Marijan Ožanić: Iz krize nas može izvući samo proizvodnja

Marijan Ožanić: Iz krize nas može izvući samo proizvodnja

U sadašnjoj krizi najveći problemi su sve veća nezaposlenost i premali izvoz. Zato su nam potrebne potporne institucije koje će sudjelovati u  „stvaranju“ poduzetnika na području visokih tehnologija koji će biti sposobni izvoziti na svjetsko tržište

Razgovarao: Boris Jagačić

Tehnološki park Zagreb (TPZ) poduzetnički je inkubator koji je u 18 godina postojanja iznjedrio više od 50 tvrtki koje danas uspješno posluju na zahtjevnom slobodnom tržištu. Na koji način TPZ pomaže poduzetnicima-početnicima objasnio nam je njegov direktor mr. Marijan Ožanić. Ovaj autor nekoliko knjiga na temu poduzetništva ukazao je na hitnu potrebu oživljavanja zagrebačke industrije kako bi se riješila egzistencija za više od 40.000 nezaposlenih koliko ih je evidentirano  samo u našem gradu. U razgovoru nam je otkrio zašto je kritičan prema inozemnim poslovnim savjetnicima (kojima smo skloni) i zašto se Hrvate nepravedno pokušava prikazati kao neradnike. Ukazao je i na činjenicu da je obrazovna struktura našeg stanovništva bolja nego kod nekih zemalja koja nas okružuju, no one su ipak gospodarski razvijenije od Hrvatske.

Hrpe trećerazrednih stranih konzultanata već dvadesetak godina „harače“ Hrvatskom. Ne razumiju mnogo od toga što vide, daju savjete koji su beskorisni ili štetni. Napisane su hrpe (bezvrijednih) elaborata punih strašno mudrih izraza kao što su „performance gap“, „world class performance“ i svi su završili u ladicama. Kolege sa Strojarskog faksa su mi rekli da su glavni strani stručnjaci koji su pisali elaborat o restrukturiranju brodogradnje bili agronomi…

Što je Tehnološki park Zagreb i koliko je poduzetnika prošlo kroz Tehnološki park od njegova osnutka?

Tehnološki parkovi ne smiju se graditi samo zato jer je to sada moderno i jer to i drugi rade. Oni moraju rješavati probleme gospodarstva grada, odnosno kraja u kojem djeluju. U sadašnjoj krizi najveći problemi su sve veća nezaposlenost i premali izvoz. Velika poduzeća otpuštaju radnike, ali se zato  80% novih radnih mjesta otvara u poduzetništvu. Iz krize će nas izvući samo proizvodnja i inovativni proizvodi konkurentni svjetskom tržištu. Zato su nam potrebne potporne institucije koje će sudjelovati u  „stvaranju“ poduzetnika na području visokih tehnologija koji će biti sposobni izvoziti na svjetsko tržište.  Tehnološki park Zagreb (TPZ)  je takva institucija. To je prvi tehnološki park, poduzetnički inkubator za visoke tehnologije u Hrvatskoj, osnovan 1994. godine u okviru koncerna KONČAR. Nakon nekoliko godina, 1998. Grad Zagreb je kupio trgovačko društvo Tehnološki park i postao jedini vlasnik. TPZ je osnovan sa zadatkom da potiče  poduzetništvo temeljeno na znanju i privatnu inicijativu na području razvoja proizvoda i visokih tehnologija te kao inkubator pomaže malim poduzetnicima  u početnoj fazi razvoja. Tehnološki park je od 2008. poslovni odjel trgovačkog društva Razvojna agencija Zagreb – TPZ d.o.o.

Razvoj Tehnološkog parka Zagreb cijelo je vrijeme polazio od uvjerenja da je poduzetništvo, a posebno ono temeljeno na znanju, izvanredno značajno za hrvatsko gospodarstvo, da je temelj novog gospodarstva, novih vrijednosti i novih odnosa.

Od početka rada kroz Tehnološki park prošlo je ukupno 56 poduzetnika, od kojih je 16 i sada u Tehnološkom parku. Poduzetnici djeluju na raznim područjima – Elektronika i telekomunikacije (14), Informatika, dijagnostika, Internet  (30), Projektiranje elektr. pogona i sustava (3), Savjetništvo (2), Logistika za TPZ (7).

Netko će reći: «Što zapravo znači taj mali tehnološki park i tih 50-tak  malih poduzeća među više od 100.000 poduzeća u našem gospodarstvu?» Po broju to možda ne znači mnogo. Ali  vrijednost je u našoj misiji, našoj poruci koju širimo dalje. Mi smo prototip za širu akciju. Mi pokazujemo što hrvatski poduzetnici mogu, a još više što bi mogli učiniti da se klima u društvu promijeni. Mi pokazujemo kakvo je hrvatsko gospodarstvo moglo  biti, a još više kakvo bi moglo biti.  Zato Hrvatska treba mnogo takvih institucija, treba mnogo malih, razvojno orijentiranih poduzeća, konkurentnih na globalnom tržištu. Tada ćemo predstavljati snagu.

