“Michelangelo minijature” – prvi umjetnik koji je uz svoje ime ponio naziv Croata

“Michelangelo minijature” – prvi umjetnik koji je uz svoje ime ponio naziv Croata

U nas poznatiji u izvornoj, hrvatskoj inačici svojega imena, Juraj Julije Klović jedan je od najvećih europskih minijaturista 16. stoljeća

Dogodilo se na današnji dan, 5. siječnja:

1578. – U Veneciji umro Juraj Julije Klović jedan je od najvećih europskih minijaturista 16. stoljeća i razdoblja manirizma, umjetnik koji je veći dio života proveo izvan domovine (Rođen je 1498. godine u Grižanima u Vinodolu). Riječ je o umjetniku koji će prvi u hrvatskoj i europskoj likovnoj umjetnosti, uz svoje latinizirano ime, Georgius Julius, vezati naziv Croata.

U nas poznatiji u izvornoj, hrvatskoj inačici svojega imena, Juraj Julije Klović jedan je od najvećih europskih minijaturista 16. stoljeća i razdoblja manirizma, umjetnik koji je veći dio života proveo izvan domovine. Iako povijest umjetnosti ne bilježi podatke o njegovoj mladosti i ranome školovanju, od njegova dolaska u Veneciju 1526., pa do smrti 5. siječnja 1578., njegova su sjajna artistička vještina i kreativnost u europskim razmjerima ostavile važan trag u brojnim minijaturama i crtežima.

Poznanstvo i prijateljstvo sa slavnim Giuliom Romanom, Rafaelovim učenikom i baštinikom kojega upoznaje u Rimu, znatno će odrediti Klovićev životni put. Romano postaje njegov uzor i učitelj u čiju će čast, kad u Mantovi bude zaređen za svećenika, svoje ime promijeniti u Julije. Istupit će poslije iz svećeničke službe te se nakon mnogih putovanja Italijom napokon nastaniti pod zaštitom uglednoga kardinala i mecene Alessandra Farnesea u Rimu. Peter Brueghel, Michelangelo , mladi El Greco, koji je izradio i dva Klovićeva portreta, Vasari, samo su neki od velikana svjetske umjetnosti s kojima se susreće, druži i surađuje stvarajući svoj slikarski opus prepun originalnih kreativnih rješenja.

Izduljenim likovima, zagonetnim ugođajima krajolika, bljeđim zelenim, plavičastim i ljubičastim tonovima i dekorativnom raskoši iscrtava stranice svojega remek-djela Officium Virginis – 28 minijatura s prizorima iz Starog i Novog zavjeta te dvije minijature s liturgijskom tematikom. To su raskošna ostvarenja koja mu, uz njegov bogat opus, već kod suvremenika donose ugled zbog kojega ga često nazivaju Michelangelom minijature.

Marko Marulić (Izvor: croatia.eu)

Marko Marulić (Izvor: croatia.eu)

1524. – U Splitu umro hrvatski književnik Marko Marulić (rođen: 18. kolovoza 1450.u Splitu). Marulić je prvi je stvaratelj stare hrvatske književnosti čijom je pojavom naše pjesništvo izvedeno u krug europskih naroda.

Marulić je i autor prvog djela hrvatske književnosti na narodnome jeziku, pod naslovom Libar Marka Marula Splićanina, u kojem se uzdrži istorija svete udovice Judit, u versi harvacki složena. To je djelo prvi put objavljeno u Veneciji 1521., a doživjelo je nekoliko izdanja. U predgovoru tom spjevu Marulić nam obrazlaže svoju zamisao da povijest svete udovice Judite stumači našim jezikom, neka je budu razumit i oni, ki nisu naučni knjige latinske aliti dijačke. Rođen je 18. kolovoza 1450. u staroj splitskoj patricijskoj obitelji, a odgojen je u strogo kršćansko-moralističkoj tradiciji. Marulić je i umro u Splitu 5. siječnja 1524. U mladosti je stekao bogato humanističko obrazovanje i kao učena i ugledna osoba imao je razne dužnosti i obveze u upravi i sudstvu rodnoga grada.

Tijekom života stječe europsku slavu kršćansko-moralističkim djelima na latinskome jeziku: De institutionem bene vivendi i Evangelistarium. To je djelo poznavao i engleski kralj Henrik VIII. te je ono jedna od dragocjenosti glasovite Britanske knjižnice (British Library).

