Metalna čarolija iz garaže Vukovarca Saše Krtinića

Metalna čarolija iz garaže Vukovarca Saše Krtinića

»Otpor nemirnog dječaka vas čini buntovnikom, a buntovnik negdje mora ‘eksplodirati’. I tako postajete drugačiji, posebni, s potrebom da se nekako izrazite. A ima tu i bijega od nemilosrdne svakodnevice. U stvari je to skok na (druge) probleme. Tada i nastanu najbolje stvari. Zatvoriš vrata garaže a to ti je otprilike kao kada Alisa prođe kroz ogledalo…«

Razgovarao: Boris Jagačić

Rođeni Vukovarac Saša Krtinić za sebe će reći da je pedesetogodišnji dječak, rođen »varljivog ljeta ’68«. Bivši veslač i naravno, zaljubljenik u Dunav, otac Jane (15) i Marka (22) – jednog od ovogodišnjih dobitnika nagrade Ponos Hrvatske – nikada nije radio u svojoj struci poljoprivrednog tehničara već se posvetio radu s metalom. U slobodno vrijeme od metalnog otpada ovaj bravar po zanimanju izrađuje upečatljive skulpture i makete, dok od druge vrste otpada stvara vrijedne uporabne predmete koji plijene pozornost.

Kada ste počeli oblikovati ukrasne predmete od metalnog otpada i kako je uopće došlo do toga?

Metalom se u raznim oblicima koristim još od djetinjstva pa mi je bilo nekako logično da mi se pojavi kao sredstvo u iskazivanju nečeg što bi prikazalo nekakav moj »drugi ja«, koji stalno ima potrebu za nečim više. Inače, u radu s metalom u svrhu egzistencije postalo mi je dosadno i monotono raditi konfekcijske stvari (dvorišna vrata, ograde, itd…) Stariji su me naučili da je važno o poslu razmišljati, ne prepustiti se rutini te svakim danom gledati korak unaprijed. I učiti svaki dan, dokle god ste sposobni raditi. I to smatram jednim od ključnih stvari kako doći do iskazivanja kreativnosti. Talent smatram isključivo kao volju i želju da radite i to vas dovodi na nivo umjetnosti. Nitko od nas nije rođen sa predodređenošću za ‘nešto’. Svaki dobro odrađen posao, ma koji on bio, smatram umjetnošću. Tako da, vjerujem i sami znate, olako danas upotrebljavamo terminologiju, uključujući i pojam ‘umjetnost’ .

Helikopter s turbinama od svjećica, mitraljezom od grijača iz dizelskog motora, elisom od jedaćeg pribora i nogarima od imbus ključeva

Odakle crpite ideje, inspiraciju?

Baveći se ovime što jako volim, što je u svijetu poznato kao »scrap metal art«, puno mi pomažu društvene mreže, tj. internet uopće, pa tako i neko slobodno vrijeme koristim tražeći i uživajući u onome što rade drugi. Uvijek se trudim uključiti svoju maštu i smisliti nešto slično i ako je moguće bolje. Talentiranih je toliko puno da vas nekada obuzme strah i pitanje je li to što vi radite toliko dobro da bi imalo nečiju pažnju. Živimo u svijetu gdje je gotovo sve izmišljeno i gdje je dovoljno samo malo da »zagrebete« pa ćete pronaći ono što trebate. Kaže jedna mudra izreka: bolje dobra kopija nego loš original. Naravno, ne možete sve kopirati, dodate nešto svoje i to je to.

Kako sam veliki ljubitelj filmova, mislim da većeg izvora inspiracije i nema. Ali često se desi da kad ugledate ‘komad’ nekog bačenog metala, dobijete nekakav ‘bljesak’ u glavi šta bi mogao biti ‘kraj’ tome… To je taj korak koji isto naučite. Nekada ste dovoljno raspoloženi da jednostavno pogledate oko sebe i dobijete inspiraciju. Nema tu posebne formule.

Vozilo po uzoru na ona iz filmskog serijala o Mad Maxu

Koje sve materijale koristite?

Od materijala koristim sve vezano za čelik. Stare cijevi, dijelove bicikala, žlice, noževe, vilice, dijelove automobila i motocikala, kuglične ležajeve, zupčanike i sve drugo što je moguće variti standardnim aparatima za varenje.

Gdje to sve nabavljate?

