Ministru Slavenu Dobroviću – bona fide

Ministru Slavenu Dobroviću – bona fide

Drugi dio

Vjerujem da će se i kod nas javiti oni koji vjeruju da šarene kante nisu vrh tehnološkog razvoja čovječanstva i da ima onih koji bi mogli povjerovati da je izdvajanje upotrebljivih (čistih!) korisnih sirovina, umjesto sakupljanja na izvoru u šarenim kantama, iz mješovitog otpada moguće

dr. sc. Viktor Simončič

Umberto Eco je napisao: “Ludost je ravnomjerno raspoređena na sve zemlje svijeta” i pogriješio. Mi smo čini mi se dobili malo više.

Čitam kako je Zelena akcija postala članica mreže Zero Waste Europe. Prije toga je ministar Dobrović motivirao Međimurce da i oni prionu na »nula otpada«. Potpisali su izjavu za izradu zajedničke strategije »Zero waste 2020«. Znaju li oni što potpisuju i čega se prihvaćaju? »Zero waste« znači da se sve količine otpada iskoriste kao sirovina, da nema niti djelića odlaganja i da se niti djelić ne koristi kao zamjensko gorivo.

Nula otpada je filozofija koja potiče redizajn životnog ciklusa resursa tako da se svi proizvodi ponovno koriste. Nijedan dio otpada se ne šalje na odlagališta i spalionice. Proces preporuča sličan način na koji se sve tvari koriste u prirodi.

Međimurci u magli

Je li netko pojasnio Međimurcima da »nula otpada« ne znači poslati ostatak otpada nekom drugom, pa ni slanje ostatka otpada na planirani Regionalni centar Piškornica, gdje će se ostatak otpada i odlagati i dijelom koristiti kao gorivo? »Nula otpada« znači sve pospremiti u svom dvorištu. Ako ministar Dobrović vjeruje u »zero waste« onda mora obustavio izgradnju Piškornice, koja neće biti u funkciji prije 2020. godine. Tada taj centar neće ni trebati, jer niti Međimurci, a vjerujem da će »nula otpada« prihvatiti i ostale tri županije, neće imati otpada za odlaganje i/ili za korištenje kao zamjenskog goriva.

Do sada niti jedan država ne uspijeva s »nula otpada«. Možda samo one najsiromašnije, gdje stanovnici i tako, zbog siromaštva nemaju otpada. No prihvaćam da netko zna kako do »nula otpada«. Bilo bi korisno da ministar Dobrović pojasni kako se to postiže. Sada mu je to možda i lakše jer eto iza sebe ima respektabilno kompetentnu Zelenu akciju, koja također sigurno zna kako do »nula otpada«. Naravno, prije treba zaštiti intelektualno vlasništvo, kako bi to postao jedan značajan izvozni know-how. Izraditi ekonomsko prihvatljiv koncept »nula otpada« u Hrvatskoj liči mi na poduhvat onom izumu Windowsa. Hrvatska otpadaška silicijska dolina – zvuči perfektno.

Da je »zero waste« prihvaćen kao inicijativa, neki ideal u dalekoj budućnosti, još bih razumio. Treba težiti »nula otpada«, ali ne na način kako si netko zamišlja s tri do šest šarenih kanti. Volio bih da se varam i očekujem doprinos ministra i Zelene akcije u odagnanju mojih sumnji. Živimo u vremenu kada se tehnološke revolucije događaju skoro svakodnevno pa mi ni neki novi izum »zero waste-a« ne bi bio stran. Malo me pri tome brine preostalo znanje iz termodinamike i pretvorbe tvari, ali to nije razlog da ne vjerujem u mogućnost da netko zna sa »zero waste-om«. Nisam vjernik pa ne vjerujem na neviđeno, na »bla-bla« se nisam dao navući od rane mladosti, ali ipak se nadam tom revolucionarnom rješenju. S nestrpljenjem očekujem ministrov patent »nula otpada«.

