Medijske zvijezde i vampirizam modernog doba

Medijske zvijezde i vampirizam modernog doba

Današnji “ljudi-zvijezde” u sve većem broju slučajeva ne postaju poznati zahvaljujući svojim natprosječnim sposobnostima ili predanom radu, odnosno zbog zato što su učinili nešto bitno za društvo u cjelini, nego jednostavno zato jer su se (na sve moguće i nemoguće načine) uspjeli “progurati” na medijsku pozornicu, govori više o stanju u kome se nalazi naša javnost nego o samim tim zvijezdama” / Ljudi današnjice sve više vlastitog vremena posvećuju medijima, odnosno “medijskim zvijezdama” i pritom u značajnoj mjeri zanemaruju svoju okolinu, pogotovo onu neposrednu, obiteljsku. Čini se kako je danas već postalo normalnim, razumljivim, “društveno prihvatljivim” da čovjek radije ide gledati neki film, televizijski show ili prijenos utakmice, nego saslušati svoje vlastito dijete (o “starcima” i drugim bližnjima da se i ne govori) …

 Zgodno je na ovom mjestu prisjetiti se kako je jednom slavna francuska nogometna “zvijezda” Z. Zidane izjavio kako mu nije jasno zašto mu ljudi oko njega daju toliki novac. Nije on jedini koji to ne shvaća…

 

Zdenko Kremer

O fenomenu “medijskih zvijezda” koje privlače neprimjereno veliku pažnju puka i u vrlo značajnoj mjeri, mnogo značajnijoj nego što bi to trebalo, utiču na javno mnijenje, napisano je već dosta kritičkih analiza, znanstvenih i publicističkih tekstova u kojima se on pokušava osvijetliti s različitih strana i iz različitih uglova promatranja. Tako što je i za očekivati s obzirom na važnost ovoga fenomena u društvenoj svijesti modernog doba. No čini se da neke bitne i prilično očigledne stvari vezane uz taj fenomen ostaju izvan vidokruga čak i njegovih vrlo kompetentnih i gorljivih kritičara i da se o njemu treba i mora reći još mnogo toga više, nego što je rečeno do sada.

Činjenica da današnji “ljudi-zvijezde” u sve većem broju slučajeva ne postaju poznati zahvaljujući svojim natprosječnim sposobnostima, talentima, kreativnosti, upornosti ili predanom radu, odnosno zbog zato što su učinili nešto bitno za svoju okolinu ili društvo u cjelini, nego jednostavno zato jer su se na ovaj ili onaj način uspjeli “progurati” na medijsku pozornicu (na sve moguće i nemoguće načine), govori više o stanju u kome se nalazi naša javnost, odnosno hrvatsko i ne samo hrvatsko društvo danas, nego o samim tim “zvijezdama”.

Ova činjenica je dobro poznata i o njoj se govori dosta. Nešto se manje ističe mnogo značajnija činjenica (također dobro poznata), da ljudi današnjice sve više i više svoga vlastitog vremena posvećuju medijima, odnosno “medijskim zvijezdama” i da pritom u značajnoj mjeri zanemaruju svoju okolinu, pogotovo onu neposrednu, obiteljsku. Čini se kako je danas već postalo normalnim, razumljivim, “društveno prihvatljivim” da čovjek radije ide gledati neki film, televizijski show ili prijenos utakmice, nego saslušati svoje vlastito dijete (o “starcima” i drugim bližnjima da se i ne govori). Nema sumnje da je poguban utjecaj medija u najvećoj mjeri generirao krizu komunikacije među članovima obitelji posebice komunikacije između roditelja i djece, što onda uzrokuje različite poremećaje u ponašanju naše mlade generacije i stvara velike probleme u odvijanju procesa formiranju osobnosti odrastajućeg ljudskog bića. Ništa manje opasna nije niti kriza komunikacija između muža (muškarca) i žene, koja rezultira mnoštvom raskinutih brakova, samohranih majki, djece zakinute za toplinu obiteljskog okružja. O krizi ostalih odnosa u obitelji da se i ne govori.

