Ministru Slavenu Dobroviću – bona fide

Ministru Slavenu Dobroviću – bona fide

(PRVI DIO)

Ministar spominje koncept »nula otpada« koji ne postoji NIGDJE, ali on skuplja potpise i za to. Nonšalantno je spomenuo da će se cijena za postupanje s otpadom u Rijeci i Puli povećati građanima za 2 – 3 puta. Među kolegama ministrima okoliša EU-a, koji ne mogu bez valjanih razloga uslugu poskupjeti niti za 2 – 3 %, doživljavat će prikriveni prezir i nevjericu – zar još jedan hrvatski ministar neznalica?

dr. sc. Viktor Simončič

Lakše je izvaditi čep iz prazne boce no promijeniti način razmišljanja (parafrazirana poslovica po sjećanju, iz neke instant metode mog učenja engleskog)

Viktor Simončič

Viktor Simončič

Pišem i upozoravam. To smatram osobnom odgovornošću prosječno akademski obrazovanog građana. Obrazovanog, ali ne na način iz vica, kada razgovaraju dvojica novolansiranih dužnosnika: »Da sam znao da je tako lako doći do diplome i ja bih završio studij«. Pa niti na nekom od novonastalih »sve i sva učilišta« s reklamom: »Upišite se kod nas, jer uz diplomu dobijete i svjedodžbu srednje škole, po izboru«.

Onima za koje smatram da bi ih problem mogao zanimati, ili da su odgovorni za nastanak ili rješavanje problema napišem prvo nešto interno. Nažalost, u pravilu, uz rijetke iznimke, tko god dođe na položaj više ne odgovara. Novoizabrani uglavnom lete u oblacima pa nemaju vremena za probleme nas zemljana. Onda napišem barem još dvije-tri poruke s molbom za odgovorom. Onako, kao na utakmicama kada publika izaziva nekog sa glasnim »javi se!« Uglavnom uzalud. Nekima, kao gradonačelniku Poreča gospodinu Štifaniću i njegovim tadašnjim sponzorima Jakovčiću i Kajinu – pisao sam 10 puta kako bih na kraju, preko suda, dobio nesuvisli odgovor zašto su umjesto 20 potrošili za pročišćavanje voda 65 milijuna eura, trajno uništili silne stotine tisuća kvadrata prostora, …

Kada ni to ne pomaže, onda im se obratim javno. Želim da njihova imena ostanu zapisana u nečemu što je javno dostupno. Znam da se ono što napišem baš ne čita, ali u vrijeme dijeljenja i dostupnosti informacija neke ostanu spomenuti jer nisu djelovali, a morali su.

»Porcija ćevapa i dva piva za 10 kuna…« Gdje toga ima?

Foto: www.pivnica.net

Foto: www.pivnica.net

Računao sam da ministar okoliša Slaven Dobrović, kao sveučilišni profesor i inženjer, ima sposobnost analize i razumijevanja tehničkih problema. Diskretno sam mu ukazivao na probleme, a zajedno smo prisustvovali i raspravama na kojima se govorilo o novim pristupima u postupanju s otpadom. Nažalost, ili ne razumije, ili nema sposobnost obične inženjerske analize, ili ima neki interes u kupovini šarenih kanti, ili uživa kada mediji daju pažnju nekim dubioznim prijedlozima. Prijedlozima na način: »Porcija ćevapa i dva piva 10 kuna«. Gdje toga ima: »Nigdje«. Možda se radi i o taštini, jer je izgleda vrh njegovog znanstvenog dostignuća u šarenim kantama na otoku Krku. Inače, primjer Krka, osobno smatram dobrim.

Još bih malo izdržao s otvorenom kritikom, ali gledao sam njegov prošlotjedni nastup na TV-u i odobravanje novinara. Suvereno i dalje inzistira samo na odvajanju na izvoru u što više kanti, a u nedostatku opreme za bio otpad kompostirat ćemo svaki na svom balkonu, a onda kamo s tim još nije znano! Hrvatska će po njemu, samo onako, preko noći s dna u postupanju s otpadom postati ogledna država u Europi. Mi ćemo uz mudro vodstvo ministra, preko noći postići ono za što drugima trebaju desetljeća i još nisu stigli gdje bi mi trebali stići već sutra? Možda ministar misli na način: Jedna žene rodi dijete za devet mjeseci, pa bi devet žena moglo roditi za mjesec dana? Ma nemoj!

