Mikroplastika i makroplastika u oceanima

Mikroplastika i makroplastika u oceanima

Bez obzira na brojne neistine vezane uz plastični otpad u morima, njemu tamo nije mjesto. Otpad, tj. smeće u morima i oceanima pokazatelj je današnjega potrošačkog društva i našeg odnosa prema prirodnim resursima. Problem nije od jučer, stvarao se desetljećima, pa će i njegovo rješavanje zahtijevati isto toliko vremena, uz ogromna financijska ulaganja

prof. emer. Igor Čatić

Među omiljene teme zaštitara okoliša, onih kojima je to u interesu i birokracije, pripada i pojava velike nakupine smeća u Pacifiku (Great Pacific Garbage Patch). »Osnovni krivac je nekontrolirana uporaba plastike koje će uskoro biti u takvim količinama da će je do 2050. biti više u morima, nego riba«, najčešće je korištena misao.

Kada se pročitaju tekstovi tih zaštitara, ipak se radi o tzv. faktoidnim tekstovima. Onima u kojima se svjesno miješa stvarne, s nepostojećim činjenicama ili se navodi ono što se želi progurati. Kao npr. biorazgradljiva plastika.

Nesporazumi započinju s nazivima. U oceane, ali i lokalna morâ, ulaze kao smeće plastični proizvodi različitih veličina. U grubo, radi se o mikročesticama i makročesticama isluženih plastičnih proizvoda. Prvo, plastični proizvodi ne ulaze u oceane sami po sebi, već voljom čovjeka. Ne baca se u oceane i manja morâ, samo plastične proizvode. Podulja je lista tvari i tvorevina koje ne bi smjele završiti u morima. Ali mnogo oblici i vrste smeća nisu u prvom planu. Već je napisano, primjerice kruzeri ne bi smjeli biti bez riješenog gospodarenja otpadom tijekom plovidbe, uz obvezno odlaganje preostatka na označenim mjestima (Vjesnik, 6. listopada 2008.).

Plastične mikročestice

Poučan je primjer kako birokrati opisuju plastične mikročestice (Stručno i jasno o mikroplastici u oceanima, Večernji list, 14. veljače 2018.).

U najpoznatijem europskom tjedniku za tehniku, gospodarstvo i društvo, VDI-Nachrichten, u tekstu Morâ bez mikroplastike opisan je ovako problem (22. prosinca 2017.)?

»Što to čini 8 milijuna tona plastičnog otpada u oceanima? Postoji tendencija porasta, pa i zbog sve većeg broja stanovnika. Pod mikroplastikom smatraju se djelići manji od 5 mm. Nastaju zbog atmosferskih utjecaja i usitnjavanjem velikih plastičnih dijelova. Pritom, dvije trećine tog „plastičnog otpada“ čine čestice nastale trošenjem sintetskih tekstilnih vlakana i gumenih (?) pneumatika, popularnih autoguma«.

Mikrometrom se označuje veličine tisućinke mjere, ovdje se radi o pet tisuća puta većim česticama.

Što se tiče tekstilnih vlakana treba kazati. Nema prirodnih vlakana. Ona se razlikuju samo po ulazu u proces, je su li uzgojena (npr. pamuk) ili načinjena od fosilne plastike (nafte, prirodnog plina ili ugljena). Trajno raste udio tih vlakana, koje se naziva sintetska vlakna, bolje, fosilnih vlakana. Ona imaju sada udio veći od 60 posto (npr. sportske majice od PET-a). Pamučna vlakna su izvrsna za izradu tekstilnih proizvoda, ali im je ulaz u proces rezultat agrokulturnih postupaka. A to su uzgojine. Za njihovu proizvodnju, prema nešto starijim podatcima Svjetske zdravstvene organizacije (WHO), troši se 25 posto svjetske proizvodnje pesticida i ogromne količine vode, pa isušuju čitava jezera. Zaokruženosti radi, postoji jedan jedini prirodni ulaz u proizvodnju vlakana za tekstil. To je samonikla brnistra.

Uvodnik glavnog urednika

Na tekst iz VDI-N reagirao je u svom uvodniku glavni urednik časopisa Rubber, Fibres, Plastics, Ernst Debie. Taj časopis pretežno se bavi osnovnim sastojkom gumenih dijelova, kaučukom, dodatcima te gumenim proizvodima. Neuobičajeno za uvodnik, naveden je popis literature. Sva četiri izvora su internetska, a potvrđuju stavove vijesti iz VDI-N. Ovdje će se odvojiti samo dvije misli. Prvo, a što se i zna, internetski izvori ne prolaze ozbiljne stručne recenzije, kao one u časopisima. Druga je povezana s upitnikom iza riječ »gumenih«. Guma je organski polimer kao i plastika, ali su to dvije bliske, ali ipak odvojene skupine materijala.

