovako jer (is)trošili smo se. Vrijeme je da sve (po)dignemo na višu razinu! Pa tako slijede EU-u naše pravne predstavke, bit će puno posla.

Kakvog?

Prvo složiti bazu podataka svih blokiranih kako bismo vidjeli tko će sve imati pravo od Hrvatske potraživati odštetu. Uz to, ide nam novi predmet na Ustavni sud, a Ustav mora biti osnovna zaštitna kategorija slabijih i nemoćni(ji)h od moćnika. Hrvatska je osam godina bila u recesiji i rezultat lošeg upravljanja zemljom, a danas isključivo plaća(ju)330. 000 blokiranih i iskamatarenih obitelji. Od njihove se nesreće bogate pojedinci.

Tako je nastala nesreća protuustavna?

Za neustavno djelovanje po bilo kojoj osnovi, ne može postojati nikakvo racionalno opravdanje, ali zato se trebaju provoditi sankcije. Zakonima najvišeg pravnog reda tj. europskim zakonima. Zato i podnosimo novi prijedlog da se hitnim postupkom utvrdi nepodudarnost predmetnog Ovršnog zakona i svega mu pripadajućeg. Posebice u dijelu koji se odnosi na izdavanje rješenja o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave s (čl 6 .Europske konvencije o ljudskim pravima, pravo na pošteno i javno suđenje je , Protokol-a 1. čl. 1 glede imovine koji se bavi vlasništvom) te da Ustavi sud odnosne odredbe, hitno stavi van snage i pošalje na ispravke hrvatskom Saboru.

Svojevrsnu stigmu nosite, uvijek vas povezuju s blokiranima od kojih se mnogi srame blokade?

Blokirani su bojažljivi ljudi, srame se – da! Potrebno je uložiti barem nekoliko godina rada da biste ljude osnažili samopouzdanjem, kako bi znali što je to kad im kažete: ugrožena su vam temeljna ljudska prava! Kako će to znati onaj tko jedva proživi mjesec, ako ne znaju ni oni u Saboru i Vladi?

Vi ste isto blokirani?

Tipičan sam primjer blokiranog života. Sredina devedesetih, velik uzlet, poslovni uspjeh, dobar život, novi projekti, krediti, poduzetnica. Dvoje djece pa razvod, ostavljam stan svom bivšem, odlazim u podstanare i krećem od početka. Sama, svojim snagama i išlo je. Svi te vole, sve ti ide, prijatelji te obožavaju. Zarađujem dodatno na burzama, poliglot sam, snalažljiva, prava slika našeg podneblja. I onda, ekonomska kriza, kašnjenja u plaćanju, život polako prestaje biti dobar i postaje preživljavanje od danas do sutra. Redaju se obveze, dijete na studiju, kredit. I eto prva blokada, ja mala poduzetnica, sve mi je blokirano, nemaš ni za kruh a sutra valja servisirati obveze.

Ipak, polako se oporavljam, no sve kasni, više te nitko ne voli, prijatelji koji su me prije molili da oplodim njihov novac na burzi, ne vjeruju da više nemam. Krene druga strana medalje i čovjek se pretvara u vuka, stižu prijetnje u stilu »uništit ću te«. Kažem im: »strpi se ili me uništi«, ne vjerujem ni ja da će ovo u Hrvatskoj rasti do toga da je i da će deset posto ljudi doživotno biti blokirano. Eto i bolesti, pad imunosistema, a ja i kada se razbolim ne mogu dobiti neku »normalnu« bolest poput infarkta, već neku čudnu koju ima tek malo ljudi na svijetu. Ali, sve se polako vraća na svoje, još se borim i kad se već borim odlučim to učiniti i za sve one koji možda nemaju snage da se bore, eto tako kao ja. Jer svi ljudi zaslužuju bolji život, bolje sebe, bolju zemlju i bolje zakone, zar ne? U nadi je spas i bit će bolje. Znam to, izborit ćemo se za ovaj narod. Da.

Poliglotkinja ste, volite životinje, prirodu?

Kreativna sam, snažna, sve me zanima, imam talenta i razvijen kritički odnos prema sebi i svijetu oko sebe. Govorim uz hrvatski još i talijanski, engleski, njemački. Imam i dva državljanstva. Obožavam svijet oko sebe, s ljudima sam opreznija s prirodom neopreznija. Volim samoću u prirodi, što me opušta, posebice moje labradorica Rea i retriver Franz s kojima često pohodim divljinu. Berem šparoge sad u sezoni šparoga bluesa i vraćam se doma kao – nova!

Plešete?

Ponekad plešem doma, uz muziku i to me opušta, plešu i psi sa mnom, jurcamo se po stepenicama. Opušta me i rad sa zemljom, sadnja, promatranje rasta biljaka, bojanje drvenarije u stanu, čitanje dobrih knjiga. Čitam dvije usporedno: The Art of Thinking Clearly i Klub sretnih žena.

Lijepo. Čime se još odlikujete?

Pa neću proći ulicom kraj umornog čovjeka, djeteta, mačke ili pak ptice, a da ne primjetim jesu li dobro i treba li im pomoći. Ima to tisuće dobrih, ali i loših strana, ali tako je sa svakim od nas. Ipak, puno je važnije vidjeti ono što nas spaja nego ono što nas dijeli, to jest da se ključ za dobar ljudski (su)život i onaj koji nije pakao, nalazi u svemu onome što nas nadilazi i čemu težim(o).