Djelatnici Tehnološkog parka Zagreb

I sami ste TPZ u javnosti nazvali „barakama na Drvinju“, no u tim ste „barakama“ uspjeli postići impresivne rezultate. U čemu je tajna vašeg uspjeha?

Tehnološki park Zagreb je relativno mali (mnogo manji nego što Grad Zagreb treba i zaslužuje), ali je po  svojim rezultatima na području razvoja inovativnih proizvoda konkurentnih na svjetskom tržištu sigurno jedan od najboljih u Srednjoj Europi.  Poduzetnici iz TPZ-a izvoze u 48 zemalja svijeta, za svoje inovativne proizvode dobili su 12 patenata i 151 nagradu na izložbama inovacija u cijelom svijetu od Kuala Lumpura, Londona do Čakovca. Ti rezultati nisu došli sami od sebe, oni su rezultat jednog načina rada koji se razlikuje od načina rada u većini ostalih tehnološki parkova. Mi nismo „iznajmljivači prostora“, jer za to ne bi trebalo niti znanja,  iskustva ni mnogo truda. Mi smo zajednica u kojoj kreativni ljudi znaju da im je susjed vrhunski stručnjak na pojedinom stručnom području s kojim se mogu posavjetovati i zajednički raditi na složenim projektima. U toj zajednici stariji su mentori mlađima, uče jedni od drugih, prenose iskustva, djeluju kao tim, druže se uz roštilj u našem vrtu, na kraju godine sa svojom djecom se vesele na priredbama uz klaunove, Djeda Mraza i darove, zajednički proslavljaju svoje uspjehe –  i jako mnogo rade, „dan i noć“.

Nama nije nikada bio cilj samo iznajmljivanje poslovnih prostora i određenih poslovnih usluga, već smo težište stavili na procese razvoja inovativnih proizvoda i rasta i razvoja poduzetnika. Prema tome smo usmjeriti svoj način rada, selektirali poduzetnike kod ulaska u Tehnološki park, na temelju toga su poduzetnici dobivali subvencije troškova, a mi ocjenjivali svoj rad. Nama je najvažniji mentorski rad s poduzetnicima, poslovni savjeti, stvaranje kreativnog ozračja za razvojni rad, poticanje inovacija, sinergija sustava, te praćenje poduzetničkog potencijala, rasta i razvoja.  Mi poduzetnike pratimo od srednje škole. Sada je kod nas nekoliko mladih poduzetnika koje pratimo godinama. Najprije su u srednjoj školi bili odlični mladi inovatori, nakon toga su otišli na faks i nakon faksa su došli k nama.

Zato uvijek ističem da snaga našeg tehnološkog parka nije u zgradi, zidovima, prozorima, opremi i web stranici. Snaga je samo u ljudima, poduzetnicima, vrhunskim stručnjacima koji mnogo rade, bore se na tržištu i svoje proizvode izvoze u cijeli svijet.

I kao možda najvažnije, pored svih problema i kriza koje su se odvijale tijekom svih  godina u našem okruženju nastojali smo da naša mala zajednica, „mali brod na olujnom moru“, bude brod na kome vladaju još uvijek pravila civiliziranog ponašanja, poslovne etike, poštenja, međusobnog uvažavanja i poštovanja, prijateljstva i suradnje. To su sve pravila koja je „današnje napredno vrijeme pregazilo“, ali ponosni smo da smo uvijek bili mali otok na kome se takva pravila poštuju.

Zanimljivo je da za sve te ostvarene rezultate kojima smo pokazali  velike mogućnosti našeg poduzetništva i koji bi trebali biti uzor drugima, nikada nismo dobili nikakve pohvale. A nikakvo priznanje nismo nikada dobili niti od Grada Zagreba.

Za razvoj gospodarstva je mali interes, a naši dobri rezultati uglavnom iritiraju ljude u institucijama, državnim poduzećima i okolini. I uglavnom smo doživljavali (ja posebno) neugodnosti do razine maltretiranja.  Što možemo, nama je, izgleda, dovoljno što znamo da smo najbolji.

Na koji način provodite selekciju kandidata za Tehnološki park i koliki postotak njih uspije kasnije opstati na tržištu?

