Marš za znanost

Marš za znanost

Mrak je u hrvatskoj znanosti, duboki mrak. Znanstvenici nisu kao radnici u tvornici da jedan lupi čekičem, pa da dvije stotine drugih odmah prekine rad i iziđe na ulicu. Našem je znanstveniku prvo na pameti da svome kolegi napakosti, da ga omalovaži, da pokaže kako je bolji od njega

dr. sc. Nenad Raos

Nenad Raos

Nedavno sam dobio obavijest o skorom (14. travnja) održavanju Marša za znanost s molbom da u njemu sudjelujem. Odlučio sam sudjelovati – iako ne vidim mnogo koristi od takvih manifestacija. A reći ću i zašto.

Čime su nezadovoljni naši znanstvenici? Prije svega prodorom pseudoznanosti, neprovođenjem kurikularne reforme, srozavanjem standarda visokoobrazovanih. No tko je za takvo stanje kriv? Odgovor će vas iznenaditi: sami znanstvenici.

To nije moja impresija, maglovit dojam, čak ni čvrsto uvjerenje. Već skoro 20 godina pišem redovite komentare, iz broja u broj, za časopis Kemija u industriji . U njima sam, razumije se, imao više nego dovoljno prilike da prokomentiram sve aspekte položaja znanosti i znanstvenika u našemu društvu. Komentari se čitaju, mnogi ih hvale, a reakcija… U ta dva desetljeća dobio sam samo jednu reakciju, jedan polemički odgovor na moj članak.

Slučaj je jednostavan. Napisao sam članak o „faktoru šlepanja“, tj. kako neki znanstvenici grade karijeru tako da surađuju s mnogo jačima od sebe, pa se tako uzdižu više nego što bi trebali. No slučajno je u istom broju izišao članak o slučaju kolegice koja se isto tako šlepala, no nije joj uspio izbor u više zvanje (jer je komisija, s pravom ili nepravom, velik broj njezinih znanstvenih radova pripisala njezinom voditelju, a ne njoj). Što sam sve čuo o sebi! Moj si je oponent dao truda da preboji sve moje znanstvene radove i citate, pa je iz toga (jer ih, po njegovom sudu, imam premalo) izveo zaključak kako nisam kompetentan da dajem mišljenje o bilo čemu što se tiče naše znanosti. Onda se našao još jedan, kojeg sam spomenuo kao oca jedne posve nesuvisle teorije (izvan domene njegove struke, dakako) optužujući me da ga „diskriminiram po starosti“ zato što sam njegov identitet sakrio iza sintagme „stariji gospodin“. Dječja posla, zar ne?

Riba smrdi od glave

U proklamaciji Marša za znanost piše da se znanstvenici trebaju boriti protiv pseudoznanosti, teorija zavjera i slično – u isto vrijeme kada jedan naš „vrhunski znanstvenik“ proglašava teoriju globalnog zatopljenja znanstveno neutemeljenom. Znanstveno neutemeljenom? Da taj gospodin ne misli kako se svekolika znanost – kemija, biokemija, biologija, geologija – može bez ostatka svesti na fiziku čestica znao bi da je teoriju kako temperatura planeta ovisi o koncentraciji ugljikova dioksida u atmosferi postavio pred kraj 19. stoljeća jedan od triju otaca fizičke kemije Svante Arrhenius (Nobelova nagrada za 1903. godinu). Taj je veliki Šveđanin sasvim jednostavnim proračunom došao do rezultata koji su u skladu s onima dobivenima komjutorskim modeliranjem pa i grafom koji pokazuje jasnu korelaciju između porasta koncentracije CO2 i temperature atmosfere u posljednjih stotinu godina.

Mrak je u hrvatskoj znanosti, duboki mrak. Znanstvenici nisu kao radnici u tvornici da jedan lupi čekičem, pa da dvije stotine drugih odmah prekine rad i iziđe na ulicu. Našem je znanstveniku prvo na pameti da svome kolegi napakosti, da ga omalovaži, da pokaže kako je bolji od njega. Naš znanstvenik radi za taštinu, hvali se brojem znanstvenih radova, citata, sudjelovanjima na kongresima, članstvima u stručnim društvima i uredničkim odborima i sličnim tricama. On rijetko izlazi u javnost, a kada iziđe nastoji biti što nejasniji, e da bi se svi divili njegovoj pameti te da mu kolege ne bi zamjerili što „vulgarizira“ znanost. A oni koji zaista hoće nešto učiniti, koji hoće na jasan način prikazati javnosti što znanost jest i što znanost može crne su ovce. Njihov se rad ne cijeni niti plaća.

I što na kraju reći? Od glave riba smrdi. Ne može percepcija znanosti u društvu biti dobra, ako znanost nije dobra. Ne može javnost cijeniti znanstvenike, ako se znanstvenici među sobom ne cijene. Ne može znanost biti važna široj društvenoj zajednici ako nije važna samim znanstvenicima. Ili je važna tek toliko da bi se pred kolegama moglo pokazivati perje. Vašar taštine – a što drugo?

Komentari su zatvoreni