Mi, sveci, smrt i groblje

Mi, sveci, smrt i groblje

(Gradsko groblje Zadar / Izvor: www.nasadi.hr)

Nikad ne znamo kad će tko od nas otići preko praga smrti, a tada će nažalost biti prekasno za bilo što učiniti. Onda nam ostaje samo žaljenje za (ne)učinjenim. Danas je dan za činiti dobro!

Saša Zavrtnik

Uoči nadolazećeg blagdana Svih svetih, kao i Dušnog dana, prisjećam se kako su me starija kći (5) i njezin mlađi brat (3) pitali gdje ima kostura (vidjeli su ih u crtiću) i da li ima dobrih i zločestih kostura. Uz to, vidjeli su prikaze lubanje s kostima na upozorenjima na stupovima dalekovoda. Tako smo došli do toga da i mi možemo postati kosturi ako diramo ono što je opasno, u ovom slučaju jaku struju. Da, mi bismo mogli, točnije, mi ćemo postati kosturi. Odnosno, to je ono što će najduže ostati od naših tijela nakon „susreta“ sa smrti. A hoćemo li za sobom ostaviti dobre ili loše kosture… pitanje je sad.

Što bi moglo biti zajedničko primjerice kapetanu, dramskoj glumici, ravnatelju glazbene škole, profesoru, doktoru medicine, primarijusu, internistu, kirurgu, rendgenologu, zubaru, višoj medicinskoj sestri, doktoru veterinarske medicine, doktoru znanosti, magistru znanosti, magistru farmacije, inženjeru pejzažno-vrtne arhitekture, inženjeru strojarstva, inženjeru elektrotehnike, kraljevskom financijskom perovođi, kraljevskom financijskom tajniku, općinskom službeniku, sucu, diplomiranom ekonomisti, pukovniku u miru, upravitelju groblja, svećeniku, časnoj sestri, gradskom školskom nadzorniku, učiteljici? Nadalje, što svi ovi imaju sa zajedničkoga sa studentima i djecom? Lista se nastavlja u svoj šarolikosti zvanja i zanimanja.

Postoji li uopće neka poveznica tako raznolikoj skupini ljudi i zanimanja (osim što su svi pripadnici ljudskog roda)? Postoji. I to možda ona na koju bismo zadnju pomislili, ako uopće. Naime, zajednički nazivnik svih ovih ljudi jest – groblje. Navedene titule stoje uz imena pojedinih osoba na nadgrobnom spomeniku. Ono što podvlači i tamo povezuje kršćanski križ, komunističku zvijezdu i muslimanski spomenik jest – smrt. Ona je neizbježna svima. Čovjek treba biti svjestan da je na kraju krajeva (barem što se njegova tijela tiče) „prah, i u prah će se vratit“ (Knjiga Postanka 3:19).

Najveće životno priznanje

No ono što je važnije od ove liste zvanja i zanimanja jest to da su osobe kojima ona pripadaju zapravo nečiji sinovi i kćeri, majke i očevi – tate i mame, bake i djedovi, unuci i unuke, oni su nečiji voljeni. Muževi i žene, neizrečene ljubavi, dobri kolege, iskreni prijatelji, vjerni drugovi, braća, i to ne samo po krvi. Na jednom nadgrobnom spomeniku uz ime i prezime tako lijepo stoji – najdraža mama. Mislim da to sažima upravo bit onoga što je jedna osoba nekome bila i značila. Ne titule, koje same po sebi nisu ništa loše i, dapače, daju do znanja čime se netko za života bavio. Ali najveće životno priznanje, vjerujem, jest upravo ovakvo. I, važno, neka bi ono bilo upućeno nekome još za njegova života, a ne tek jednom na njegovom nadgrobnom kamenu.

Motiv s Varaždinskog groblja

Prema kršćanskom vjerovanju, biblijskom tumačenju, ali i određenim osobnim svjedočanstvima, čovjeku je „određeno samo jedanput umrijeti – potom dolazi sud“ (Poslanica Hebrejima 9:27). Uslijed te spoznaje, što je onda zapravo vrijedno u životu, imati ili činiti nešto, išta, bilo što? Što je presudno u životu pojedinca? Što je na kraju uistinu važno i održivo pred Bogom i ljudima? Važno je što, kako i kome nešto kroz svoj život učinimo, kako se postavljamo, reagiramo, odnosimo jedni prema drugima, prema ostalim živim bićima, prema prirodi i svijetu u cjelini. Apostol Pavao je to lijepo izrekao: „Prema tome, bilo da jedete, bilo da pijete, bilo da što drugo činite, sve činite na slavu Božju!“ (Prva poslanica Korinćanima 10:31). Sve što radimo i poduzimamo, kako djelujemo, trebalo bi obradovati Boga, a na neki način i druge.