Selekcija kandidata je važan dio procesa o kojem sam govorio. Mi ne raspolažemo velikim prostorom ( samo 1100 m2) pa selekcija mora biti jako stroga da dolaze samo najbolji. Selekcija započinje već u srednjoj školi gdje uočavamo djecu koja ima inovatorske i poduzetničke sklonosti. A onda se nastavlja do prvog razgovora za ulazak u Tehnološki park. Za ulazak u TPZ mi ne tražimo poslovne planove i slične dokaze poslovne zrelosti. Kod start-up poduzeća sve je jako neizvjesno i nepredvidivo i teško je nešto detaljno i ozbiljno planirati kroz neke precizne brojke. Osim toga „papir sve podnese“. Mi tražimo da nam poduzetnik predstavi sebe, svoju firmu i poslovna očekivanja i onda dugo razgovaramo. Želimo utvrditi zadovoljavaju li naše stroge kriterije. Da bi se ušlo u našu zajednici i da bi se ostalo treba zadovoljiti stroge kriterije – treba razvijati nove proizvode i izvoziti ih, osvajati nagrade na izložbama inovacija, poduzetnici moraju dobiti certifikate kvalitete ISO 9000, moraju se poslovno obrazovati i moraju biti dobri i pošteni ljudi.

Izabiremo one koji imaju potencijal rasta i razvoja i koji imaju “strast za uspjehom“. Takve tražimo, selektiramo i podupiremo. Procijenimo li da još nisu „zreli“ za ulazak  stavimo ih na listu čekanja i pratimo njihov razvoj. U to vrijeme mogu koristiti sve usluge i infrastrukturu TPZ-a, osim poslovnog prostora.

Do sada je samo jedno poduzeće „propalo“ dok je bilo u Tehnološkom parku (klijenti im nisu platili izvršenu uslugu), a dva su prestala raditi nakon što su izašli iz TPZ-a.

Kakvu vrstu pomoći i koje pogodnosti dobivaju poduzetnici pod vašim pokroviteljstvom?

Poduzetnici ulaskom u tehnološki park postaju dio jedne vrhunske zajednice u kojoj mogu učiti od starijih i iskusnijih, razgovarati s kolegama o svojim tehničkim i poduzetničkim problemima i raditi zajednički na projektima. Pored toga poduzetnici dobivaju konzalting i mentorstvo, pomoć u marketingu, uvođenje sustava kvalitete – ISO 9000, potpore za inovacije, sudjelovanje u zajedničkim projektima  i clusterima, dobivaju poslovno obrazovanje, koriste sinergiju sustava  – suradnju i pomoć, donacije. I na kraju smanjene troškove smještaja – subvencija Grada Zagreba te korištenje infrastrukture

Jedna od poznatijih tvrtki koja je stasala u tim „barakama“ je Altpro d.o.o., koja se bavi proizvodnjom opreme za željeznička vozila i infrastrukturu? Možete li istaknuti još poneku uspješnicu?

Svaka poduzetnička tvrtka u Tehnološkom parku nosi jednu uzbudljivu, iskrenu, zanimljivu i poučnu priču. Mnogo tih priča, objavio sam u svojoj knjizi „Mali brod na olujnom moru“. Jednom sam ukratko opisao svoj posao: „Ja stvaram poduzetničke zvijezde, a onda se njima hvalim“. Najveća zvijezda u TPZ-u, ali i „pravo čudo u hrvatskom poduzetništvu“ je Zvonko Viduka i njegova tvrtka ALTPRO d.o.o. koja svoje inovativne, visokotehnološke proizvode izvozi na 5 kontinenata u 38 zemalja svijeta. Kolega Viduka je izvanredan poduzetnik, briljantan inženjer i genijalni inovator. Krajem prošle godine izašao je iz TPZ-a i preselio se u svoju novu modernu tvornicu u Odri. Njegov poduzetnički put bi trebali proučavati na fakultetima, kao što američki fakulteti proučavaju Billa Gatesa i Steva Jobsa. Ali treba proučavati i sve strašne probleme na koje je nailazio na svom poduzetničkom putu da bismo razumjeli zašto nam je gospodarstvo u krizi.

U TPZ-u ima još vrsnih poduzetnika, da nabrojimo samo neke – Željko Dujmović (MIKROTREND d.o.o.) nedavno je isporučio svoje elektroničke proizvode u Južnu Koreju, zemlju visoke tehnologije, njegovi proizvodi su ugrađeni i u projekt stoljeća čuveni Veliki sudarač hadrona (LHC) u Cernu, najmlađi poduzetnik Stipe Čajić (STYPE CS d.o.o.) isporučuje svoje proizvode u Belgiju, Zdravko Ivančić (NUMIKON d.o.o.) svoj projekt je plasirao u Iranu, tvrtka UTILIS d.o.o. Gorana Polonjija i Zdenka Čorića 70% svojih softvera izvozila je  u Švicarsku i Njemačku, tvrtka VISOR Brune Birgmajera izvozi u Englesku i Švicarsku, tvrtka VESKI Gorana Oreškovića svoje monitoring ustave instalirala je u elektrane u Australiji, mladi Ivan Matuna svoje proizvode isporučuje u Austriju, a Tomislav Bronzin (CITUS d.o.o.) držao je predavanja o informatici i u Silikonskoj dolini i Južnoj Koreji.