Pošto mi je hobi i skupljanje bicikala koje dobijem i ako je moguće popravim i poklanjam djeci koja ni bicikl ne mogu dobiti. Da, ima i toga kod nas. I to dosta. I poklanjaju ljudi kad imaju. Isto tako je dosta onih koji znaju čime se bavim pa mi velikodušno donose. Imam i prijatelja koji su automehaničari pa mi ostavljaju zupčanike, zamašnjake, radilice, klipnjače, ležajeve i ostalo. Naiđu i skupljači sekundarnih sirovina pa se »trampimo«. Ja njima malo više u težini, ali dobijem ono što mi znači. I skupio se tu mali »otpad«.

Mačka je napravljena od Volkswagenovih opruga i Tomosovih zupčanika

Što sve koristite od alata?

Koristim aparate za varenje MIG i TIG (aparati sa plinom i žicom) i standardno zavarivanje elektrodama (elektrolučno zavarivanje). Od ostalih alata koristim gotovo sve ručne i električne alate koji su potrebni za rad sa metalom.

Osim skulptura i ukrasnih predmeta, od otpada izrađujete i uporabne predmete – npr. stol od V8 bloka, Audijeva stolica za kompjutor i sl. Možete li nabrojati još neke?

Osim ukrasnih predmeta i skulptura, ovaj oblik rada s metalom je jako primjenjiv i za izradu uporabnih predmeta neobičnog dizajna pa sam pored ‘coffe table-a’ od bačenog V8 bloka motora Cadillaca DeVille iz 1959. godine, Audijevog sjedala za kompjuterski stol, izradio i vrata isključivo od dijelova starih bicikla. U pripremi su lampa u obliku saksofonista izrađena od starih vodovodnih cijevi, stolica u obliku škorpiona od velikog lanca koji podiže teret na viličarima, kao i mnogobrojni manji detalji poput ukrasnih ručki za vrata, vješalice i mnogo toga….

Smatram da bi izrada, npr. dvorišnih vrata i ograda zaista mogla biti pravi i originalni ukras. Samo, moramo kao društvo biti korak ispred i moći ‘odbaciti’ da ne mora sve biti novo i kako to imaju drugi i da je prihvatiti neobično hrabro a ne glupo. Zamislite reakciju: imam vrata od smeća! Pa ja smatram da smeće kupujemo svakodnevno i jedemo ga. A puna su nam usta brige o reciklaži i očuvanju prirode. Na kraju, i cijev koju kupimo za novu kapiju je reciklirana. U jako kratkom roku smo došli sa ‘jeli smo zdravu hranu’ na ‘al’ je skup paradajz iz bio-uzgoja’. Danas nam prodaju ambalažu a ne proizvod jer za proizvod odjednom više nemamo novaca. Tako da u šali volim reći: postali smo strojevi za reciklažu smeća koje plaćamo.

Čest su vam motiv prijevozna sredstva – automobili, motocikli, letjelice s vjerno dočaranim detaljima. Zašto prevladavaju upravo ti motivi?

A zašto auti, motori, avioni?! Je li potrebno da to pita muškarac muškarca, ha, ha? Pa jednostavno… Gotovo sam siguran da svaki dječak i odrasli muškarac to voli. A muškarac, bez onoga ‘djeteta u sebi’ nije kompletan. Dokle god nosim to dijete u sebi moći ću iskazati sebe kao drugačijeg, nadam se pozitivno drugačijeg i u životu i u onome što radim. Svaki drugačiji život smatram trošenjem vremena na način kako drugi žele i kako nam je ‘novi svijet’ nametnuo kao pravilo. Taj otpor nemirnog dječaka vas čini buntovnikom, a buntovnik negdje mora »eksplodirati«. I tako postajete drugačiji, posebni, s potrebom da se nekako izrazite. Kod mene je to ‘ovako’.

A ima tu i bijega od nemilosrdne svakodnevice. U stvari je to skok na probleme. Tada i nastanu najbolje stvari. Zatvoriš vrata garaže a to ti je otprilike kao kada Alisa prođe kroz ogledalo. A iza, sve stvarna fantazija. I onda nastane motocikl koji na sebi ima avionski motor sa šest cilindara napravljen sa svim detaljima koje prepoznaju samo oni ljubitelji mehanike koji su duboko »oboljeli« od iste bolesti kao i ja. Minijatura koja na svih šest cilindara ima ventile, ispušne grane koje se spajaju na jednu centralnu. Koja ima dva rezervoara, kočnice sa diskovima, tri kotača, ručni mjenjač, kardanski prijenos, rasplinjač… I desetak dana truda koji je najveće moguće uživanje… I naravno da si ponosan!

