Mila Elegović: Političari moraju otići s Gornjeg grada

Mila Elegović: Političari moraju otići s Gornjeg grada

»Mladi su nam ljudi beskrajno talentirani, ali limitirani strahom i beznađem koje je ušlo u njih. Nerijetko s mišlju kako tu nema života, perspektive, kako će s roditeljima živjet do vječnosti. Ne znam koliko su duhovno zrela bića jer to čovjeku daje snagu no na vibraciji su ugađanja nagonu, seksualnosti, pa i opijatima. Iako pametni, gube tako duhovnu disciplinu i snagu«

Razgovarala: Snježana Kratz

Foto: Ivan Balić Cobra

Što rođena Zagrepčanka misli o svom gradu i “kompleksu Zagreba”, zašto voli biti sređena i dotjerana, odnosno kuda političari trebaju otići sa Gornjeg grada, ZG-magazinu govori glumica i pjevačica kazališta „Komedija“ Mila Elegović. Objašnjava zašto ju je strah voziti se tramvajem i kakva je to ona „Kradljivica srca“

Mila-Elegovic-trgZašto volite Zagreb?

Baš sam nedavno prošla pored fontana ispred Nacionalne i Sveučilišne knjižnice i prisjetila se kako sam ih i službeno otvarala. Često su me te naše gradske strukture, počevši od Gradskog ureda za kulturu, pozivale na prigodne događaje u čast našega grada. Vodila sam svojedobno adventske svečanosti, otvaranja izložbi i druge manifestacije pa i to govori o ljubavi o kojoj me pitate.

Zagrebačko ste dijete?

Jesam. Rođena sam tu, tata mi je iz Zagreba i zato ovaj grad vjerojatno drukčije doživljavam u odnosu na one koji su u njega odnekuda došli. U svakom slučaju, ne doživljavam ga kao veliki grad u koji moram doći i osvojiti ga, pokoriti… Nerijetko me je bolio taj kompleks Zagreba kod ljudi kojima bi za sve bio kriv upravo Zagreb. On je, znam i pakao i raj mnogih, ali ja živim sa željom da svima bude ovo drugo. Da mogu u njemu ostvariti svoj san, jer moj se kao curi sa Knežije, uključivši i onaj glumački ostvario. Želim gradu pružati ljepotu u svakom pogledu, a to podrazumijeva i da sam svaki dan sređena, dotjerana i kad hodam i pogledam se u ogledalo, da mi bude oku ugodno. To više jer i tako čovjek pokazuje svoj odnos i ponašanje prema gradu – ponajprije urednošću ali i lijepom i pristojnim izgledom.

Kakav je Zagreb danas?

Doživio je ekonomsko silovanje, mnogi su obrti nestali što je neoprostivo. Sjećam se da je Zagreb oduvijek bio grad frizera, izrađivača šešira, a danas ne znam ima li ih uopće izuzev obitelji Cahun i modelistice Nade Kobali. Nestaju i postolari, nema ni negdašnjih čaraparnica… Zato mi je doista teško i nedostaje mi to što ih nema.

Ali razvija se u nekom drugom smjeru?

To je istina. Ima dosta restorana, barova i drugih lokala, wine barova i u tom smislu ima što za ponuditi. Zamjetno je da je u gradu nestalo i puno knjižara ali eto, to je stvarnost Zagreba.

Jeste li još uvijek na Knežiji?

Mila-Elegovic-psi

Živim na Vrbiku, pa je sada Trnje moj kvart ali osim njega, jedini kvart gdje bih rado otišla živjeti je Maksimir i to potez Petrova – Bukovačka. Maksimirske sjenice za ptice, jezera i općenito njegova „zelena“ arhitektura nemalo me podsjećaju na rimski parkovni izričaj. Inače, volim odlaziti u tu našu zelenu oazu gdje sam dosta i snimala, ponesem samo tenisice, povedem pse i odem u Maksimir uživati, odmarati se, smiriti i meditirati. Ali nema Zagreb samo taj lijepi Maksimir i arhitekturu, on ima i taj svoj ritualni običaj ispijanja kave oko podneva, lijepog odijevanja i pokazivanja na zagrebačkoj špici gdje često sretneš one s kojima se nisi dugo čuo i vidio.

Što gradu nedostaje?

Treba svakako oživjeti Gornji grad koji je zbog politike – mrtav! Veliki je to potencijal, a gotovo mu zbog političara nitko ne može prići, ne sadrži ništa izuzev „politike“. Takav fenomenalan i bajkovit prostor treba prodisati, a političari s Gornjeg grada trebaju otići. Nek´ idu malo dalje, recimo u Buzin tamo ima dosta mjesta.

Kako bi trebalo oživjeti Gornji grad?

Kako ga oživjeti? S dobrom vizijom ali sigurno ne na jeftin način, već s kvalitetnim sadržajima. Od njega treba stvoriti kulturnu zonu.