Zašto nam se događa da neke inovacije ne mogu proći u Hrvatskoj, a onda su objeručke prihvaćene u inozemstvu?

Nažalost, nije to baš tako i ne događa se baš često (ja za to ne znam) da se neke naše inovacije „objeručke prihvaćaju u inozemstvu“. To je puno složeniji problem, od spomenutog uvriježenog mišljenja. Te priče o tome kako naši genijalni inovatori vani dobivaju silne nagrade i „ugovore koji samo što nisu potpisani“, a kod nas nailaze na nerazumijevanje  služe uglavnom zato da se opravda financiranje mnogobrojnih nastupa na izložbama inovacija po cijelom svijetu. To je postao uhodani i skupi  „inovatorski turizam“, od kojega nema mnogo koristi. Vrlo je težak put koji treba preći od inovatora do poduzetnika, od ideje do komercijalnog proizvoda i vrlo malo inovatora taj put zna preći. Pogotovo u ovim našim, prema poduzetništvu neprijateljskim uvjetima. Zato uvijek kažem „Inovator (gotovo) nikada ne postaje poduzetnik, ali poduzetnik da bi uspio na tržištu mora biti inovator“. Ima jako malo slučajeva da neki inovator nekome proda svoju inovaciju. Zato jedino vjerujem u inovacije koje inovator pretvori u poduzetnički projekt i na temelju toga osnuje poduzeće i komercijalizira svoju inovaciju na tržištu.

Moram ipak priznati da sam u zadnje vrijeme čuo za nekoliko investicijski fondova iz Amerike i nekih europskih zemalja koji otvaraju natječaje i traže inovacije. Neki naši mladi inovatori javili su se na te natječaje, ali još ne znam o nekim značajnijim uspjesima.

Zanimljivo je da je kod nas potpuno nestalo inovatorstvo unutar većih poduzeća koje može poduzećima donijeti velike uštede, veoma korisne sada u vrijeme krize.  Takvo inovatorstvo je nekada bilo kod nas prilično razvijeno, a vrhunac je dostiglo u Japanu, te u SAD-u u vrijeme krize 1930, godine (tzv. Scanlonov plan)

 Uvjeren sam da naši ljudi jako puno rade (barem u okolini koju ja poznam), više nego u Švedskoj i Njemačkoj. Zato su za  mene priče o našem mentalitetu zbog kojeg smo lijenčine i neradnici, uvredljive i bezobrazne. Ta tema se provlači u medijima da nas se ponizi gdje god može, da nam se ubije samopouzdanje i uvjeri nas se da nismo sposobni niti raditi niti o sebi odlučivati pa trebaju doći stranci i strani gazde da nas nauče

U svojim istupima znate kritizirati inozemne poslovne konzultante kojima smo mi Hrvati nekako skloni. Koji je tome razlog?

Hrpe trećerazrednih stranih konzultanata već dvadesetak godina „harače“ Hrvatskom. Ne razumiju mnogo od toga što vide, daju savjete koji su beskorisni ili štetni i kao „po traci“ štancaju razne „zlatom plaćene“ elaborate u kojima samo mijenjaju nazive zemalja – Mađarska, Hrvatska, Slovenija, BiH, itd. Neko vrijeme je bilo jako popularno angažirati strašno skupe strane konzultante za restrukturiranje poduzeća i dosta velikih poduzeća je to učinilo i platilo basnoslovno velike hrpe novaca.  Napisane su hrpe (bezvrijednih) elaborata punih strašno mudrih izraza kao što su „performance gap“, „world class performance“ i svi su završili u ladicama. Možda se tu i dijelila lova, ali korist je nikakva. Nakon toga su se pisali razni elaborati o svemu i svačemu. Kolege sa Strojarskog faksa su mi rekli da su glavni strani stručnjaci koji su pisali elaborat o restrukturiranju brodogradnje bili agronomi. Sada su strani konzultanti još manje vrijednosti navalili kao savjetnici za EU projekte. Odnose se prema nama kao da smo „došli s drveta“, a okruženi su raznim našim činovnicima koji ih gledaju kao božanstva i nadaju se da će se s njima uvaliti u neki projekt, putovati u Bruxelles i dobiti po koju deviznu dnevnicu.

