Milan Ratkajec: Niki Lauda je uvijek bio povučen, skroman čovjek

Milan Ratkajec: Niki Lauda je uvijek bio povučen, skroman čovjek

„Lauda se nije se razmetao svojom veličinom niti onda kad je u jednom zagrebačkom restoranu zajedno sa mnom čekao više od sata da mu donesu večeru, a on je vrijeme kratio grickajući koricu kruha. Malo je govorio, za njega je pričao njegov menadžer…“

„Bio je to prosvjed protiv enormnog poskupljenja parkiranja i nepotrebnog daljnjeg osiromašenja ljudi. Da su vozači tada masovnije izašli na ulice, ne bi godinama plaćali najskuplje parkiranje u Europi, a političarima se ne bi pružila prilika da se sada prave dobrotvorima i te cijene snizuju“

“Tuđman je bio veliki čovjek, odmah smo bili na istoj „valnoj dužini“, ali ipak sam sretan što nisam prihvatio ponuđeno. Kasniji tijek događanja me uvjerio da sam imao pravo.”

Razgovarao: Boris Jagačić

Milan Ratkajec

Milan Ratkajec

Auto moto klub Maksimir odnedavno na svojim web stranicama objavljuje fotografije neobičnih situacija snimljenih na našim prometnicama od kojih su neke stare i 40-ak godina. Snimio ih je Milan Ratkajec – novinar, fotograf i publicist, ujedno i osnivač jednog auto-moto kluba koji je svojim djelovanjem zadužio sve zagrebačke vozače. To, ali i knjiga koju je nedavno izdao bili su povod da porazgovaramo s inače samozatajnim umirovljenikom Milanom Ratkajcem – dobrim duhom prometa – kako su ga prozvali mediji. Knjiga „Pobijedi žrvanj života“ vrlo je osobna ispovijest čovjeka koji je kao ratno siroče sa zamotuljkom hrane krenuo u svijet, u borbu za goli opstanak. Na surovom životnom putu susreće mnoge utjecajne ljude, upoznaje najviše državnike, političare, koji mu nude funkcije, a on ih odbija. Spomenimo da ovu knjigu ne treba tražiti na policama knjižara jer, kako kaže njezin autor, ona tamo neće ni stići. Ona se dijeli jedino članovima AMK Maksimir, ali to ne znači da zato nije jako čitana…

Neke od fotografija s hrvatskih prometnica snimili ste čak prije 40-ak godina. Jesmo li otada postali bolji (sigurniji) vozači?

Od tada su na naše prometnice došle nove generacije vozača, kompletnijeg obrazovanja, drugačijeg obučavanja u autoškolama. Promijenila se svijest o ekologiji, humanijim odnosima među ljudima, tehnika je uznapredovala. Automobili su postali sigurniji, prometnice prilagođenije zahtjevima prometa. Sve je to utjecalo na ljude, na njihov odnos u prometu. Imam osjećaj da smo postali bolji, makar nas tempo života čini nemirnijima.

Sa zagrebačkih prometnica (Foto: Milan Ratkajec)

Klub je izveo mnogo akcija u interesu vozača. No ispada kako je prosvjed protiv poskupljenja parkiranja u Zagrebu  održan 2007. godine podigao najviše prašine …

To je bio prosvjed protiv enormnog poskupljenja parkiranja, ali i komunalnih usluga, protiv nepotrebnog daljnjeg osiromašenja ljudi. Novinari i javnost uopće dali su punu podršku, ali, pokazalo se, samo verbalna podrška nije niti u jednoj borbi dovoljna. Da su vozači tada masovnije izašli na ulice, ne bi godinama plaćali najskuplje parkiranje u Europi, a političarima se ne bi pružila prilika da se sada prave dobrotvorima i te cijene snizuju. Zbog tih poskupljenja gradu je nanijeta nemjerljiva šteta, a od jednog ljubaznog grada napravili su mjesto gdje se samo gleda kako za parkiranje uzeti posjetiteljima i turistima novac, a oni dolaze s drugim namjerama: da tu konzumiraju kulturne događaje, da se zabave, da nam naprave promet u trgovinama, ili da koriste druge usluge koje nemaju u svojim mjestima.

Prošle godine izdali ste knjigu intrigantnog naslova u kojoj opisujete svoj životni put, od traumatičnog djetinjstva, kada ste ostali bez roditelja, preko obrazovanja do zapaženih poslovnih uspjeha i osnivanja jednog od najaktivnijih auto klubova u Hrvatskoj. Što vas je navelo na pisanje ove knjige?