Čega?

Nečega, možda gastro ili zabavnu, ali na jedan uljuđen i kvalitetan način. Zagreb je imao i kulturu kavana koja je utihnula, a žao mi je što je stari „Medulić“ zatvoren kao i kavana „Korzo“, koja ne radi valjda već više od 25 godina. Bili su to krasni secesijski prostori ali sve je to na žalost otišlo u rodno mjesto!

Je li grad ipak zadržao atmosferu?

Ma Zagreb ima puno atmosfere, zanimljivih ulica i „kuteva“ ali se uvijek prikazuju isti, a neki drugi također krasni, gotovo se i ne poznaju. Grad ima fenomenalnih kuća,vila poput jedne osebujne u Jurkovićevoj ulici, ima krasan vizualni pogled na Lenucijevu potkovu, okružje Mirogoja je lijepo i smirujuće na svoj način, pa Šalata kao najzagrebačkiji kvart. Bilo je to nekad mjesto za izlaske no danas je i ono mrtvo.

Ali ima živopisne tržnice?

Obožavam zagrebačke tržnice, ali baš sve. Nedostaju im, poput onih u Beču simpatične male zalogajnice gdje možeš kupiti svega – egipatski sir, turske masline i puno toga… Slično bi trebalo zaživjeti i u našoj ponudi, ali sa autohtonim proizvodima. Kada govorimo o Zagrebu zaista mi je žao da nam rijeka Sava ne živi. Trčim često na tom potezu i otužno je da tamo nema nikakve infrastrukture, ponude, živosti, ničega . Žao mi je i da je stradalo tamošnje nekadašnje kupalište…

Mislite na Babinjak?

Da, to je bilo gotovo kultno mjesto Zagreba.

Na kojem su se održavali prvi izbori za Miss, a imao je, znate li, Babinjak i svoj dio za nudistice?

Eto vidite! Ma Zagreb je divan grad sa tradicijom koju treba (sa)čuvati i oživjeti. Evo oko ovih blagdana, na Sisvete bi primjerice zagrebačke dame nekada iz svojih ormara vadile najbolje kostime koje su oblačile baš na taj dan. Pekla se tradicionalno i orehnjača, ljudi su izlazili van i sve je nekako imalo svoj značaj. Za Novu godinu odnosno na staru sastajali bi se od podneva do 14 sati tamo oko Bogovićeve i sve je to sa sobom nosilo jednu lijepu notu druženja. Danas je u Zagrebu podosta teškoća, a veliki je problem ophođenje među ljudima zbog životnog nezadovoljstva, nepažnje i neimaštine. Na žalost, ljudi se zbog toga i golog preživljavanja pretvaraju u zvijeri. Frka me je zato i vozit se tramvajem jer živimo u grubo i okrutno vrijeme.

Ali zato ste vi umjetnici tu da ga malo uljepšate. Kakvi su nam tek stasali naraštaji glumaca?

Mladi su nam ljudi beskrajno talentirani, ali limitirani strahom i beznađem koje je ušlo u njih. Nerijetko s mišlju kako tu nema života, perspektive, kako će s roditeljima živjet do vječnosti. Ne znam koliko su duhovno zrela bića jer to čovjeku daje snagu no na vibraciji su ugađanja nagonu, seksualnosti, pa i opijatima. Iako pametni, gube tako duhovnu disciplinu i snagu. „Ketch“ je zapravo ovo vrijeme koje im servira seks, alkohol, opijate i to je problem. Ipak mislim da se iskra života i ljudskosti ne može samo tako uništiti, kao što ne vjerujem da ono loše ima veću moć od dobra.

Mila-Elegovic-tribina

Kao „Kradljivica srca“ to sigurno znate. Tako se zove vaš prvi nosač zvuka.

Da, koji se vrti s pjesmom …

Koka? Postala je prepoznatljiva kao i „Mali pas“. Jeste li vi „ukrali“ koje srce?

Jesam, ali bilo je i moje „ukradeno“.

Pjesma o „koki“ je znakovita, glazbeno živa i donosi …

Onaj mangupski dio koji nosim u sebi i za koji ne želim da ikada otupi. To je ono što se osjetilo. Inače, Zagrepčanima će, ali i svim zagrebačkim „kokama“ 13. prosinca na Cvjetnom trgu točno u podne biti predstavljen moj nosač zvuka „Kradljivica srca“. Planiram s tim u vezi i neke glazbene nastupe ali još je riječ o pregovorima.

U kakvim ste glumačkim aktivnostima?

Radim predstavu „Istina“sa Vedranom Mlikotom i Hanom Hegedušić. Putujemo s njom do Sarajeva i u još neke gradove a iza Nove godine spremam i mjuzikl. Posla je dosta pa neka tako i ostane.