Ministru Slavenu Dobroviću – bona fide

Ministru Slavenu Dobroviću – bona fide

Treći dio

U ono vrijeme postojala neusporedivo veća odgovornost za opće, za naše, za zajednicu. Postojala je i veća odgovornost u obavljanju javnih funkcija. Da neki tadašnji čelni čovjek neke uprave ne odgovori na dopis bilo je nezamislivo. Da neki ministar sam izmišlja neke stručne dubioze bilo je nezamislivo…

dr. sc Viktor Simončič

Prouči ono što se govori, a ne onoga tko govori. (Arapska poslovica)

Od vas uvijek nešto naučim i o otpadu, ali uvijek se i »nasekiram« jer ne razumijem kako ljudi mogu biti tako površni i dokle ćemo stići s takvim ljudima koji trebaju voditi zemlje u napredak.

A ovo s gospođom Vesnom Pusić je zaista otužno. Ne vidjeti mogućnost prosperiteta Hrvatske i čak i hrvatskog turizma ukoliko bi na UN-ovom čelu bio neko iz Hrvatske može samo neko ili iznimno glup ili pomućenog razuma. Žao mije da je to tako. (Zinaida)

Viktor Simončič

Viktor Simončič

Ovo je 50. poučak. Zahvalan sam uredniku portala koji mi je omogućio redovno objavljivanje. Možda nemam previše vrlina, a možda ni to nije baš nešto, ali sam uporan. Kada nešto odlučim, odustajanje smatram porazom. Nije mi to prvi puta da pisanje traje. U Vjesniku Željezare, one slavne umrle sisačke Željezare, pisao sam godinu dana. U Vjesniku INA pisao sam devet godina, mali prilog o poznavanju okoliša s prijedlogom »što svatko od nas može učiniti«. U knjizi Društvo umanjene vrijednosti dao sam preslike nekoliko napisa iz Vjesnika Željezare. Izbaci li se iz tekstova, pisanih prije 30 godina, ono »socijalističko, SSRNH i samoupravljanje«, ispada da je na ovim prostorima uglavnom sve slično.

Jedino je u ono vrijeme, u nekoj vrsti jednakosti u neimanju, postojala neusporedivo veća odgovornost za opće, za naše, za zajednicu, a posebno odgovornost za izrečeno. Postojala je i veća odgovornost u obavljanju javnih funkcija. Da neki tadašnji čelni čovjek neke uprave ne odgovori na dopis bilo je nezamislivo. Da neki ministar sam izmišlja neke stručne dubioze bilo je nezamislivo. Vjerojatno moje idealistično slikanje onog vremena ne odgovara tadašnjoj realnosti, ali bahato ponašanje mnogih današnjih političara i ministara, neizjašnjavanje akademske zajednice oko značajnih društvenih događanja i česti govori mržnje ono stanje čini mi pravim rajem.

U osamdesetim kritike su obično bile na način »neki su drugovi napravili to i to« i »neke društvene promjene ukazuju na ovo i ono«. To mi se nije sviđalo ni tada ni danas pa u mom pisanju nema »nekih drugova«, već gospoda s imenima i prezimenima. Prozvani se nikada ne bune, jer pazim da nikome ne uputim kritiku bez da višestruko nisam provjerio o čemu pišem. Držim da je bolje i prešutjeti nego nekoga nepravedno prozvati ili optužiti.

Kada sam spominjao upornost kao vrlinu, ipak nisam od onih koji i kada primijete da su sjeli u krivi vlak odluče da se voze do kraja. Ne spadam u one koji neće prihvatiti valjane argumente i promijeniti mišljenje. Nisam kao bivši ministar okoliša gospodin Mihail Zmajlović ili sadašnji ministar gospodin Slaven Dobrović koji inzistiraju na odvojenom sakupljanju pojedinih vrsta otpada na izvoru iako svakodnevnica svjedoči apsurdnosti takvog sistema kod nas. Kod nas za to ne postoji potrebna infrastruktura i nisu pripremljeni logistički i administrativni preduvjeti.