Zato je sljedeća misao ključna. Po definiciji German Federal Environment AgencyUmweltbundesamt (Njemačka savezna agencija za okoliš) »čestice nastale abrazijskim trošenjem automobilskih pneumatika klasificiraju se kao plastične mikročestice«. Pojednostavljeno, kao da ste napisali: »među bjelogoričnim, veliki udio čini crnogorično drvo???«. Čitatelj je odmah pomislio da je takav iskaz rezerviran za manje razvijene zemlje, a ne zemlju koja je prva razvila proizvodnju sintetskog kaučuka. Osnovnog sastojka kaučukovih smjesa.

Makročestice

Hoće li jednom mladom čovjeku, starom 22 godine podrijetlom iz Istre, rođenom u Nizozemskoj, Bojanu Šlatu (Boyan Slat) uspjeti riješiti problem makročestica (Večernji list, 25. travnja 2018.)?

On će pokušati iz nakupine koja se prostire između Havaja i Kalifornije, a površinom je veća od Teksasa, ukloniti plastični otpad koji se ubraja u makročestice, jer je veći od 5 mm. Da se radi upravo o makročesticama, potvrđuje i podatak da se radi o 90 % opreme za ribarenje. Treba pridodati da su danas ribarske mreže načinjene od popularnog najlona, stručnog naziva poliamid.

Kadar iz dokumentarnog filma “A Plastic Ocean”

Mladi poduzetnik želi sa sustavima plutajućih cijevi polukružnog oblika duljine 1,5 km i uronjenim poliamidnim pregradama sakupljati otpad veći od 1 cm. Među onima koji su među prvima poklonili povjerenje mladom inovatoru je i suosnivač PayPala, Peter Thiel. Projekt je vrijedan 32 milijuna dolara. Može se samo poželjeti uspjeh mladom čovjeku koji već sada zapošljava 65 suradnika.

Primjeri faktoida

Treba objasniti što je to faktoid. Radi se o iskazima koji sadrže istinite i one druge misli. To je svojedobno vrsno rastumačio dipl. ing. Romeo Deša. Na svom iznimno uspješnom blogu Plastično je fantastično (http://blog.dnevnik.hr/plasticno-je-fantasticno/2012/08/1630928978/ubijaju-li-plasticne-vrecice-100000-morskih-sisavaca-i-milion-morskih-ptica-godisnje.html). Iz tog teksta navest će se faktoidni pristup plastičnim vrećicama.

Izjava da plastične vrećice ubijanju sto tisuća morskih sisavaca i milijun morskih ptica godišnje, jedna je od najčešćih izjava zagovornika zabrana plastičnih vrećica, a temeljem iste uvode se zabrane prodaje i korištenja jednokratnih plastičnih vrećica u gradovima Sjedinjenih Američkih Država, ali i širom svijeta. To se događa zato što ih životinje pojedu ili se zapletu u njih. Što je istina?

U londonskom The Timesu 8. veljače 2012. objavljen je članak: Series of blunders turned the plastic bag into global villain (Serija zabluda pretvorila je plastičnu vrećicu u globalnog zločinca) gdje je navedeno: »Glavna izjava zagovornika zabrana plastičnih vrećica je da one ubijaju više od 100 000 morskih sisavaca i milijun morskih ptica svake godine. Međutim, te brojke zasnovane su na krivoj interpretaciji kanadskog istraživanja provedenog u Newfoundland 1987. kojom prilikom je utvrđeno da je između 1981 i 1984. godine više od 100 000 morskih sisavaca, uključujući i ptice, uginulo zbog zapletanja u ribarske mreže. Kanadsko istraživanje uopće nije spominjalo plastične vrećice«.

Petnaest godina kasnije, 2002. godine, kada je Vlada Australije naručila izvještaj o utjecaju plastičnih vrećica, autori izvještaja krivo su prenijeli brojke iz kanadskog istraživanja u Newfoundlandu, pogrešno pripisujući uzroke smrti životinja plastičnim vrećicama.