To je sve jako ponižavajuće i dolazi do izražaja  glupost i neznanje  naših činovnika i političara i njihov sluganski mentalitet.

U javnosti se već dulje vremena (možemo reći čak i sistematski) gradi imidž o Hrvatima kao svojevrsnim „neradnicima“. No s druge strane, u malo kojoj zemlji su radnici spremni raditi bez plaće, a uostalom, najnoviji podaci OECD-a – međunarodne ekonomske organizacije govore kako u Europi, odmah iza Grka, najviše vremena na poslu provode upravo – Hrvati. Zašto se onda, prema vašem mišljenju, pokušava izgraditi ovakva loša slika o nama?

Ta tema se tretira često u medijima na izrazito uvredljiv način prema našim radnicima. Jedan je od razloga činjenica da više uopće nema ljudi koji znaju što se stvarno događa u poduzećima, a drugi razlog je želja da nas se ponizi gdje god može, da nam se ubije samopouzdanje i da nas se uvjeri da mi nismo sposobni niti raditi niti o sebi odlučivati pa trebaju doći stranci i strani gazde da nas nauče raditi.

Uvjeren sam da naši ljudi jako puno rade (barem u okolini koju ja poznam), više nego u Švedskoj i Njemačkoj. Jednom, pred desetak godina sudjelovao sam u jednoj otvorenoj emisiji na radiju iz južne Dalmacije. Kada su me neki slušatelji počeli uvlačiti u one glupe diskusije tipa „vi u Zagrebu, mi ovdje“, ja sam im oštro odgovorio: „Sada je subota, sedam sati navečer. Ja sjedim u uredu, a oko mene jako mnogo ljudi radi. Kada ćete i vi  tako mnogo raditi, javite mi se. Ja ne znam nikoga od mojih prijatelja koji radi manje od 10 sati na dan“.

Prošle godine sam pročitao članak, zapravo intervju s jednim našim vlasnikom poduzeća, budućim doktorom, Naslov članka je „Hrvati rade manje od 4 sata dnevno“. Htjelo se pokazati  da su hrvatski radnici lijenčine i da zbog toga gospodarstvo trpi, a jadni vlasnici ne mogu biti uspješni biznismeni. I direktori iz 45 hrvatskih poduzeća, koje je anketirao budući doktor,  su došli do spoznaje da njihovi radnici ne rade dovoljno, da kasne na posao, s radom počinju 40 minuta kasnije, pauze u proizvodnji se uvijek protegnu na desetak minuta prije i poslije, radnik sa stroja odlazi u 13.20 i sprema se kući, iako mu je radno vrijeme do 14 sati. Znači, još gore nego u socijalizmu. Možemo postaviti pitanje a što rade ti direktori i poslovođe, znaju li oni što je njihov zadatak u poduzeću, znaju li oni uopće svoj posao, zar oni nisu odgovorni za uspostavljanje radne discipline. Navedeno razmišljanje direktora je za mene veći problem od nerada radnika.

U slučaju da radnici stvarno rade tako malo, može biti nekoliko uzroka. Jedan je slaba radna disciplina u proizvodnji, do čega dolazi, ako direktor i njegovi suradnici nemaju autoriteta i ne znaju voditi proizvodnju i poduzeće. A drugi je da je proizvodni proces potpuno neorganiziran i slabo pripremljen  i radnici umjesto da rade čekaju posao, čekaju materijal, čekaju dizalicu, čekaju da se popravi stroj koji im je u kvaru ili proučavaju dokumentaciju.

A za to je kriva samo slaba ili nikakva organizacija i priprema proizvodnje, a ne radnik. To je u prvom redu slika lošeg rukovođenja i neznanja. Radna nedisciplina u proizvodnji u prvom redu rezultat je neznanja i nesposobnosti rukovoditelja i loše organizacije, a ne mentaliteta. Zato su za  mene priče o našem mentalitetu zbog kojeg smo lijenčine i neradnici, uvredljive i bezobrazne.

Kako gledate na budućnost hrvatskog gospodarstva? U kojem smjeru bi ono trebalo krenuti i u kojem roku bi, prema vašim procjenama, građani mogli početi osjećati izlazak iz gospodarske krize te porast životnog standarda?

Na budućnost hrvatskog gospodarstva gledam s nadom i sa strepnjom. Sa strepnjom zato, jer za sada ne vidim nikakve naznake radikalnih promjena koje treba provesti. Još uvijek se razmišlja na dosadašnji način, kroz isti mentalni sklop, samo što se kritizira dosadašnja vlast i obećaje da će nova ekipa ostvariti bolje rezultate. Oporavak gospodarstva se želi ostvariti kroz investicije, potpore i prodaju poduzeća strancima. To nije niti do sada, a niti ubuduće neće donijeti značajna i radikalna poboljšanja gospodarstva.

