Mediji u službi nogometne strasti

Mediji u službi nogometne strasti

Utakmica Engleska sa SP-a u Brazilu iz 1950. godine pretvorila se u pravu medijsku zbrku. Naime, kao što se zna, Englezi su izgubili od reprezentacije iz zemlje gdje je nogomet tada bio velika nepoznanica. Rezultat je odmah obletio svijet putem tada najvećeg tehnološkog dosega – telefaksom. No, neke engleske novine objavile su, pozivajući se kasnije na „nesavršenost“ telefaksova, da je utakmica završila 10:1 za Englesku. Mislili su da je ispred engleske „0“ ispala „1“…

Piše: Vlado Vurušić

Foto: Drago Sopta / HNS

Ovo, 20. jubilarno okupljanje, najboljih svjetskih nogometnih reprezentacija ujedno je najveći i medijski događaj. Gotovo da se ni olimpijske igre više ne mogu nositi s tim fenomenom. Na svakog nogometaša dolazi, kažu, više od 50 „medijskih djelatnika“ i ni jedna tajna iz svlačionica, koje djeluju poput startreksovskih space shuttleova i dobro utvrđenih kampova koji su nadgledaniji i izoliraniji od paranoične sovjetske granice 30-ih godina, ne smije doći do čitatelja, slušatelja ili gledatelja.

I dok su tv-prava za Prvenstva održana do Italije 1990. bila moglo bi se kazati na simboličnoj razini, od prava za SP 2006. godine u Njemačkoj utrženo je 1,2 milijarde američkih dolara, dok se, usporedbe radi, od sponzora slilo „tek“ 800 milijuna dolara

Mediji su vrlo brzo shvatili značaj privlačnosti nogometa, mada je ipak potrajalo da se pozicionira na medijskom prostoru, onako kako to izgleda danas. Naime, tehnologija i marketing su u mnogome određivali taj, gotovo neobjašnjivi, rast interesa. Recimo, rezultati s prvog SP-a 1930. u Urugvaju stizali su i s nekoliko dana zakašnjenja, putujući preko oceana, „na vesla“, zaobilaznim putevima. Rezultati s te prve svjetske smotre, recimo u tadašnjih hrvatskim medijima, stiskali su se na zadnjim stranicama, uz vijest o tome kako je zaprega kod Podsuseda izmakla kontroli pripitog „selaka iz Zaprešića“ te naletjela na postariju kumicu sa zeljem koje je nosila na Dolac. Vremena su se tako promijenila. Nogomet je danas naslovna vijest.

Mediji su bili i ostali neizostavna pratnja nogometa, pa je došlo do simbioze koja je postala medijski fenomen kako 20. tako i 21. stoljeća.

Recimo, s utakmicom Engleska – SAD 0:1 (inače jednom od najsenzacionalnijih rezultata u povijesti svjetskih prvenstava) na SP-u u Brazilu 1950., bila je dodatna medijska zbrka. Naime, kao što se zna, Englezi su izgubili od reprezentacije iz zemlje gdje je nogomet tada bio velika nepoznanica. Rezultat je odmah obletio svijet putem tada najvećeg tehnološkog dosega – telefaksom. No, neke engleske novine objavile su, pozivajući se kasnije na „nesavršenost“ telefaksova, da je utakmica završila 10:1 za Englesku, što zapravo ne bi bilo iznenađenje. Mislili su da je ispred engleske „0“ ispala „1“.

Koliko je sve napredovalo, kazuje i brojka od 1,2 milijuna telefonskih , internetskih i radiokabela kojima se 60 puta mogla „obujmiti“ Zemlja, instaliranih u Francuskoj 1998.

O medijima u službi nogometnih strasti govori i podatak da su, na spomenutom Prvenstvu 1950., na dan odlučujuće utakmice s Urugvajem, brazilske novine donijele fotografiju svoje reprezentacije s natpisom „Ovo su svjetski prvaci!“.

I pokazalo se, kao nebrojeno puta u povijesti, da nitko ne treba „trčati pred rudo“, osobito ne novine. Brazil je tu utakmicu izgubio i ostao bez „bezecirane“ titule. Legenda kaže da je upravo ta naslovnica motivirala urugvajske nogometaše da odigraju utakmicu svog života i ne samo da posrame Brazil usred njihova hrama – Maracane, nego i da očitaju lekciju nadmenim brazilskim novinarima.