dr. Slaven Dobrović

dr. Slaven Dobrović

Zašto vjerujem u mogućnost da ministar Dobrović zna što drugi ne znaju? Zašto vjerujem u »tehnička čuda«? Malo duže pamtim, pa se sjećam prvog kopirnog aparata, kojeg smo 1970. godine na fakultetu gledali kao čudo. List kojeg ste htjeli kopirati ste stavili na ploču, a ispod njega neki »roza« tanki papir. Sličan onim plavim indigo papirima, kojeg se danas vjerojatno sjećaju samo stariji, oni kojima je pisača mašina bila današnja tipkovnica. Onda se stisnuo gumb i ploča se osvijetlila. Onda se »roza« list izvadio i spojio sa bijelim papirom za pisače mašine. Oba lista su se zajedno provukla kroz dva valjka. I gle čuda: na bijelom papiru je osvanula ista slika kao na originalu.

Postupak je trajao 1-2 minute i izazivao je čuđenje i kod tehnički najpotkovanijih profesora. U to vrijeme su računala, da bi izračunali koliko je »3 x 3« zauzimala prostore manjih stanova. Telefoniralo se okretanjem brojčanika, a kontakti su se ostvarivali pismima. Napišeš pismo i nekoga pitaš nešto. Onda pismo pošalješ i čekaš da ti onaj drugi odgovori. U najboljem slučaju je to trajalo danima. Onda se dogodio mobitel, računala veličine kutije za cigarete, internet, e-mail, skeniranje dokumenata, … Sve na tipku i odmah. Nitko se više ne čudi ničemu. Vjeruje se da je sve moguće.

 Ljudi žive u svemiru, a gdje smo zastali po pitanju otpada?

 Zašto onda ipak mala sumnja u ministrov mogući doprinos »zero waste-u«? Koliko mi je dostupno iz medija, njegovo je uvjerenje da se sav otpad može iskoristiti po principu »zero waste«, samo ako se prikupi u odvojenim posudama. U šarenim kantama na ulici. Ili zbog interesa nekih skupina ili zbog neznanja, jedino se u iskorištavanju korisnih sirovina ne priznaju mogućnosti inovacija. Ljudi žive u svemiru, skoro će neka ekspedicija i do Venere, a u otpadu se stalo na par šarenih kanti.

odvajanje_kante_sl1

Nisam ni znao da sam tehnološki bio tako napredan još prije 30 – 40 godina, kada smo postavili prve šarene kante i da će jedino to, uz konstantu gravitacije i još ponešto prerasti u neku vrste misaone konstante za našeg ministra Dobrovića i »zelene fundamentaliste«.

Ministre Slavene Dobroviću, danas postoje tehnologije koje omogućuju da se iz mješovitog otpada izdvoje sve korisne sirovine. Tehnologije koje su provjerene u praksi. No, unatoč tome, na svim nivoima, sve do EU (imao sam priliku o tome nedavno u Bruxellesu raspravljati s »najodgovornijima« i oni su tek nakon dugog uvjeravanja i rezultatima iz prakse shvatili o čemu se radi!), čuje se kako nije moguće iz mješovitog otpada dobiti kvalitetne (čiste) sekundarne sirovine. Kažu, nije moguće jer je to empirijski dokazano. Kažu nije moguće jer »na papiru ostanu zalijepljene špagete«. Kažu svašta, uglavnom s autoriteta političkog ili akademskog položaja. Ispada da na položajima koji odlučuju o postupanju s otpadom sjede oni koji vjeruju »kako nije moguće iz mješovitog otpada dobiti čist sekundarne sirovine« na način kako vjernici vjeruju u dogmu (dogma – istina koja obvezuje vjernike da u nju vjeruju).

No za razliku od vjernika koji vjeruju i u ono što ne vide, borci za šarene kante ne vjeruju ni u ono što se može vidjeti u praksi. Toliko u to ne vjeruju da to ne žele niti pogledati. Dovoljno je njihovo, kako izdvajanje upotrebljivog korisnog otpada iz mješovitog otpada nije moguće. I tako neki vjeruju da je moguća ljudska posada na Veneri, vjeruju i u nigdje postojeći »zero waste«, a ipak inzistiraju samo na šarenim kantama.