S obzirom da je Bog ljubav, da je dobar, da je bogat milosrđem, da prašta, zacjeljuje naše povrede, prihvaća nas… tada bi i mi trebali njegovati i živjeti takav duh i oblikovati takav karakter. Apostol Petar piše: „kao što je svet onaj koji vas je pozvao, postanite i sami sveti u svemu življenju, jer stoji pisano: Budite sveti jer sam ja svet!“ (Prva Petrova poslanica 1:15-16). To znači da svi koji se smatraju Božjima i žele svoj život usmjeravati prema njemu moraju biti sveti. Što to znači? Treba li ih se posebno proglasiti takvima? Ne. Sveci nisu samo neki posebno odabrani i proglašeni ljudi povučenog, asketskog i često puta nedokučivog i nedostižnog života. Sveti su svi koji su pod Božjim okriljem, koji posjeduju Božjega Svetoga Duha i koji žive njegov život: „Vi ste, naprotiv, izabrani rod, kraljevsko svećenstvo, sveti puk, narod određen za Božju svojinu, da razglasite slavna djela onoga koji vas pozva iz tame u svoje divno svjetlo.“ (Prva Petrova poslanica 2:9). Svaki pojedinac povezan s Bogom može zračiti svetošću i tako je navješćivati drugima.

Živimo u materijalističkom društvu i vremenu

Nije uvijek lako. Pogotovo u ovom materijalističkom društvu i vremenu koje gubi i odbacuje univerzalne, trajne vrijednosti koje su pojedince i čitava društva tisućljećima nosile kroz povijest. Ali kao da uvijek upadamo u istu zamku, zamku da je posjedovati materijalna dobra, i to čim više njih, imati određenu moć ili utjecaj (ili barem privid toga), isto kao i postojati i vrijediti. To nam je samo nametnuto kao mjerilo vrijednosti. Biblijska starozavjetna mudrost pisca psalma ovako o tome govori: „Što da se bojim u danima nesreće kad me opkoli zloba izdajica koji se u blago svoje uzdaju i silnim se hvale bogatstvom? Ta nitko sebe ne može otkupit ni za sebe dati Bogu otkupninu: životu je cijena previsoka, i nikada je neće platiti tko želi živjeti dovijeka i ne vidjeti jamu grobnu. Jer, i mudri umiru, pogiba i luđak i bezumnik: bogatstvo svoje ostavlja drugima. Grobovi im kuće zasvagda, stanovi njihovi od koljena do koljena, sve ako se zemlje nazivale imenima njihovim. Čovjek koji nerazumno živi sličan je stoci koja ugiba. (Psalam 49:6-13).

Živimo razumno! Nemojmo samo zadovoljavati svoje instinktivne porive i prohtjeve, uzdignimo se i obratimo prema Bogu i onome nepromjenljivome, nasuprot prolaznome obličju ovoga svijeta koji nas zarobljava izvlačeći od nas materijalnu korist i ostvarujući na nama dobit. Na kraju imamo se čemu nadati, starozavjetni pjesnik u istome psalmu nastavlja: „a moju će dušu Bog ugrabiti Podzemlju iz pandža i milostivo me primiti. Ne boj se ako se tko obogati i ako se poveća blago doma njegova: kad umre, ništa neće ponijeti sa sobom, i blago njegovo neće s njime sići.“ (Psalam 49:6-21). Isus Krist to lijepo sažima kada izjavljuje: „Ne sabirajte sebi blago na zemlji, gdje ga izgriza moljac i rđa; gdje lopovi prokopavaju zidove i kradu ga! Nego sabirajte sebi blago na nebu, gdje ga ni moljac ni rđa ne izgriza, gdje lopovi ne prokopavaju zidova i ne kradu! Jer gdje ti je blago, tu će ti biti i srce.“ (Evanđelje po Mateju 6:19-21).

Atmosfera s posljednjeg počivališta na blagdan Svih svetih

Prilikom blagdana Svih svetih i Dušnog dana, uz njegovanje uspomene i prisjećanja na naše najmilije, razmišljajmo o ovim porukama. Nemojmo samo za taj jedan dan u godini donositi cvijeće, čistiti grobove i paliti svijeće preminulima uz manju ili veću dozu žaljenja i grizodušja. Jedan stih lijepo kaže: za života, brate, za života! Pokažimo ljubav, dajmo oprost, pomognimo bližnjemu, iznenadimo, obradujmo, zagrlimo i usrećimo nekoga još dok smo živi! Nikad ne znamo kad će tko od nas otići preko praga smrti, a tada će nažalost biti prekasno za bilo što učiniti. Onda nam ostaje samo žaljenje za (ne)učinjenim. Danas je dan za činiti dobro! Pretačući ove mudrosti i istine u svakodnevnu praksu i način življenja, možda će nama netko jednom na nadgrobni spomenik dati uklesati nešto poput – najdraži ili najdraža – dajući tako do znanja da je nekome životna misija ispunjena. Ponajviše, mogli bi biti najdraži u Božjem oku.

© Saša Zavrtnik, dr.med.vet., mag.theol.

Ostavi komentar

*