Krajem rujna prošle godine javnosti sam predstavio svoju knjigu „Pobijedi žrvanj života“. Na pisanje me navela želja da mladim generacijama „iz kafića“ kažem kako se nekad živjelo, da nezaposlene bodrim u nastojanju da pokušaju s nečim novim, da starijima kažem da se okane letargije i počnu aktivnije živjeti, da političarima kažem neka se ne miješaju u sve, jer sve što naprave netko uvijek upamti, zabilježi.

Primjerak s potpisom: Knjiga je posvećena supruzi Ankici

Niste posustali u svojoj životnoj borbi. Što vam je davalo snagu da ne posustanete i motiviralo vas da gledate unaprijed te naposljetku ipak „pobijedite žrvanj“?

Snagu mi je davala želja da živim. Ali da živim bolje od svojih predaka. Kada sam se uvjerio da je napredovanje vezano samo uz rad i učenje, to je postalo mojim motom. Iako nisam bio profesionalno zaposlen niti u jednoj novinskoj redakciji, suradnjom u 24 lista i časopisa u bivšoj Jugoslaviji, mogao sam živjeti sasvim dobro, bez da radim drugi posao. A ja sam radio i jedno i drugo. Nisam dopustio da mi uzalud propadnu najbolje godine života.

Dobivali ste moralno dvojbene ponude koje su vam mogle omogućiti brže napredovanje i prosperitet, no vi ste ih odbijali. Koliko je važno u životu „ostati svoj“?

Kad dođete radom do nekog stupnja i postanete netko i nešto, a da ste ostali pošteni, principijelni i radišni, da radite sa srcem i glavom, nudi vam se svašta. Srećom, znao sam odbiti ponuđeno mjesto direktora, političara, nekog mešetara. Ostao sam svoj i zato sam možda i imao potporu stotinu malih gospodarstvenika koji su se uvjerili da im se suradnja sa mnom isplati. Na tome se nisam obogatio, ali sam bio sretan kad su s uspješno završenim projektima bili zadovoljni i drugi.

Nije vas uspio pridobiti ni predsjednik Franjo Tuđman, ušli ste u otvoren sukob s gradonačelnikom Milanom Bandićem, a u knjizi ste iznijeli situacije koje ne idu u prilog mnogim utjecajnim ljudima iz politike i gospodarstva. Jeste li osjetili kakve pritiske nakon što je to objavljeno?

Oni koji su na vlasti, ili su to bili, koji su skloni pritiscima, to ne rade javno, a sa mnom se još uvijek mogu obračunati ili oni ili ljudi koji su njihova kova. Bilo je telefonskih poziva, prijetnji, ali nitko nije mogao reći da je u knjizi napisano nešto lažno. Pa da i lažnom optužbom završim tamo gdje mi nije mjesto, što je to prema svim onim ljudima koji su mi nakon pročitane knjige iskazivali podršku, što je to prema suzama čitateljica, prema ljudima koji su mi najiskrenije iskazivali svoje boli i patnje, koji su se sa mnom poistovjećivali. S njihovim pričama mogao bih već sada napisati novu knjigu. Ne treba ništa novo izmišljati.

Možete li nam ukratko reći što je Tuđman zapravo htio od vas?

Sviđalo mu se kako sam radio na osnivanju i jačanju svojeg autokluba „Maksimir“. Iako se tada nisam bavio politikom, imao sam viziju kako cijelu godinu držati članstvo neke stranke na okupu, kako si zajednički pomagati, a ne se samo upoznavati na konvencijama i glasačkim mjestima. Tuđman je bio veliki čovjek, odmah smo bili na istoj „valnoj dužini“, ali ipak sam sretan što nisam prihvatio ponuđeno. Kasniji tijek događanja me uvjerio da sam imao pravo.

Imali ste prilike družiti se s tada aktualnim prvakom Formule 1 Nikijem Laudom. Jeste li uspjeli ponešto bolje upoznati legendarnog vozača? Kakav ste dojam stekli o njemu, možete li nam nešto više reći o vašim susretima u Zagrebu i Salzburgu?

Niki Lauda je uvijek bio povučen, skroman čovjek. I u Austriji i u Hrvatskoj uživao je popularnost, nije se razmetao svojom veličinom niti onda kad je u jednom zagrebačkom restoranu zajedno sa mnom čekao više od sata da mu donesu večeru, a on je vrijeme kratio grickajući koricu kruha. Malo je govorio, za njega je pričao njegov menadžer. Kad sam predlagao da u Hrvatsku dođe u posjetu i vozačica formule 1 iz Italije Lela Lombardi, a njemu se to nije uklapalo u program, nije znao kako da me što pristojnije odbije.