Moja nada bazira se na vjerovanju da će jednom ipak doći da radikalnog zaokreta, da će na površinu jednom doći ljudi koji se razumiju u gospodarstvo i koji će znati kako se ponovno pokreće proizvodnja, potiče poduzetništvo temeljeno na znanju konkurentno na svjetskom tržištu i kako se kroz to otvaraju radna mjesta. Izlazak iz krize ovisi samo o tome.

Veličina krize i problema ovisi samo o sposobnosti ljudi koji ju rješavaju. Za nesposobne ljude svaki problem je kriza, a za sposobne svaka kriza je izazov. Sposobni ljudi mogu riješiti svaki problem, a nesposobni ljudi ne mogu riješiti niti jedan. Ima mnogo primjera da su zemlje koje su bile „na koljenima“ u kratkom vremenu „stale na svoje noge“ i počele napredovati. Argentina i Bolivija su danas odlični primjeri.  Tako možemo i mi.

Političari uporno govore kako imamo velik broj nezaposlenih zbog slabe obrazovanosti našeg stanovništva. Ali na burzi imamo i nezanemariv broj visokoobrazovanih. Također, ako se  (kao što se govori) planira pokrenuti nova reindustrijalizacija zemlje, trebat će nam i radnici, odnosno kadrovi koji nemaju završen fakultet …

Veliki broj nezaposlenih sigurno nije posljedica slabe obrazovanosti našeg stanovništva. Nezaposlenost je posljedica našeg potpuno pogrešnog gospodarskog koncepta i potpune nesposobnosti u vođenje gospodarstva.  Naravno, posljedica je i svjetske krize, ali kriza nije glavni uzrok krize u našem gospodarstvu. Ona je samo razotkrila činjenicu da je naš gospodarski koncept pogrešan i na okrutan način istaknula potrebu za provođenje drastičnih promjena. Kod nas  se stvaralo gospodarstvo koje se ne temelji na stvaranju novih proizvoda i novih vrijednosti već se temelji na uvozu tuđih proizvoda i tuđih vrijednosti i zaštiti interesa stranog kapitala. Takvom politikom provodila se drastična deindustrijalizacija,  poticao uvoz i zaduživanje. To je uništilo gospodarstvo i stvorilo veliki broj nezaposlenih.

Iz medijskih komentara o našem obrazovanju moglo bi se zaključiti  da smo mi loši, a  svi oni koji su u Europi ili su kandidati, imaju bolje rezultate. Međutim, ako malo pogledamo neke statističke podatke, uspoređujući ih s ostalim europskim zemljama, slika  nije baš takva:

1.            Stopa pismenosti – Hrvatska ima 1.6 % nepismenih, ali Malta ima 7.6, Grčka 2.6, Portugal 7.3, Španjolska 2.2 %.
2.            Stanovništvo s visokim obrazovanjem – Prosjek EU je 21 %. Hrvatska ima 16 %, ali je bolja od Češke, Mađarske, Poljske, Slovačke, Slovenije, Rumunjske.
3.            Broj studenata koji diplomiraju – U Hrvatskoj je manji od 40 %, ali je u SAD-u 33 %, a u Italiji i Njemačkoj 16 %.
4.            Obrazovanje menadžera – U Hrvatskoj 90% menadžera ima visoku stručnu spremu, u V. Britaniji 24 %, SAD 85 %, Njemačkoj 62 %, Francuskoj  65 %

Dobro i kvalitetno obrazovanje uvjet je bilo kakvog napretka. Ako želimo imati konkurentno gospodarstvo na svjetskom tržištu, dobro obrazovanje će nas pripremiti za takve zadatke. Međutim, ako ćemo samo uvoziti, ako ćemo biti kolonija velikih multinacionalnih kompanija, znanje nam više neće biti jako važno. Pričom o slaboj obrazovanosti naših ljudi žele se prikriti pravi uzroci nezaposlenosti, ali i nesposobnosti da se otvaraju nova radna mjesta.

Zbog visoke cijene najamnine prostora, komunalija, spomeničke rente, grad Zagreb postepeno postaje sve manje konkurentan i zanimljiv kao lokacija za investicije. Nažalost, Ispada kako od  poduzeća i radnih mjesta više vrijedi potencijalno građevinsko zemljište na kojem se ono nalazi. Već nam se događa da se tvrtke sele u okolicu Velike Gorice i sl.. Kako ublažiti ovaj negativan trend kako se Zagreb ne bi pretvorio u veliku „spavaonicu“ i postići da se građevinski sektor počne baviti izgradnjom tvornica, a ne stanova (koje već malo tko može kupiti), s obzirom da Zagrepčani negdje trebaju i raditi?