Opasni uzori

S ovim u vezi stoji još jedna vrlo zabrinjavajuća činjenica – a to je da “medijske zvijezde” mnogim ljudima postaju “uzori”, s kojima se u velikoj mjeri nastoje identificirati, dok se istovremeno one prave uzore, odnosno osobe koje bi mogle i trebale drugima poslužiti kao primjer, vrlo teško uspijeva pronaći, odnosno uočiti. Ovakve vrste identifikacije opasne su, pogotovo ako se radi o mladima, kojima su tokom sazrijevanja uzori nužni, ali ne takvi uzori kakve mogu susresti u medijima. Već i sama činjenica da je ponašanje “medijskih zvijezda” u velikom broju slučajeva i više nego nedolično (čak i u javnosti, a kamoli u njihovom privatnom životu, koji je opet “javna stvar”), trebala bi za one koji se brinu o mladima predstavljati signal za uzbunu. No pravi je problem ovdje u tome što kao uzor za mladoga čovjeka ne može poslužiti “medijska slika”, s ekrana ili iz novina, neke osobe s kojom je praktički nemoguće stupiti u kontakt i čija se cjelovitu osobnost ne može naslutiti niti izdaleka, nego samo konkretno ljudsko biće koje mladi čovjek susreće u svojoj okolini i koje je dovoljno otvoreno da bi ga bilo moguće vrlo dobro upoznati, saznati što misli i osjeća, uočiti njegove vrline i mane (pri čemu bi trebalo da vrline značajno pretežu). Uzori uostalom tomu i služe, da bi se prema njihovom primjeru formirao vlastiti karakter, obrasci mišljenja i osjećanja, te uopće odnos prema svijetu u kojemu se živi. Nepoznavanje cjelovitosti osoba koje služe kao uzor, obično rezultira formiranjem nekompletnih i jednostranih osobnosti koje ne mogu shvatiti cjelinu života, pa se zbog toga u životu ne mogu orijentirati na ispravan način.

Svi ovi problemi koje smo dosad nabrojali, kao što smo već rekli, dobro su poznati i u velikoj su mjeri istraženi empirijski. No ovdje postoje i problemi koje nije tako lako istraživati empirijski, pogotovo ne u okvirima koje postavlja današnja (“racionalna”) znanost. Da bismo objasnili o čemu se radi, krenut ćemo od jedne zanimljive konstatacije koja se u današnje vrijeme često može čuti u raznim razgovorima i komentarima. Mnogo se puta naime ponavlja kako te famozne “medijske zvijezde”, posebno one s “estrade” (no danas sve to i tako spada pod “estradu”), oko sebe šire “pozitivnu energiju”, prenose na druge “dobre vibracije”, podižu raspoloženje prisutnoj masi i čine je zadovoljn(ij)om i sretni(ji)om.

„Osjećaj praznine“

Francuski “elektroničari” Daft Punk

Možda se to ljudima zaista tako čini. No ako malo bolje promotrimo fenomen ove vrste “prijenosa” nečega (“energije”, “vibracija”, sreće, zadovoljstva) s jednog čovjeka na drugog, lako se uočava da takva stvar nema nekog većeg (pozitivnog) efekta. Dapače, sva ta energija, vibracije, sreća i zadovoljstvo koju publika navodno primi, izgube se vrlo brzo nakon završetka “predstave”, a onda se u većem broju slučajeva javlja “osjećaj praznine” koji signalizira da nešto nije u redu. Zaista, prema svemu sudeći ekonomija razmjene “dobara” ove vrste, obično ima posve suprotan predznak – ljudi u gledalištu, u većini slučajeva (ne kažemo dakako uvijek, jer istinska umjetnost i umijeće ne mogu rezultirati ovakvim efektima, no treba uočiti da unutar postojećeg sustava vrijednosti čak i takva umjetnost, odnosno umijeće gube svoje pozitivne, konstruktivne odrednice), za svoj novac, kojim su recimo platili ulaznicu za neki koncert, no slično je i u slučaju kojekakvih show programa, revijalnih ili sportskih priredbi, bilo da se prate uživo ili na televiziji, začudo, umjesto da nešto dobiju, zapravo nešto izgube.

Kod sportskih priredbi najvidljivije je kako se kroz pažnju poklonjenu potezima “sportskih zvijezda” na “terenu”, energija publike nemilice troši. No, ako se stvar malo bolje promotri, uočavamo kako se i djelatnost drugih “medijskih zvijezda” svodi na isto – trošenje, zapravo traćenje i upropaštavanje životne energije mnoštva ljudskih bića koja (i) zbog toga gubitka ne uspijevaju u svojim životima učiniti nešto uistinu produktivno i dobro. I nije teško primijetiti kako su te naše “medijske zvijezde” zapravo dobitnici koji odnose kompletan ulog, cjelokupnu “vrijednost” koja se zavrtila u tom neobičnom biznisu – i dobre vibracije i životni elan i sreću i zadovoljstvo, i slavu i pozornost i društveni ugled i naravno – novac, dok je njihovoj publici sve to oduzeto, kao nekakvim gubitnicima na lutriji gdje su i ulozi i premije vrlo visoke, ali je jako malo onih koji dobivaju. Možda se nekad u nečijoj duši i javi osjećaj prevarenosti, netko možda i nasluti da je sve to samo slika ove naše “životne lutrije”, koja je upravo takva kakvom smo je maločas okarakterizirali,s malo dobitnika, a puno gubitnika, u kojoj svi mi ljudi htjeli-ne-htjeli sudjelujemo, od svoga rođenja pa sve do smrti, no o tome se govori vrlo malo i vrlo rijetko.