Tko god u Hrvatskoj skuplja otpad u šarenim kantama na izvoru, mora imati posebna vozila za njihov odvoz, mora imati sortirnicu i balirku, a mora postojati i tržište za prikupljene sirovine. Kada već to vjerojatno nije mogao razumjeti ministar Zmajlović koji je po edukaciji, mislim, bio ekonomist, iako to dobro educirani ekonomisti znaju, kao na primjer moj prijatelj Vilko ekonomist iz Ptuja, vrhunski »otpadaš«, to bi morao razumjeti sadašnji ministar, i njegovi najbliži suradnici, svi tehničko obrazovani.

Izvana gladac, iznutra jadac

Primjer iz Samobora na kojeg je ukazala udruga Zelene stope, zove na uzbunu i odgovornost. Tamo je Fond za zaštitu okoliša financirao izgradnju najmodernijih podzemnih kontejnera za čak sedam vrsta različitih otpada, koje kasnije pokupi jedan kamion i odveze, čini se na deponiju. Ne optužujem lokalnu samoupravu, iako sam odgovorne u Samoboru upozorio na moguće posljedice ako ne uspostave prihvatljiv sustav gospodarenja s otpadom, jer je Fond, pod vodstvom bivšeg direktora Svena Müllera financirao većinom »egzotiku« pa su valjda u Samoboru zaželjeli malo vanjskog sjaja. Onako na naš način »izvana gladac, iznutra jadac«. Nisu jedini. To je slučaj u većini gradova. Većina odvojeno prikupljenog otpada na izvoru se odvozi jednim kaminom i uglavnom završava na deponijima. Kada je primjer Samobora »kanti sedam, a kamion jedan« objavljen na TV, javili su se i građani iz drugih gradova koji svjedoče toj praksi.

Gospodine ministre, kako bi uspjeh »šarenih kanti« bio »otpadaški« učinkovit, istovremeno s nabavkom kanti potrebno je da postoje odgovarajući kamioni za prijevoz, mjesto za sortiranje s balirkom i na kraju netko tko je spreman platiti za preuzimanje izdvojenih sirovina. Bez tog su »šarene kante«, ma koliko ih god bilo samo izvor zarade uvoznicima i mogući ekstra prihod onih koji tako zdušno podupiru nabavku kanti. A da bi sistem bio i »društveno«, ne samo »otpadaški« opravdan, najveći dio opreme treba proizvesti kod kuće.

Danas »šarene kante« više nisu potrebne. One su prije bile samo početak jednog vrlo složenog sustava, uspostavljenog prije nego je kod nas razvijena tehnologija koja omogućuje izdvajanje korisnog otpada iz jedne posude. Zašto se i dalje inzistira na što većem broju »šarenih kanti«, a ne primjena višestruko učinkovitije i za građane financijski prihvatljivije tehnologije, koja ne zahtijeva povećanje naknada i za 1 000 kuna po domaćinstvu godišnje, dapače, koja omogućuje sniženje naknada, kao što je to primjer u Prelogu, neke se svatko sam upita.

Čitam kako se »ovih se dana probudio istarski župan Valter Flego (IDS) pa na stranicama svoje stranke galami kako ‘neće dozvoliti da se kažnjavaju građani Istre, a naročito ne iz razloga jer prednjače u svemu’. Riječ je dakako o cijeni koju će građani morati plaćati za promašenu investiciju Kaštijuna koji još nije završen, iako radovi kasne već dvije godine«. (http://ipress.rtl.hr/istra/zbog-bahatog-ids-a-smece-ce-nas-skupo-kostati–44165.html).