Nevjerojatna mi je i iritantna priča koju slušamo godinama da  „industrija naprosto ne može platiti visoku rentu  gradova.“ i da se zbog toga mora iseliti izvan gradova. Pa zbog toga i Zagreb mora iseliti svoju industriju. Naravno,  na taj se način opravdava uništavanje industrije u Zagrebu i pretvaranje grada koji je nekada kroz svoju industriju bio motor razvoja cijele države u „veliki šoping centar – u veliki Hreljić (sajmište)“. Takav nakaradni stav postao je opće prihvaćen i nije mi jasno kako ljudi ne vide da je i to razlog da  Zagreb ima preko 40.000 nezaposlenih. Razumljivo je da je lakše baviti se trgovinom i uvoziti nego proizvoditi proizvode i boriti se na tržištu. Ali gdje ćemo otvarati radna mjesta, zar samo u supermarketima? Možemo uz to zatvoriti tehničke fakultete.

Osim toga više se niti ne zna što je industrija. O kakvoj mi industriji govorimo? Uobičajena slika industrije u nas je ona iz XIX. stoljeća, veliki dimnjaci, gusti dim i nešto takvo. A ja govorim o industriji znanja koja je bila uvijek temelj zagrebačkog razvoja. A što misle o industriji u Gradu Zagrebu treba pitati npr. direktore končarevih Energetskih transformatora Ivana Milčića i Distributivnih i specijalnih transformatora, Ivana Klapana. Ta poduzeća su među najboljima na svijetu na svojim područjima, izvoze oko 90% svoje proizvodnje, što znači da su jako konkurentni. A te tvornice nisu u Špišić Bukovici već u Zagrebu, u Jankomiru. Zagreb nije samo Jelačić plac, već i Jankomir, Žitnjak, Sesvete. U navedenim  tvornicama radi obrazovana, iskusna, dobro plaćena radna snaga, tvornice su dobro organizirane, efikasno posluju, mnogo ulažu u razvoj, imaju sposobne, vrhunske direktore. A u blizini tvornica su fakulteti iz kojih dolazi obrazovani stručnjaci i tvornice blisko surađuju sa znanstvenicima. I to je puno važnije u industriji znanja (kakvu treba razvijati Zagreb) od cijene nekretnine, zemljišta ili visine prireza. Naravno, da bi Transformatori još bolje poslovali da je prirez manji, da je cijena nekretnina manja, da je porez na plaće manji itd., ali to nije presudno za njihov uspjeh. Njihov uspjeh je rezultat sposobnosti menadžmenta, odličnih radnika, ulaganju u razvoj, industrijske tradicije i znanstvene okoline. A to su sve resursi koje ima Zagreb. Kada sam bio u Americi, u General Motorsu, najvećem proizvođaču lokomotiva u svijetu, nisam primijetio da je tvornica na seljačkom Zapadu, već dobro posluje u jednom Chicagu.

Cijena nekretnina i niska cijena rada bitne su u niskotehnološkim  industrijama koje proizvode velike serije jeftine robe. To nije industrija znanja i takva stvarno ne treba biti u Zagrebu. Nije dobro ako se logika takve industrije koristi za razgovor o razvoju Grada.

Kada bih vjerovao da „Zagreb nema šanse“, da Zagreb ne može razvijati industriju i stvarati nove inovativne proizvode konkurentne na svjetskom tržištu, da ne može koristiti svoju industrijsku tradiciju, svoj znanstveni potencijal, znanje tisuća mladih obrazovanih ljudi i onih „starih boraca“ koji su gradili najveće generatore na svijetu, da ne može stvarati poduzetništvo temeljeno na znanju, išao „bih se odmah ubiti“. Ali ja vjerujem u strašan industrijski potencijal Zagreba koji je sustavno uništavan, ali nije uništen i ponovno će se probuditi. U svemu tome i Tehnološki park Zagreb ima svoju ulogu.

Na mjestu Sveučilišne bolnice u Blatu planira se izgradnja Tehnopolisa. Možete li nam ukratko reći konkretno o kakvom je projektu riječ?