Bogaćenje „preko tuđih leđa“ i medijski cirkus

Zanimljivo je u ovom smislu zaviriti u biografije “medijskih zvijezda” i pogledati razne druge podatke o njihovom životu (oni vrlo rado u javnosti govore o svom životu, a neki i pišu svoje biografije, i to čak u vrlo ranim godinama). Razmatrajući takvo štivo čovjek se neizbježno zapita – Kako su oni sve to što je rečeno uspjeli postići i kako su uopće stigli toliko toga učiniti u životu? Odgovor na to pitanje zasigurno je stvar svojevrsnog “vampirizma” suvremenog društva (“vampirizma” modernog doba) zahvaljujući kojemu takvi ljudi uspijevaju u svojim poduhvatima, stječu popularnost i bogatstvo, realiziraju na neki način sebe same (u društvenom kontekstu), ali na na tuđi račun, “preko tuđih leđa” – oni postaju to što jesu samo zato što drugi ne postaju ono što bi trebali biti, uspijevaju “realizirati sebe”, odnosno živjeti životom dostojnim čovjeka, samo zato što mnoštvo drugih ljudi u tome ne uspijeva, postaju “nešto” samo zato što hiljade drugih ljudi nisu ništa.

Termin vampirizam nije ovdje upotrijebljen slučajno. Uostalom, ne doima li se cijeli ovaj medijski cirkus koji se odvija svuda oko nas kao jedna glamurozna vampirska gozba u kojoj njezini akteri, te naše “medijske zvijezde” (ali i “komete” i drugi “kozmički otpad”) gutaju životnu energiju lakovjernog puka, njome hrane i uvećavaju same sebe, svoj značaj, svoj ugled, svoje bogatstvo, svoju moć. Taj “vampirizam” nije jasno vezan samo uz “medijske zvijezde”, u tu je prljavu igru upleten najveći dio tzv. “društvene elite” no, na primjeru djelovanja “medijskih zvijezda” on se najlakše može uočiti i proučavati.

Napomenimo (ponovno) da se o “vampirizmu modernoga doba” ovdje ne govori baš potpuno u prenesenom značenju i da ova fraza ima malo dublji smisao, s obzirom da ukazuje na metafizičke dimenzije ovoga fenomena. Teško je spoznati sve te dimenzije, no čini se da, kao i u onim drevnim vampirskim pričama,žrtve ovih suvremenih vampira postaju isti takvi vampiri, doduše, ne možda po svom sadašnjem statusu na ovome svijetu, nego po svom budućem statusu na onom “drugom”, nakon što se na Posljednjem Sudu izmjeri “težina njihove duše”. Nesumnjivo je da se u pozadini svega ovoga nalazi zapravo djelovanje demona (vampiri su upravo i jesu demoni u nekoj “folklornoj slici”), čiji je cilj dokopati se čovjekove duše, zarobiti je i upravljati njome po svojoj volji. Ova taktika Neprijatelja (koja uključuje djelovanje na ljude preko medija), ne bi trebala biti neko iznenađenje, zapravo je logično da se ogromna popularnost i utjecaj medija na njihovu publiku iskoristi za kvarenje ljudi i kvarenje svijeta, zapravo, kako bi to rekao Hamvas, za “kvarenje bitka”, koji takvi, nedostojni Božanske, blizine lagano tonu u carstvo tame.

Zgodno je na ovom mjestu prisjetiti se kako je jednom slavna francuska nogometna “zvijezda” Z. Zidane izjavio kako mu nije jasno zašto mu ljudi oko njega daju toliki novac. Nije on jedini koji to ne shvaća, ne shvaća to gotovo nitko pa već jednom treba reći jasno i glasno – Zidane i njegovi kolege nisu dobivali, i ne dobivaju, novac zbog svojih pobjeda na zelenom travnjaku, nego zbog (svojih) uspjeha na bojnom polju na kojemu se vodi bitka za ljudske duše. Ovaj primjer predstavlja lijepu ilustraciju spomenute metafizičke perspektive iz koje se jedine može se shvatiti to što se događa s medijima i uopće s ovim našim svijetom, koji u ljudskim glavama i tako sve više postaje samo još jedna velika medijska predstava.

Pronaći način kako da čovjek pobijedi u ovoj igri/bitci i spasi svoju dušu, nije dakako jednostavno. No jednu značajnu prijetnju možemo eliminirati na vrlo jednostavan način – treba se samo otkačiti od medija i medijskih zvijezda i pustiti ih da nestanu u bezdanu iz kojega su se i pojavili.