Istini za volju, u Hrvatskoj tehnologija koja omogućuje izdvajanje korisnih komponenti iz mješovitog otpada baš ne prolazi, ali se postrojenja, osim u Rumunjskoj i negdje dalje, mogu vidjeti u Novom Sadu, Konjicu, Mostaru… Vrijedno je spomenuti da se i na deponiji Vinča u Beogradu pokušava iz mješovitog otpada izdvojiti korisne sirovine. Hvalevrijedan napor.

Vjerujem da će se i kod nas javiti oni koji vjeruju da šarene kante nisu vrh tehnološkog razvoja čovječanstva i da ima onih koji bi mogli povjerovati da je izdvajanje upotrebljivih (čistih!) korisnih sirovina, umjesto sakupljanja na izvoru u šarenim kantama, iz mješovitog otpada moguće. Pogotovo ako odu do Novog Sada, Konjica… Možda bi ih mogao motivirati put do Bukurešta. Atraktivniji je. Pri gledanju se mogu i uštinuti da se uvjere da je istina što vide.

Bezbroj nijansi sive

Podrška Hrvatske gospođi Vesni Pusić da postane prvom osobom Ujedinjenih naroda podsjeća me na Slovence, koji su uprli sve snage da gospođa Alenka Bratušek ne postane potpredsjednica europske vlade. Sram me takvih ponašanja i glasne šutnje intelektualne elite koje razara svaki zdrav razum. Razumio sam onu balkansku poslovicu, kako je najveća sreća »da susjedu crkne krava«, ali da bi neki radije sebi oduzeti život, umjesto da dignu ruku kako bi gospođa Pusić postala možda i najvažnija političarka svijeta, kao uvaženi saborski zastupnik Pero Ćorić, e to ne mogu razumjeti.

Vesna Pusić - hrvatska kandidatkinja za glavnu tajnicu UN-a

Vesna Pusić – hrvatska kandidatkinja za glavnu tajnicu UN-a

Taj stupanj mržnje mislim da je i planetarno do sada bio nepoznat. Čuo sam i izjavu predsjednika Sabora, akademika Željka Reinera, onoga koji je u uvodnom govoru poželio da se Saboru vrati ime kakvo je bilo samo za vrijeme graditelja Jasenovca, kako se gospođa Pusić sama delegirala i da on i ovi danas na vlasti nemaju ništa s tim. Čudno kako ni najsjajnije titule ne čine ljude mudrijima – kako je imao pravo Seneka »da zlatne uzde ne čine konja boljim«. Kada gledam kako unatoč ideološkim razlikama i ranijim međusobnim vrijeđanjima, Srbija daje podršku svom kandidatu za prvog čovjeka UN, čini mi se da je barem u tom dijelu Srbija miljama ispred nas.

Inače, gospođa Pusić bez podrške diplomacije gotovo da nema šanse. No izgleda da joj je upravo otpor u kući, zbog njenih znanih antifašističkih i inih stavova, stvorio ozbiljnije šanse. Dobitna kombinacija bi mogla biti i planetarna izjava uvaženog Hrastovog saborskog zastupnika Ladislava Iličića, kako svjetonazor Vesne Pusić nije dobar za čovječanstvo. Upravo zbog svjetonazora gospođe Pusić, civilizirani dio svijeta, što je svojim dolaskom pokazao i američki diplomat za holokaust, a na što upozoravaju i sve češće emisije o buđenju ekstremne desnice pa i fašizma, u kojima nažalost i našu sramotu veliki dio zauzimaju prilozi iz Hrvatske, mogu joj dati dodatnu podršku. Kako bi samo lijepo zvučalo, prva osoba UN Hrvatica. Ruku na srce, meni je malo lakše jer ne bi imao ništa protiv da prvi čovjek UN postane i gospodin Danilo Türk, Slovenac. Ja sam i od tamo. A ako ni on, onda netko drugi s Balkana. Ja sam i od tamo.

Komentari su zatvoreni