Gdje na kraju završavaju vaši radovi, odnosno proizvodi? Prodajete li ih, poklanjate?

Naravno da bih od toga volio i živjeti ali… Život je tekao tako da se moralo svašta raditi samo da se doslovno preživi. I sami znate stanje u državi, a pogotovo u Vukovaru. Uglavnom se do sada poklanjalo. Nedavno sam napravio Facebook licitaciju u kojoj je prodana jedna metalna maca, a novac je dan za liječenje momka koji nažalost nije preživio. Čuvena prošlogodišnja priča koja je meni draga jer je na trenutak bila ujedinila Vukovar. Koja je pokazala da možemo više i bolje.

Jesu li ti predmeti bili izloženi na kakvoj izložbi?

Predmeti su samo jednom bili izloženi u jednom kafiću i to zahvaljujući vlasnici koja je sama ponudila da joj to mjesecima »smeta«. To je ista ta vlasnica i prodala ne pitajući me za cijene jer je znala da sam sa »ciframa« totalni amater. To je ujedno i jedinih par sitnica koje su se prodale jer ja molim Boga da ništa ne ode. Jer ionako kupe oni koji nemaju, a oni koji imaju pitaju me da im poklonim. Problem je što zbog svakodnevnih obaveza nisam u mogućnosti napraviti više da bih imao dovoljno primjeraka za izložbu. Ali neću odustati. Ideje ne manjkaju.

U svom radu usredotočeni ste na metal koji reciklirate na sasvim osebujan način. No mogu li se i drugi otpadni materijali ponovno korisno upotrijebiti?

Metal je dosta drugačiji od ostalih materijala koji se mogu reciklirati iz razloga što ima veću novčanu vrijednost, pa se ponekad pitam je li to stvarno reciklaža?! Ali nikakav problem nije ni sa ostalim materijalima poput plastičnih boca, limenki, vrećica i sl. Od svega se može nešto praviti. Kod nas su problem predrasude, i siromaštvo, i borba za pukim preživljavanjem. Ne može svijest o »korisnom« zaživjeti. Mi još kovače, obućare, limare gledamo kao na ljude koji su propali u životu pa to moraju raditi. Zato i imamo u tim sektorima totalni pad zainteresiranih za učenje tih zanimanja. To je umjetnost. A takva nam umjetnost propada. Djeca nam ne žele biti musava kad vide da na tv-u ‘nitko i ništa’ , čist i našminkan drži predavanja o životnom stilu.

Definitivno je opao interes za neka zanimanja. No s druge strane, kao da se i smanjuje potreba za njima – čini se da se stvari danas olako bacaju i da se sve manje toga isplati popravljati, a s druge strane u Hrvatskoj baš i nemamo standard da bismo mogli pratiti sve modne, tehnološke i druge trendove… Kako gledate na današnje potrošačko doba?

Potrošačko doba nam je iskrivilo način razmišljanja. Ne proizvodimo ništa jer trgovina državi donosi brže novce. Siromašno smo društvo i jednostavno time tražimo uvoz loše robe. I zato morate bacati jer sve je manje proizvoda koji se mogu popravljati. Sve, ali sve je napravljeno s kratkim rokom trajanja i taman vam traje toliko dok ste uštedjeli malo novca za isto to. Sjećam se kad sam kao mali počeo ‘majstorisati ‘ s djedom koji je bio poznati vukovarski majstor za bicikle. Ja sam bio bogato nagrađivan za pranje dijelova u nafti. Gotovo čitav popravak tadašnjih bicikala se sastojao u pranju istih, dotezanju žbica i osovina i tek po koji promijenjen dio. I nakon servisa bicikla koji su bili stari već 20, 30 pa i više godina, mogli ste ga ponovo voziti godinama uz trošak koji bi u nekoj današnjoj protuvrijednosti iznosio od 50-100 kuna. Danas kupite kineski bicikl i (pouzdano znam) traje maksimalno godinu dana i baca se. Košta cca. 500 kuna, vrijedi 30. Osim ako meni ne dođe u ruke (smijeh)…


*Članak je objavljen uz potporu JU »Nacionalni park Krka« u sklopu projekta »Odgovorno s okolišem« 

Ostavi komentar

*