To je projekt o čemu sam sanjao tijekom mog rada u Tehnološkom parku. Sve zemlje iz našeg okruženja (a da ne govorim o ostalim zemljama u svijetu) imaju mnogo tehnoloških parkova i grade nove. Čak i u našim gradovima Osijeku, Varaždinu, Rijeci i Čakovcu imaju nove tehnološke parkove. Samo smo mi još uvijek u „baraci na Drvinju“. Nažalost, Grad Zagreb nije nikada imao interesa za razvoj poduzetništva, a  najmanje za poduzetništvo temeljeno na znanju. Nadam se da se sada nešto mijenja. S Uredom Gradonačelnika pokrenuli smo rad na projektu kojeg smo nazvali TEHNOPOLIS ZAGREB i koji bi se trebao realizirati na mjestu Sveučilišne bolnice u Blatu (sada u likvidaciji). Tehnopolis može pokrenuti zagrebačko gospodarstvo, a preko toga i Hrvatsku. To je veoma zanimljiva tema i nadam se da će biti prilike da Tehnopolisu posvetimo poseban tekst.

Srušili smo komunističko gospodarstvo, jer je bilo loše, neefikasno, nehumano, nije bilo slobode, ljudi su bili siromašni i zavidjeli smo zapadnjacima na njihovom standardu. I što smo dobili? Gospodarstvo koje je još gore

Napisali ste nekoliko knjiga iz područja poduzetništva. Pripremate li možda još neko novo izdanje?
Pripremao sam nekoliko knjiga s različitim temama, ali sam se sada koncentrirao samo na jednu temu, na knjigu koja će se zvati „Osvrni se gnjevno – Anatomija novog društva“. Zanima me što nam se to dogodilo u zadnjih 20 godina i zašto nam se to dogodilo, zašto smo stvorili loše, nepravedno i nemoralno društvo koje je pokupilo najgore osobine komunizma i kapitalizma, zašto smo uništili industriju, zašto smo uništili znanje, zašto su najlošiji došli na površinu, a najbolji su potisnuti,  zašto smo postali gotovo kolonija, gdje smo pogriješili i zašto smo ogriješili. Svuda u našem društvu, u našim poduzećima  viđam mnogo nepravdi, mnogo ništarija koje uništavaju društvo, poduzeća i muče ljude oko sebe. Srušili smo komunističko gospodarstvo, jer je bilo loše, neefikasno, nehumano, nije bilo slobode, ljudi su bili siromašni i zavidjeli smo zapadnjacima na njihovom standardu. I što smo dobili? Gospodarstvo koje je još gore, u kojem je industrija potpuno uništena uz ogroman broj nezaposlenih, uvoz je dva puta veći od izvoza, a mnoga privatizirana poduzeća posluju lošije nego prije.
To je proces koji se odvija u svim tranzicijskim zemljama, ne samo u Hrvatskoj. O stanju u Rusiji napisane su debele knjižurine, a kod nas se  o tome gotovo uopće ne piše. Više gotovo nema ljudi koji razumiju kako poduzeća funkcioniraju i koji mogu analizirati što se to i zašto u poduzećima događalo. Ja danas spadam u mali broj ljudi koji je nekada radio u proizvodnom poduzeću, razumije proizvodnju i razvoj, zna kako organizacija funkcionira, može ju analizirati i u stanju je pisati o tome. Sve to otvara mnogo pitanja i mene motivira da o tome napišem knjigu.
Tehnološki park u brojkama …
•             1994. – osnovan KONČAR- tehnološki park d.o.o.
•             1998. – kupio ga je Grad Zagreb i promijenio naziv u Tehnološki park Zagreb d.o.o.
•             2008. –  postaje dio Razvojne agencije Zagreb – TPZ d.o.o.
•             8 djelatnika rade u Razvojnoj agenciji
•             56 poduzeća prošlo je kroz TPZ (od kojih 16 je još u Parku)
•             48 zemalja svijeta u koje izvoze poduzetnici iz TPZ-a
•             151 nagradu osvojili su poduzetnici iz TPZ-a za svoje inovacije na izložbama u cijelom svijetu, uz razna ostala priznanja
•             12 patenata dobili su poduzetnici za svoje inovacije
•             22 godine ima najmlađi poduzetnik
•             25-30 novih proizvoda razvija se godišnje u TPZ-u
•             5.7 godina – prosječno vrijeme boravka poduzetnika u TPZ-u
•             7373 polaznika seminara i predavanja
•             381 seminar i predavanja za poduzetnike i menadžere
•             9 certifikata  ISO 9001 dobila su poduzeća u TPZ-u (+ 4 u fazi implementacije)
•             93 poduzeća iz Zagreba  uspostavljala su ISO-sustav u TPZ-u
•             9 godina provode se organizirano projekti uvođenja sustava ISO 9000 kod malih poduzetnika
•             6 okruglih stolova o razvoju, konkurentnosti i krizi organizirano u TPZ-u
•             6 poslovnih knjiga izdano u TPZ-u
•             1.154 m2 – površina TPZ-a
•             200.000 m2 – površina budućeg  Tehnopolisa Zagreb

 

Komentari su zatvoreni