Nije spomenuo da ćemo biti kao San Francisco iako mu je to »otpadni« ideal. Spominje koncept »nula otpada« (eng. zero waste) koji ne postoji nigdje (slovima: NIGDJE), ali on skuplja potpise i za to. Nonšalantno je spomenuo da će se cijena za postupanje s otpadom zbog centara postupanja s otpadom u Rijeci i Puli povećati građanima za 2 – 3 puta. Centar Marišćina u Rijeci je gotov, a građani Gorskog Kotara (povremeno živim i tamo) još ne znaju koliko će plaćati odvoz na Marišćinu. Nije rekao koliko košta i bez centara za postupanje s otpadom njegovo forsiranje odvajanja otpada na izvoru, u šarenim kantama. Jer i kada se otpad odvojeno skupi, iza toga je potrebno imati sortirnice, kompostirnice i industriju koja će preuzeti i iskoristiti otpad.

Ako bi željeli riješiti problem kao Njemačka, onda bi morali imati, uz najrazličitije privredne grane za preuzimanje otpada i cijeli niz različitih postrojenja. Nijemci danas imaju 167 spalionica otpada, za koje im, nakon što je došlo zadnjih godina u promjeni smjera k materijalnom iskorištavanju, čak nedostaje otpada. Sad bi mogli proći s manjim brojem, ali prije 30 – 40 godina nisu mogli. Imaju 705 »waste to energy« postrojenja, 2462 postrojenja za biološku obradu, 1094 sortirnica, 1331 postrojenja za razgradnju bijele tehnike, 114 postrojenja za čišćenje zemljišta i još preko tri tisuće specifičnih postrojenja za obradu otpada.

Radnici pod maskama koje su se mogle izbjeći

Ako bi Hrvatska postupala kao Njemačka, kako nas ima 20 puta manje, onda bi trebali imati: nekih 8 spalionica miješanog otada (a nemamo nijednu), nekih 35 toplinskih postrojenja na određene vrste otpada (imamo možda 2-3), 130 postrojenja za biološku obradu (imamo ih možda 10), 50 sortirnica kada bi imali naseljenost kao Njemačka, ali kako živimo u malim naseljima trebali bi ih barem 200 (a imamo ih možda 10), 65 postrojenja za razgradnju bijele tehnike i drugih električnih aparata (a imamo 1-2), 5 postrojenja za »čišćenje zemljišta«,(a nemamo nijedno) i još nekih 200 raznih drugih postrojenja, kojih nemamo. Inače ministar Dobrović ne smatra da Nijemci baš rade dobro, i forsira sistem »à la San Francisco«. Koliko oni trebaju opreme nije mi poznato.

Nastup ministra na TV-u je popraćen slikom rada sortirnice na Krku. Radnici pod maskama. Iako se radi o sortirnici domaćeg proizvođača, pogađate Tehnixa, za razliku od radnika na Krku, radnicima na sortirnici u Novom Sadu, gdje je isto Tehnixova tehnologija, maske nisu potrebne. Neki »mudraci« u Fondu su odlučili da se iz Tehnixove tehnologije izvadi »srce«. Netko na razini »tri šarene kante« nije dozvolio da linija ima i inovativno rotaciono sito, na kojem se prije sortiranja izdvoji prašina i bio-otpad, uklone i neugodni mirisi i osuše materijali prije sortiranja, kako bi postigli višu upotrebnu vrijednost.

Ako Tehnixovoj tehnologiji ostavite »srce«, iz kućnog otpada se mogu izdvojiti sve korisne sirovine, a ne samo one koje je pojedinac spreman odnijeti u neki spremnik. Jer ta spremnost i nije baš onakva kakovom se često prikazuje. Slika s Krka, s radnicima s debelim maskama na licima pokazuje da u odvojeno sakupljenom otpadu na Krku ima i svega i svašta. Pa čak i Nijemci nisu baš onakvi kakve si zamišljamo. Tako na primjer i u Njemačkoj postoje primjeri gdje građani u posudu za bio otpad ubacuju i 20 % drugog otpada, u posudu s ostatkom otpada 30 % otpada koji tamo ne spada, a u žutu vreću za otpadnu ambalažu čak do 40 % drugog otpada.