Te brojke bile su dokaz i učvrstile su zaštitare okoliša u uvjerenju da su plastične vrećice ubojice. Četiri je godine ta greška u australskom istraživanju ostala neispravljena. Tek su 2006. godine autori studije zamijenili pojam plastične vrećice s pojmom plastični otpad. I tom su prilikom priznali. »Stvarne brojke ubijenih životinja tijekom godine zbog odbačenih plastičnih vrećica gotovo je nemoguće utvrditi.«

Bez obzira na brojne neistine vezane uz plastični otpad u morima, njemu tamo nije mjesto. Otpad, tj. smeće u morima i oceanima pokazatelj je današnjega potrošačkog društva i našeg odnosa prema prirodnim resursima. Problem smeća u oceanima nije od jučer, stvarao se desetljećima, pa će i njegovo rješavanje zahtijevati isto toliko vremena, uz ogromna financijska ulaganja. No ne treba smetnuti s uma da plastika u mora i oceane nije došla sama od sebe, nego djelovanjem čovjeka, kao i u bilo koji drugi okoliš. Oko 80 % plastičnog otpada u morima dolazi s kopna, od čega 25 % iz loše upravljanih sustava gospodarenja otpadom, a 75 % je nesakupljeni, tj. odbačeni otpad.

Biorazgradljiva plastika nije rješenje

Rašireno mišljenje javnosti, ali i znanstvenika je da treba napustiti nerazgradljivu plastiku i okrenuti se biorazgradljivoj. No tako mogu misliti samo oni koji ne razumiju pojam biorazgradljivosti. Prvo, postoje razne vrste biorazgradljivih plastičnih materijala, koji su namijenjeni razgradnji u različitim okolišima. Najčešće u industrijskom postrojenju za kompostiranje, prikontroliranim uvjetima temperature, vlažnosti i mikroorganizama. Biorazgradljiva plastika se vrlo sporo ili gotovo nikako ne razgrađuje na odlagalištu jer tamo nedostaju osnovni uvjeti za njezinu razgradnju. Biorazgradljiva plastika se u okolišu neće ponašati na isti način kao organski otpad. Neće se razgraditi ako se ostavi u šumi. Neće se razgraditi u moru. U moru će se razgraditi samo ona biorazgradljiva plastika koja je namijenjena za razgradnju u moru. A takvih plastičnih materijala nema puno. Uz sve navedeno, ono što se vrlo često zaboravlja, jest činjenica da brzina biorazgradnje jako ovisi o debljini proizvoda. Drugim riječima, tanke folije će se bitno brže razgraditi od debljih proizvoda. Zato certifikat o biorazgradljivosti ne može dobiti biorazgradljivi plastični materijal, već samo proizvod načinjen od njega.

Oksorazgradljiva plastika nije i biorazgradljiva 

Reklama za oksobiorazgradljivu plastiku

Od te vrste plastike pretežno se prave polietilenski proizvodi, poput vreća za smeće ili poljoprivredni filmovi za nastiranje (malčiranje). Njihova razgradnja postiže se dodatcima organskih spojeva prijelaznih metala poput željeza.

Dodatci se rabe zbog preuranjene razgradnje proizvoda. Proizvođači takvih proizvoda tvrde da se oksorazgradljivi proizvodi potpuno razgrađuju i nestaju u okolišu. Međutim, osnovno pitanje glasi: biorazgrađuje li se takva plastika, tj. predstavlja li ona hranu za mikrobe? Nema sumnje, oksoplastika se razgrađuje izlaganjem sunčevoj svjetlosti ili toplini (oko 60 °C). Proces razgradnje uzrokuje pogoršanje čvrstoće plastike, koja postaje krta i lagano se lomi u sitne djeliće. Vrijeme koje treba za fragmentaciju ovisi o količini dodatka u plastičnom filmu i okolini kojoj je film izložen. Primjerice, na Floridi će se razgradnja dogoditi brže nego u Norveškoj, zbog razlike u intenzitetu Sunčeve svjetlosti.

Ta vrsta plastike ne udovoljava kriterijima kompostabilnosti, među ostalim zbog sadržaja npr. teških metala poput kadmija, što ju čini opasnom za okoliš. Najčešće se reklamira i to netočno kao biorazgradljiva. Oksorazgradljiva plastika bi se trebala zvati svjetlosno fragmentabilna ili toplinski fragmentabilna jer joj je dokazana samo fragmentacija u sitne djeliće, a ne i potpuna mikrobna asimilacija, tj. razlaganje na ugljikov dioksid, vodu i biomasu.

Dodatno, oksorazgradljiva plastika nije prikladna niti za recikliranje jer će plastični reciklat sadržavati dodatke koji će ga učiniti podložnijim razgradnji. Stoga nije opće prihvaćen materijal.

Namjera je ovog teksta da se hrvatska javnost upozna s problemima gospodarenja plastičnim otpadom. No, treba naglasiti da ima i previše faktoida u tekstovima koji se bave tim područjem. Posljednjih godina hrvatskoj su javnosti nedostupni stručno provjereni podaci o problemu plastičnog otpada. Plastičarski kutak je pokušaj da se najšira javnost obavještava jednostavno i temeljeno na provjerenim podacima s plastikom, plastičnim proizvodima i plastičnim otpadom.

Ostavi komentar

*