Marulićeva važnost za hrvatsku književnost jest, prije svega, u djelima na narodnome jeziku. Nama danas najbliže djelo Judita, dokaz je autorove stvarne povezanosti sa svojim narodom. To što je prvi osjetio potrebu da u poeziji progovori pučkim jezikom, bilo je, uz ostalo, i zato da narodu dade djelo koje će ga hrabriti u borbi protiv stranih utjecaja. Još izravniju i smjeliju sliku onovremenske opasnosti po hrvatske krajeve i gradove daje u pjesmi Molitva suprotiva Turkom. Marulićevi radovi na materinskome jeziku potvrđuju zrelost hrvatske književne tradicije i njezinu mogućnost da se na narodnome jeziku stvore djela velike umjetničke vrijednosti. Zato ga danas s pravom smatramo ocem ili utemeljiteljem našeg pjesništva, a njegovo djelo najzrelijim književnim izrazom hrvatske kulturne baštine.

1985. – U Dubrovniku umro hrvatski dirigent Lovro von Matačić (rođen: 14. veljače 1899. u Rijeci).

Na Sušaku, koji je sada u sastavu Rijeke, rođen je 14. veljače 1899. proslavljeni hrvatski dirigent Lovro von Matačić. Glazbu je učio od najranijeg doba. Bio je član glasovita zbora Bečkih dječaka, a poslije je u Beču nastavio i glazbeni studij.

Njegov je uspon bio brz i sjajan. U 33-oj godini povjerava mu slavni dirigent Wilhelm Furtwängler palicu Berlinske filharmonije. Matačić uskoro postaje građanin svijeta dirigirajući učestalo u svim većim opernim i koncertnim dvoranama. Još prije II. svjetskog rata, mnogi uspjesi i usponi opera u Zagrebu, Osijeku, Rijeci i drugim gradovima bivše Jugoslavije, vezani su uz ime Lovre Matačića. A kad mu je poslije II. svjetskog rata bio omogućen odlazak u svijet, proslavljeni dirigent Herbert von Karajan ispričavao se Londonskim simfoničarima što otkazuje koncert, preporučavajući istodobno kao zamjenu našeg maestra Lovru Matačića, riječima: Ako nije toliko dobar kao ja, onda je samo bolji od mene. Na početku svoje ponovne afirmacije 50-tih godina Matačić je oduševio londonsku kritiku i publiku, kao što će još desetljećima podizati na noge koncertno i operno slušateljstvo diljem svijeta od Tokija do New Yorka, Pariza, Praga, Moskve, Monaka i na svim važnijim festivalima. Često je nastupao na Dubrovačkim ljetnim igrama, Zagrebačkom muzičkim biennalu, a deset godina bio je i šef-dirigent Zagrebačke filharmonije.

Maestro Matačić bio je veoma skroman, druželjubiv i duhovit. Nije želio ikakva priznanja i često je govorio da je on samo interpretator genijalnih djela, reproduktivni umjetnik. Kada je jednom prigodom neki kritičar napisao da u njegovoj izvedbi Brahmsa nije vidio ništa novo, Matačić je rekao da to prihvaća kao izraz priznanja, jer cijeloga života nastoji samo jedno: izvesti djelo točno onako kako ga je skladatelj zamislio i napisao. Međutim, tko je god bi na nekoj od njegovih izvedbi Brucknera, Brahmsa, Beethovena, Wagnera, Straussa, Verdija, Janačeka ili je slušao neku od njegovih brojnih ploča sa svjetskim orkestrima, zborovima i pjevačima, zna da maestro Matačić nije bio tek skroman reproduktivac, već jedan od najkreativnijih dirigenata prošlog stoljeća.

Posljednji put Lovro Matačić je dirigirao u Dubrovniku, ljeti 1984. Beethovenovu 7. simfoniju i svoje djelo Konfrontacije. Uskoro nakon koncerta bolest ga je zauvijek odnijela s koncertne, a pola godine poslije, 5. siječnja 1985., i sa životne pozornice.

1954. – Najgugledniji hrvatski komorni ansambl – Zagrebački solisti – utemeljen je 1953. godine u sklopu Radio-televizije Zagreb, a svoj prvi koncert održali su 5. siječnja 1954. Osnivači ansambla bili su Antonio Jangiro, Stjepan Aranjoš i Ivo Vuljević, a nedugo nakon osnutka ansambla zauizima jedno od vodećih mjesta među srodnim sastavima u svijetu. Njihoiv repertoar obuhvaća gotovo sva razdoblja i stilove, a posebna pozornost usmjerena je interpretacijama baroknih majstora Bacgha, Händela, Vivaldija i Mozarta.

Zagrebacki_Solisti

(zg-magazin)