Teški novinarski lapsusi

O zanimljivosti novinarske „svemoći“ i „spremnosti za svaku priliku“, svjedoči i priča odnedavno. Usred odlučujuće utakmice Japana, na SP-u 2002., s Tunisom, novinska agencija Koyoda poslala je u opticaj tekst – „Tragedija u Osaki“ i „Uništeni japanski snovi“. Japan je u tom trenutku vodio već 2:0 protiv Tunisa i bio je siguran prolaz u drugi krug. No, novinari te agencije pedantno su se pripremili za sve varijante, od one katastrofalne do uspješne. Važno je da budu prvi! No, neki aljkavi službenik ili nogometni neznalica greškom je poslao u svijet „krivi“ scenarij i zabezeknuo japanske navijače. Agencija se kasnije ispričavala, ali je ipak ušla u anale „teških novinarskih lapsusa“.

Mediji su, dakle, neizostavan pratilac svjetskih nogometnih prvenstava. Radioprijenosi utakmica vode se od 1930. godine, a televizija kao najveći nogometni fan, uključila se već na petom prvenstvu 1954. u Švicarskoj, odakle su emitirani prvi izravni prijenosi. Od prvenstva u Švedskoj 1958. broj novinara rapidno raste pa je tada bilo čak 1500 akreditiranih predstavnika medija.

Iako je televizija na velika vrata ušla, kako smo rekli, u Švicarskoj, SP u Švedskoj 1958. označio je početak sustavnog praćenja natjecanja putem televizijskog ekrana. No, oko toga se mjesecima prije počela voditi pravno-financijska bitka između organizatora prvenstva i Eurovizije. Tada je glavni problem bio kako nadoknaditi štetu švedskim organizatorima ako zbog prijenosa padne prodaja ulaznica.

Domaćini su postavili limit od 85 posto prodanih ulaznica i tada su pristajali na prijenos. No, to je bilo teško ostvariti, jer su se (danas je to čuđenje u svijetu) ulaznice kupovale na dan utakmice! Osim toga, „navijački turizam“ nije bio ni u povojima. On će doći tek na prvenstvima krajem 60-ih i početkom 70-ih.

Svjetsko prvenstvo nezamislivo je danas bez televizije (…), a televizijska prava postala su najveća stavka u zaradi organizatora. I dok su tv-prava za Prvenstva održana do Italije 1990. bila moglo bi se kazati na simboličnoj razini, od prava za SP 2006. godine u Njemačkoj utrženo je 1,2 milijarde američkih dolara, dok se, usporedbe radi, od sponzora slilo „tek“ 800 milijuna dolara. Tako su, recimo, njemačke javne postaje ARD i ZDF, koje su otkupile pravo na prijenos utakmica, za 170 milijuna dolara, morale naplaćivati 30 sekundi reklame za gotovo 300 tisuća dolara kako bi pokrile utrošena sredstva.

Nogometaši reporteri

To svakako nije čudno jer je, recimo, prošlo Prvenstvo 2010. godine u Južnoafričkoj Republici svaku utakmicu u prosjeku gledalo na televiziji oko 400 milijuna ljudi, a to znači da je 26 milijardi gledalo cijelo Prvenstvo. (…)

No, podsjetimo se, nekih starih slučajeva, kada su zbog sredstava mnogi „kuburili“ s novinarima, ali su željeli izvještaje. Pa je tako za jedne moskovske novine s Prvenstva u Švedskoj izvještavao igrač „zbornaje komande“ Sergej Salnikov. Slično je bilo i u Čileu 1962. kada su zagrebačke i beogradske novine angažirale nogometaše da im šalju izvještaje, pa je zbog toga dolazilo do mnogih zabuna, jer bi neki igrač koji je „radio“ za Politiku, na tribinama vidio jedan broj gledatelja, a onaj igrač koji je bio „doušnik“ Vjesnika prebrojao bi drukčije, pa su se izvještaji drastično razlikovali.

Kako se nogomet razvijao, tako je medijska glad postajala sve veća, pa su nogometaši postajali „tražena roba“ i nedodirljivi idoli. Na Prvenstvu u Meksiku 1970. brazilska reprezentacija je objavila cjenik za razgovore s njihovim igračima, pa je druženje s Peleom od nekih petnaestak minuta koštalo tada vrtoglavih 1400 američkih dolara.

Nogomet je postao stilom života, a mediji, kao i mnogi drugi, žive od – nogometa. Tako je sada u Brazilu. Tako će biti i za četiri godine u Rusiji. I za slijedeće četiri u …?

(Tekst je izvorno i u cijelosti objavljen u “Novinaru” (br. 4-7 / 2014) – glasilu Hrvatskog novinarskog društva i Sindikata novinara Hrvatske)