Zmajlovićev »eko« igrokaz: Helikopterom po tri vrećice otpada na planini

zmajlovic_morh_helikopterMinistar Dobrović izjavio je i kako nema bojazni od mogućih sankcija od EU-a, jer mi ćemo sve napraviti onako preko noći, samo neka je dovoljan broj šarenih kanti. Kod nabavke predlažem da budu veselije boje, kako bi se lakše podnijeli dva – tri puta veći račun. U Europi će se posebno veseliti izjavama ministra Dobrovića kako će baš Hrvatska ispuniti ono što većina ne može. To će biti potvrda za EU – birokrate kako rade dobar posao i barem privremeno argument da zatvore usta onima koji se s pravom bune oko nemogućih ciljeva. Ministar Dobrović će sigurno biti i zvijezda na nekoj stranoj TV, jer će eto Hrvatska ono što drugi ne mogu. Bit će ga pune i naše tiskovine i televizijske emisije. Isto kao i prethodnog ministra gospodina Zmajlovića, kada je financirao uvoz električnih automobila i bicikla, davao 800 kuna za uvoz kućanskih aparata i tu i tamo postavio koju punionicu za električni automobil, ronio i vadio otpad iz mora i vozio se u helikopteru po tri vrećice otpada nekamo na planinu.

Među kolegama ministrima okoliša EU-a, koji razumiju problem i brinu o standardu svojih građana, koji ne mogu nonšalantno izjaviti kako će neka usluga poskupjeti za 2 – 3 puta, koji ne mogu bez valjanih razloga uslugu poskupjeti niti za 2 – 3 %, doživljavati će prikriveni prezir i nevjericu – zar još jedan hrvatski ministar neznalica? U sebi će se pitati i kakve li to oni imaju fakultete, kada ministar sveučilišni profesor predlaže »nemoguće«? »Nemreš belivit´ « – iako oni već dugo »vjeruju«!

I proći će i njemu mandat. Ostat će zauvijek ministar. Bit će zvan na TV kao gost, malo će glumiti i »celebrity«. Nama će ostati dugovi i bit ćemo korak bliže visokim kaznama, ako ODMAH ne započnemo postupak derogacije pristupnih obaveza. Oni koji ne znaju i »lino im je« kažu kako je to nemoguće. Razgovarao sam u Bruxellesu na stručno – politički najvišoj razini. I oni su prvo rekli ne može derogacija. Kada sam im iznio argumente, rekli su pokušajte. Ima smisla.

O kaznama za neizvršavanje preuzetih obaveza postoji dugi spisak na internetu. Evo kako izgleda, jedno od mnogih, obrazloženje Suda pravde (.pdf na engleskome): Za kontinuirano neispunjavanje obaveza milijunska kazna odmah, a onda još veća svakih 6 mjeseci, ako se »ne djelovanje« nastavi.

U presudi protiv Grčke nametnuta je jednokratna novčana kazna od 10 milijuna eura, a Sud je također naredio kaznu od daljnjih 14.520.000 eura za svakih šest mjeseci nepridržavanja preuzetih obaveza. U odvojenoj presudi protiv Italije, susjednoj je državi nametnuta paušalna kazna od 40 milijuna eura, uz ponavljajuće šestomjesečne kazne od 42,8 milijuna eura, dok se ne postigne usklađenost.

Do sada postignuto pokazuje da nemamo niti teoretske šanse ispuniti obećanja dana Eurospkoj uniji na području postupanja s otpadom, ali i otpadnim vodama. Uz »koncept à la Tehnix« to bi moglo biti lakše pa, uz dosta mudrosti, možda i ostvarivo. Postupak derogacije nije niti jednostavan niti lagan, ali imamo cijeli niz argumenata koji bi nam mogli ići u korist, a zahtjeva stvarne, ne položajem dane kompetencije.

Hoće li bivša ministrica Marina Matulović Dropulić koja je postavila temelje nemogućih obećanja te bivši ministar Mihail Zmajlović i sadašnji ministar Slaven Dobrović koji su nastavili s provođenjem neprovedivog odgovarati zbog »ne činjenja« kada dođe do kazni zbog neispunjavanja obaveza? Neka ostane zapisano, jer netko će morati odgovarati, kad-tad i za 2 – 3 puta povećane račune. Ako ništa, njima ću i sličnima posvetiti dobar dio mjesta u obećanom drugom dijelu knjige Društvo umanjene vrijednosti. Kao rođeni optimist vjerujem da upozorenja pomažu pa tako vjerujem i da će prestati urušavanja, ne samo na području okoliša i da neću trebati promijeniti naziv knjige u Društvo bez vrijednosti.

Komentari su zatvoreni