To mogu samo veliki ljudi, ljudi sa srcem.

Prvak F1 Niki Lauda i Milan Ratkajec

Koje je to godine bilo? Jeste li tih godina pratili utrke Formule 1?

Velika priredba na Zagrebačkom velesajmu bila je 20.-29.12.1975. pod nazivom „Niki Lauda predstavlja najbrže automobile svijeta“. Nisam tada bio upoznat s pojedinostima svih utrka F1 u svijetu, ali u to su dobro bili upućeni moji pomoćnici, koji su i sami bili natjecatelji u automobilizmu. Od mene se tada nije tražilo da budem ekspert za F1 već da budem gromobran svim napadima koji su se očekivali zbog održavanja te priredbe u Hrvatskoj.

Jedan od mentora u vašem novinarskom radu bio je i Uroš Šoškić koji je svojedobno kupio licencu Auto Bilda za Hrvatsku (Auto blic). U jednom je intervjuu rekao kako su ih uvoznici nakon objave negativne recenzije automobila odmah kažnjavali povlačenjem marketinških ulaganja dok se, prema njegovim iskustvima, u Njemačkoj u takvim slučajevima događa upravo suprotno. Koliko su onda domaće autorevije objektivne?

S Miroslavom Koprivicom i Brankom Krovinovićem bio sam jedan od prvih suradnika g. Uroša Šoškića na osnivanju časopisa Auto klub. Uređivao sam nekoliko stranica, a kad je počeo izlaziti Auto blic, surađivao sam i u njemu. Svaki stručni časopis iz automobilizma koji ima jake stručne suradnike, koji mogu svaki automobil u doslovnom smislu rastaviti na sastavne dijelove, sve analizirati, otkriti nedostatke i dobre strane, ubojit je za sve koji prodaju loše automobile. Ako to nema, ako nema logistiku, ucjenjivači to osjete. To ne mora biti razlogom da se neki časopis okrene podilaženju. Može promijeniti poslovnu politiku i pridobiti stotinu malih oglašivača, koji će ekonomski svladati nekog velikog. Doživio sam to u životu.

Koji je, po vama, najbolji automobilistički časopis koji je izlazio na prostorima bivše Jugoslavije? U vrijeme moga djetinjstva činilo mi se da se po kvaliteti isticao slovenski “Avto magazin”…

Sedamdesetih godina, po mojem sudu, najbolji je bio časopis AVTO magazin, kojeg su izdavala dva velika slovenska i srpska izdavača. Prodavao se u svim tadašnjim Republikama, a tiskao se na slovenskom i lošem hrvatsko-srpskom jeziku. Oni su mogli napraviti ono što nije bio u stanju nitko drugi: do kosti ogoliti neki automobil. Okupili su najpoznatije stručnjake. Bio sam ponosan što sam godinama bio njihov suradnik, skoro jedini iz Hrvatske, što su mi u izboru tema dali slobodne ruke, što sam ušao u njihovu pisanu povijest. Tamo sam puno naučio. Mijenjali su se glavni urednici, a mene su preporučivali jedan drugome. Koliko su držali do svojih suradnika, pokazuje i to da u svim tim dugim godinama suradnje sa mnom nije kontaktirala niti jedna tajnica redakcije. Ako mi je imao što reći ili se dogovoriti o temi, uvijek je to osobno radio glavni urednik.

Kako danas, u ne baš ružičastim gospodarskim vremenima, posluje AMK Maksimir?

Ako neku organizaciju u početku postavite na zdrave i ekonomski opravdane temelje, ona će puno lakše prebroditi sve nedaće. AMK Maksimir ulazi u 32. godinu života, ali i pored teške ekonomske situacije on ne vegetira, već napreduje. Zaposlenici nisu nikad ostali bez svojih prihoda i prava. Nisu se promijenili niti pozitivni odnosi prema radu, članovima, novim idejama. Vozači to cijene. Dok su drugi čekali najavljenu ekonomsku krizu, mi smo za nju bili spremni, znali smo što nas čeka. Krajem prošle godine AMK Maksimir je imao više od 12.000 članova automobilista, što je do sada najviše.

Ponosim se tim autoklubom!

Komentari su zatvoreni