Izostala reakcija odgovornih

Skrenuo sam mu pažnju da njegovo čuđenje nema opravdanja jer je IDS bio redovno i na vrijeme obavještavan o promašenim projektima u Istri – ne samo o Kaštjunu. Osobno sam gradonačelniku Poreča Štifaniću i čelnicima IDS-a gospodi Jakovčiću i Kajinu pisao 10 (slovima deset puta), bez odgovora. I oni su izravno doprinijeli da Istra dobiva projekt postupanja s otpadom koji je neodrživ za građane. Spomenuo sa mu kako sam postupak opisao u knjizi Društvo umanjene vrijednosti –prvi dio i da obrati pažnju na poglavlja na stranicama 152, str. 154 i str. 184. Upozorio sam ga i na to i u 45. poučku, kao i na neodrživosti projekta Marišćina, ista tehnologija kao na Kaštjunu, što se može vidjeti na stranicama Kriznog stožera Mariščina.

Nažalost, na sva upozorenja nije bilo reakcije odgovornih. Dapače, uporno se i dalje forsira isti pristup. Doprinos pripada i sadašnjoj pomoćnici ministra gospođi dr. sc. Lidiji Runko Luttenberger, koja je sudjelovala u radu tijela koje je anuliralo primjedbe revizora dajući pravo građanstva projektu Marišćina (isti kao Kaštjun), u vrijeme kada su se projekti mogli spasiti. U svojoj biografiji navodi kako je bila »članica povjerenstva za revizorske nalaze tehničko-tehnološke dokumentacije o odabranim tehnologijama gospodarenja otpadom Centralne zone za gospodarenje otpadom Marišćina«.

Župana Valtera Flegu sam upozorio da možda uskoro neće biti najveći problem višestruko povećanje naknade za građane samo s naslova komunalnog otpada, već mogući zahtjev EU-a da se vrati novac ako projekt Kaštjuna nije, a neke činjenice govore da baš i nije, izveden sukladno zakonodavstvu EU-a. Pri tome neka ne zanosi činjenica o ispravnosti projekta samo iz razloga kako je projekt odobrila EU. To je jedna druga priča, u kojoj u pravilu, zbog bahate i nekompetentne administracije (domaće i one EU-a), potpomognute dvorskim savjetnicima (domaćim i onima iz EU-a), stradaju građani.

Bezbroj nijansi sive

kolinda grabar kitarovicPredsjednica Kolinda Grabar Kitarović rekla je da ove godine ne ide ni u Jasenovac, niti na Bleiburg, jer ne želi sudjelovati u ideološkim podjelama. Ne razumijem da se nije usudila otići u Jasenovac. Morala je. Tamo leže oni koji su na osnovi rasnih zakona, donijetih za vrijeme NDH, ubijeni. Razumijem da ne ide na Bleiburg, jer je možda zbunjena. Na Beliburgu se opravdano odaje počast nevinim žrtvama, palih »na pravdi Boga« često i iz osvete onih kojima su ubijeni u Jasenovcu, Gradišci i na Kozari, ali i onima koji su krivi za nevine žrtve.

Predsjednica Koinda Grabar Kitarović je izjavila: »Strašno je da se danas pokušava proizvesti podjela na antifašiste i one koji su za Domovinski rat«. Zbunjen sam. U sredini gdje ja živim svoj doprinos stvarnju Hrvatske su dali uglavnom antifašisti. Je li ona mislila da su »oni koji su bili za Domovinski rat« bili neki drugi?

Predsjednica Kolinda Grabar Kitarović je izjavila da zna da je smijenjeni šef obavještajne službe bio osobni špijun bivšeg premijera. Premijer Orešković ne misli tako i on zna nešto drugo. Koja to tajna služba servisira Predsjednicu, a koja premijera? Tko od njih dvoje »zaobilazi istinu«?

Gospođa Angela Merkel jedva stiže obavljati i poslove za koje je plaćena, a kamoli sve drugo. Naša Predsjednica stiže i to i još studira. Nitko nema takvu Predsjednicu. A da možda ne ide u Jasenovac jer uči za kolokvij?